Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest

Ovih dana u Splitu je u organizaciji udruge Veterana Domovinskog rata i antifašista (VEDRA) promovirana nova knjiga povjesničara i publicista Dragana Markovine, ”Povijest, politika, popularna kultura”. Knjigu su uz samog autora predstavili povjesničar Vjekoslav Perica i novinar Viktor Ivančić, relevantni kritičari s historiografskog i publicističkog aspekta.

Moglo bi ih se, zajedno s autorom knjige, nazvati svjedocima, ali ne u onom pasivnom papinskom smislu, jer ne samo da su živjeli recentnu povijest na ovim prostorima, nego i bili njeni živi akteri. U tom smislu može ih se nazvati i demistifikatorima, a kao takve istodobno i polemičarima, koji su stasali u bespoštedne kritičare naših zabluda, laži i mitova, suočavajući nas bez zadrške s našom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.

Takvim se ukazuje i sam autor, osoba inspirativne biografije, i u odnosu na obiteljsko i zemljopisno porijeklo, i s obzirom na činjenicu da se okušao u različitim vidovima djelovanja, od profesure na splitskom Filozofskom fakultetu, do društvenog aktivizma i vođenja političke stranke pokušavajući izravnim djelovanjem mijenjati svijet oko sebe pa sve do trenutnog publicističkog smiraja u živom djelovanju na relaciji Split – Mostar – Sarajevo, iskačući iz tog trokuta u beogradske i zagrebačke ekskurzije, ukazujući na istovjetnost obrazaca zbivanja i nacionalističkog okvira u kojem živimo, koristeći pritom sredstva koja su mu dostupna kako bi ono čime se izvorno bavi, a to je povijest, što više približio najširoj javnosti.

U takvom angažmanu se ne libi ulaziti u žestoke srazove s neistomišljenicima, bili oni njegovi zemljaci, bivši profesori kao, primjerice, Nikica Barić, kod kojeg je diplomirao na temu ”ZAVNOH-temelji i političko djelovanje” te neovisno iz koje novonastale države dolazili.

I u ovoj najnovijoj – desetoj njegovoj knjizi riječ je o objašnjavanju povijesnih zbivanja i tokova u kontekstu šireg, suvremenijeg pristupa gdje za tumačenje onoga što se zbilo nije više dovoljno samo poslagivanje faktografije.

Riječ je o nastojanju da se kontekstualiziranjem u društveni, kulturni, sportski i svaki drugi milje i interakcije s unutrašnjim, ali i međunarodnim procesima shvati, odnosno da što bolju predodžbu o tome što se dogodilo u povijesti.

Beskompromisnost kojom to radi tjera nas da se suočimo i s vlastitom prošlošću i vlastitim demonima i otvorimo, bar u sebi, bolna pitanja jesmo li mogli drukčije. Ne samo kao društvo, nego i pojedinci, ili ako hoćete obratno, jesmo li mogli drukčije kao pojedinci, a onda i kao društvo.

Otpor suočavanju s prošlošću 

Upravo tu, u pružanju otpora suočavanju s prošlošću i sa samima sobom je vjerojatno i najveća prepreka iskoraku iz sadašnje zbilje.

Zbog toga Markovina u Epilogu knjige, u kojem govori o nemogućnosti promjena, inkarnirajući nas kroz likove Dražena Budiše i Vojislava Koštunice, dvojice, kako kaže, konzervativnih nacionalista koji su Tuđmanu i Miloševiću štošta zamjerali, ”ali ne i sam duh vremena i nacionalističku ideologiju”, tumači njihovu, odnosno u biti našu ogorčenost paradoksom današnje situacije, jer njihove, odnosno naše zemlje i društva izgledaju točno onako kako su željeli, zaključujući da je riječ o poraženim pobjednicima.

Ipak, u Zaključku nam ostavlja svjetlo optimizma ustvrdivši da su nacionalisti, bar što se tiče današnjeg odnosa prema prošlosti na ovim prostorima, izgubili bitku, jer nisu uspjeli uspostaviti toliko željeni ideološki monopol na prošlost.

Knjiga u biti predstavlja ukoričene eseje o povijesnim temama, recenzije knjiga, dokumentarnih i igranih serija i filmova te muzičkih djela, autorovih kolumni o politici i kulturi sjećanja i pop-kulturi, prigodna izlaganja i radove za knjige koji su objavljeni posljednje tri godine.

U njoj je, kao posebna zanimljivost i sinopsis za film o oslobodilačkoj akciji Oluja, što predstavlja iskorak s obzirom na njegovu dosadašnju spisateljsku praksu.

U čak osam poglavlja prostrtih na više od 200 stranica knjige Markovina bogatstvom citata, bez suzdržavanja još jednom razgolićuje ono što smo živjeli, što živimo, osvještavajući što nas čeka sutra.

Tako već u svojevrsnom preludiju nazvanom ”Od šovinističke farse do šovinističke realnosti” ocjenjuje da je ”jugoslavenska stvarnost 80-ih fundamentalna za razumijevanje svega što je uslijedilo, a to je pobjeda klerikalnih nacionalista koji su uspjeli utjecati na idejna shvaćanja nekoliko generacija i odvući društvo u sveopću regresiju i konzervativizam, s popratnim temeljitim razaranjem socijalističkog i modernističkog nasljeđa”.

Hrabri obrambenik

Nakon što je i javno, na portalu Autograf, objavljen moj prijedlog splitskim gradskim vlastima da se na štandarac na Narodnom trgu upiše datum 14. travnja 1945. godine, kao dan osnivanja prve hrvatske vlade, među reakcijama sam dobio i pismo (znakovito herojski) nepotpisanog dragovoljca, kako sam ističe, Domovinskog obrambenog rata.

U pismu mi se, između ostalog, daje poduka iz povijesti pa se navodi kako ”nije točno da su se partizani borili za Hrvatsku”, nego ”naprotiv, protiv Hrvatske, to jest protiv njene neovisnosti, a za Jugoslaviju”, odnosno ”jugosatrapiju”, kako je nepotpisani junak naziva.

I nižući povijesne upute, razobličavajući počinjene zločine, dotični, nepotpisani dragovoljac, koji reagira na moj zahtjev ne znajući iz njega prepisati čak ni točan datum, dolazi do samog apsurda, ne spoznavajući u svojoj zaslijepljenosti što pak sam piše.

Naime, pita me: ”Druže Pero, ako su se partizani borili za Hrvatsku, zašto smo se mi branitelji borili u Domovinskom obrambenom ratu?” i odgovara: ”Isto kao ustaše i domobrani borili smo se protiv krvave petokrake i kokarde, i uz pozdrav ZA DOM SPREMNI, a ne uz SF-SN”.

On naravno, ni perifernim vidom ne primjećuje kako o sebi govori kao o branitelju u obrambenom ratu, a da čak ne postavi ni logično pitanje iz dječje igre graničara: što su to on i njegovi ”obrambenici” u biti branili.

Da nije riječ tek o kokošjem sljepilu, herojski nepotpisani dragovoljac zaključuje da ”stoga tvoj datum 15. travnja 1945., treba proglasiti datumom kada je Hrvatska okupirana, i uz druge datume, koje vi nasljednici i sljedbenici partizana (šumskih razbojnika) namećete”, piše dakle hrabri, nepotpisani dragovoljac, pozdravljajući me pozdravom ZA DOM SPREMNI.

Zbratimljeni revizionisti

Ovih dana je dvojac srpskih povjesničara – Bojana Dimitrijevića i Nemanju Devića ugostio zagrebački Hrvatski institut za povijest. Dvojici perjanica povijesnog revizionizma u Srbiji, domaćini su bili hrvatske perjanice Zlatko Hasanbegović i Vladimir Geiger.

Taj skup kojeg je novinar Vlado Vurušić nazvao ”balkanski revizionisti na okupu” odisao je žalopojkama nad četničkom golgotom i patnjama ”otadžbinske vojske u domovini” Draže Mihailovića.

Nisu se spominjali četnički zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu, njihova suradnja s Nijemcima i Talijanima i ustašama. Oštrica je bila usmjerena prema ”zlim partizanima” koji su ih proganjali, likvidirali, onemogućavali im povlačenje prema Austriji, a u biti jedinima koji su se borili protiv njih u cijeloj Evropi, dok ih je podržavao sam Winston Churchill, snatreći obnoviti kraljevinu.

Izbjeglo ih se okarakterizirati kao kolaboracioniste okupatora, nego ih se biranim riječima oslovljavalo kao antikomunističke snage iz građanskog rata. Izostanak prigovora s domaćinske strane je bio možda zbog žala, ili prikrivenog kompleksa hrvatskih revizionista što ustaše i njihovi poklonici nisu imali svoga Dražu, koji je ostao do kraja u NDH-škoj otadžbini.

Tako su, u tom prepoznatljivom predstavljanja partizanskog pokreta isključivo kao komunističkog i zločinačkog, zagovaratelji rehabilitacije Draže Mihailovića, Milana Nedića i Ratka Mladića naišli na sinkroni odjek s hrvatske strane ne samo u podržavateljima, nego i financijerima njihovog djelovanja.

Vjerojatno u činjenici da je prijatelj s Hasanbegovićem, što je Dimitrijević izjavio još 2016. godine, kada je njegov ideološko – revizionistički drugar bio ministar kulture, leži tajna izdašnog financiranja njegovog rada sredstvima hrvatskih poreznih obveznika, kao i dovođenje revizionističkog dvojca u ustanovu koja bi se trebala baviti razotkrivanjem falsificiranja povijesti i razobličavanjem likova kao što je Dević, koji opravdava ratove u Hrvatskoj i BiH tvrdnjama kako su se Srbi samo branili u namjeri da im se ne ponovi Jasenovac.

Stoga nije začudno da je to pobratimstvo u revizionizmu urodilo trudom da se ne spominju ustaše i ustaški režim, već su govorili o hrvatskoj vojsci i organima NDH. Ističući da su počinjeni zločini bili isključivo ideološke prirode traže se i nalaze na istoj liniji s rehabilitantima ustaštva, koji, pušući u isti mijeh, ne bi li bio veći, također u prvi plan ističu borbu protiv komunista, pokušavajući kamuflirati stvarnu bit NDH kao ustaške tvorevine.

Otuda cijeli niz laži i falsifikata u zajedničkom nastojanju da se rehabilitira počinjeni zločin te u ponovnom građenju zajedništva kakvo je postojalo u činjenju zločina, pod zajedničkim – okupatorskim patronom.

Uništavanje povijesti

Već desetljećima povjesničari ukazuju na procese koji se iz politike i dnevne zbilje prelijevaju i zaživljavaju i na fakultetima gdje se obrazuju budući povjesničari upozoravajući da ćemo se s tvrdim revizionizmom bolno sudariti.

Na tom fonu profesor Aleksandar Jakir je nedavno izjavio da se, ne samo u Dalmaciji i ne samo među mlađim generacijama, o Narodnooslobodilačkom pokretu često više ne znaju ni osnovne povijesne činjenice.

O tome, primjerice, govori i pokušaj da se na Mirogoju podigne spomenik takozvanoj Hrvatskoj vojsci, dok nasuprot tome spomenik oslobođenju Dalmacije kao i tisuće drugih, posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi vape za obnovom.

Upravo zbog tog ”fenomena uništavanja prošlosti”, kako bi to rekao britanski povjesničar Eric Hobsbawm, doživljavamo da nas na najslavnije trenutke naše povijesti podsjećaju drugi, ukazujući nam svojevrsnim šamarima da se trebamo držati vrijednosti koje smo zapisali u Ustavu.

Tako je prije dvije godine francuski predsjednik Emmanuel Macron na svečani prijem pozvao i, moglo bi se reći, gotovo priveo predstavnike nogometnog kluba Hajduk kojeg je u svibnju 1945. godine, tadašnji vođa francuskog pokreta, premijer i predsjednik Charles de Gaulle, zbog sudjelovanja u antifašističkom pokretu proglasio ”Počasnom sportskom momčadi slobodne Francuske”.

Taj dio Hajdukove prošlosti je sustavno zanemarivan svih proteklih godina. To je za posljedicu, pored ostalog, imalo da klub, u jednom trenutku, za predsjednika dobije i osobu koja je nosila ustašku kapu, da se s fotografija igrača, pripremljenih za kalendar, photoshopom skidaju zvijezde petokrake.

Da se od najžešćih navijača može čuti i vidjeti postupke koji su u izravnoj suprotnosti s poviješću kluba, čiji je odlazak u partizane, novinar i nogometni kroničar Zdravko Reić ocijenio ”najslavnijim, najsjajnijim, najupečatljivijim i najmoralnijim događajem, bez presedana u sportskoj povijesti bivše države, Hrvatske i Splita”. Reić pritom podsjeća i na ”nemjerljivo tešku žrtvu mladića Prvog splitskog partizanskog odreda iz ljeta 1941. godine”, među kojima je bio znatan broj igrača RNK Split, čije stradanje se obilježava tek marginalno, dok se daju novci za spomenike ustaškim junošama.

Posrtanja, kao Hajdukovo, u odnosu na vlastitu prošlost i izvorišta sebi je dopustila i Slobodna Dalmacija, još jedan od simbola Dalmacije. Njen doprinos revizionizmu bijegom od bolje prošlosti vidi se čak i na simboličnoj razini brisanjem iz impresuma podataka o osnivanju novine.

Manipuliranje sjećanjem i poviješću

Upravo o tome kako se kultura sjećanja koristi da bi se legitimirala pozicija ekstremne i radikalne desnice govori profesor Tihomir Cipek u tekstu ”Hrvatska politika povijesti između dva totalitarizma” pojašnjavajući da se fašizam i komunizam razlikuju u svim svojim manifestacijama, znači i kao ideologija i kao politički pokret i kao politički poredak.

On ne negira da su i komunistički i fašistički režimi gušili slobodu i da nisu bili demokratski. Ipak, ističe kako je ”neupitno da komunisti za razliku od fašista nikada nisu rekli da neki ljudi nisu ljudi” te ustvrđuje da ”ih to drži u obzoru prosvjetiteljstava i čini legitimnim dijelom demokratskog političkog prostora koji preko svojih stranaka legalno djeluje u političkim sustavima zapadnih država”.

Pritom navodi kako se često iza korištenja pojma totalitarizma krije radikalni antikomunizam, koji u svojoj biti u pravilu sadrži negiranje vrijednosti antifašizma i rehabilitaciju kvislinških režima i fašističkih ideja, a taj fenomen je naročito prisutan u tranzicijskim zemljama i predstavlja jednu od bitnih odrednica politike ekstremne i radikalne desnice.

”Slično je i s ustašo-nostalgičarima koji se skrivaju iza teze o dva jednaka totalitarizma, fašističkom i komunističkom. Njihova borba za demokraciju zapravo krije potrebu da se rehabilitira ustaški režim pa se zanemaruju jasne razlike između fenomena fašizma i komunizma”, kaže Cipek.

On kaže da nove elite u svim državama regije i među svim narodima dovode u pitanje i potpuno odbacuju legitimacijske narative socijalističke Jugoslavije počevši od a) Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije; b) bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije utemeljenog na jedinstvenim interesima radničke klase i c) kulta vođe Josipa Broza Tita kao jamca revolucije i skladnog života svih naroda i narodnosti.

Tako je Narodnooslobodilačka borba obezvrijeđena i reducirana na komunističku osvetu nad nevinim narodom; to je osobito na djelu kod hrvatskih revizionista podupiranih od velikog dijela svećenstva Katoličke Crkve.

Partizanski rat za oslobođenje zemlje reduciran je na nepotrebno prolijevanje krvi nevinih za što su – u narativima ekstremne desnice – okrivljeni komunisti. To je dovelo do toga da svi desni ekstremisti i hrvatski, a i srpski, nastoje rehabilitirati kvislinške formacije i režime, koje su preoblikovali u zaštitnike naroda koji su izbjegavajući borbu služenjem okupatoru navodno čuvali narod od nepotrebnog krvoprolića.

Drugo, socijalistička ideja bratstva i jedinstva kao formula tolerantnog odnosa između nacija proglašena je komunističkom manipulacijom, iako je neupitno da je sistem gradio međunacionalnu ravnopravnost.

Treće, uloga Tita je potpuno reducirana. Od partizanskog i komunističkog vođe, državnika koji je izgradio politiku nesvrstanih i SFRJ učinio zapaženim subjektom međunarodnih odnosa, sveden je na ulogu zapovjednika vojske koja je 1945. počinila masovne zločine pa od državnika postaje zločinac.

Cipek posebno ističe slučaj predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je iz predsjedničke rezidencije izbacila Titovu bistu, koju su svi njezini prethodnici držali iz poštovanja prema antifašističkom vođi.

Skrivanje zločina radikalnim antikomunizmom

Ekstremna i radikalna desnica cjelokupni život u SFRJ reducira na ”mračno doba” zanemarujući da je Tito bio na čelu zemlje u kojoj je nakon rata bila provedena velika modernizacija, koja se ogledala u obrazovanju, urbanizaciji, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, industrijalizaciji.

”Nije sporno da je SFRJ bila jednostranačka diktatura i da je Tito bio diktator”, kaže Cipek, dodajući kako ”isto tako nema sumnje da je poredak evoluirao od totalitarnog prema autoritarnom i da je od osamdesetih na djelu bila njegova liberalizacija”, koje se ”činjenice u radikalno i ekstremno desnim tumačenjima zanemaruju, jer ne odgovaraju novim radikalno nacionalističkim legitimacijskim narativima”.

Nastupajući s takvim isključivim narativom te s radikalnih antikomunističkih pozicija, koristeći ozračje općeg sloma komunizma, novo jašuće elite i nisu nudile, niti su kao takve mogle ponuditi nešto novo; demokratizaciju i modernizaciju, već okretanje k prošlosti i obračunima s njom što je nužno vodilo u nasilje.

Novouspostavljene elite su na tom nasilju učvršćivale legitimitet koji je u stalnom potvrđivanju doveo do krvave spirale rata. Stoga, kako to kaže Markovina, naše zemlje i društva izgledaju točno onako kako su te elite željele. Otuda onda i ”ljubav” među raznim hasanbegovićima i dimitrijevićima i njihova zajednička borba. Njihov ”Mein Kampf”.

Upravo zbog takvih, kojima doduše više ne može nitko pomoći, jer oni se ne zalažu za reviziju prošlosti, već za revokaciju zločina, nego da se onima kojima prijeti da usvoje takve ravnopločarske ideje pruži mogućnost da na prošlost gledaju kritički i uz pomoć argumenata, knjige poput Markovinine, poput onih koje su napisali Perica i Ivančić te, primjerice, ”Kontraverzi hrvatske povijesti 20. stoljeća”, ”Bijelo na crno” i ”Crveno na crno” tek da spomenem povjesničare Ivu Goldsteina i Hrvoja Klasića te ”Bolesna vremena” novinara Milana Gavrovića i ”Optužujem”, na žalost prerano preminule Tatjane Tagirov, su potrebne hrvatskom društvu. Potrebne su, kako bi razgovarajući o prošlosti gledali u budućnost.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma
    •  Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića

> Svi tekstovi ovog autora