Referendum, ”Volja naroda”? Ne znam baš

Evangelička pastorica je oduševljeno propovijedala o snažnoj poruci blagdana Tijelovo evangeličkim vjernicima (koji taj blagdan ne obilježavaju). Napose o tradicionalnoj procesiji uz građanske garde, narodne nošnje, sa svećenicima s monstrancom pod baldahinom, morem cvijeća ispred oltara na poljima i gradskim trgovima.

Sve to što će racionalistički katolici ironično nazvati ”katoličkom karnevalskom povorkom” evangeličkoj crkvi ”čiste riječi” (Sola scriptura) podaruje boju, toplinu, vedrinu i – ohrabruje vjernike da radosno izađu u javnost i svjedoče o svojoj vjeri, ali i o svojoj nadi (1. Pismo sv. Petra 3,15).

Da, katolički blagdan Tijelovo nadahnulo je pastoricu na poziv vjernicima, građanima i građankama da se ne srame svjedočiti u javnosti o svojim zamislima o boljem, pravednijem, miroljubivom svijetu.

Neki svoj potpis (zlo)upotrebljavaju da kazne političare – ne razmišljaju o temama, nego o tome komu izaći u susret, a koga rušiti. Ponašaju se kao da su na izborima i kao da glasuju za stranačke kandidate, a ne za neku opciju djelovanja

Pastorica hostiju u monstranci, prikazanu u povorci kroz gradove i polja, gleda kao vidljivu realnu Isusovu prisutnost među ljudima, znak da je živi Bog među ljudima, da je ”sišao s nebesa i utjelovio se!” ”Izađite i Vi u javnost i svjedočite!”

Hrvatima, čini se, ne treba ohrabrenje. Zaista se ne može reći da su lijeni ili indiferentni: građanska inicijativa ”Narod odlučuje” bilježi uvjerljiv uspjeh, baš kao i pokret ”U ime obitelji” te ”Marš za život” i (protivnički) ”Hod za slobodu” koji su se odazvali masovno.

Odazvali su se Hrvati i na prikupljanje potpisa za građansku inicijativu ”Zaštitimo svećenike od progona za pedofiliju”. Treba se zamisliti nad tim, nad spremnošću da se potpiše sve što im se podmetne očito samo zato što su na stoliću s obrascima istaknute zastave.

Zamisliti se treba i nad neusporedivo manjom izlaznošću na izbore i na referendum o pristupu Europskoj uniji.

Psihološki bi se reklo da djeluje ”pritisak” (neosjetni, nevidljivi, čak i nepostojeći) okoline, strah da se ostane u manjini ili vjera da akcija potpisivanja ispred crkvi ne može biti loša…

U svakom slučaju, rezultat tih akcija, ma koliko obradovali i ispunili trijumfom inicijatore, ne može biti razlog čistoj radosti: ljudi potpisuju ako su u pitanju teme koje su njima osobno bliske – tako nešto ”apstraktno” i udaljeno (prostorno i u prenesenom smislu) kao što je Europska unija malo koga zanima.

Time poručuju da ih politika generalno ne zanima, iako se i u politici radi o njima i sve se tiče upravo njih.

Zagovornici referenduma vjeruju da referendumi potiču na ”jače identificiranje s politikom” – stvarnost govori o drukčijim činjenicama.

Odazvali su se Hrvati i na prikupljanje potpisa za građansku inicijativu ”Zaštitimo svećenike od progona za pedofiliju”. Treba se zamisliti nad tim, nad spremnošću da se potpiše sve što im se podmetne očito samo zato što su na stoliću s obrascima istaknute zastave

A kad optimistični zagovornici vjeruju da su se potpisnici prije izlaska na potpisivanje dobro informirali, valja ih upozoriti na rezultate performancea Siniše Labrovića i njegove akcije ”Zaštitimo svećenike…”

Zapravo, nije ni trebalo takve očite ”zezancije” ispred Glavnog kolodvora u Zagrebu, tik uz štand inicijative ”Narod odlučuje”, da izgubimo svaku iluziju o tome da je ”narod” nešto naučio iz povijesti, kad su pozivani dizanjem ruke blagosloviti više-manje suvisle odluke nekolicine donesene u užim krugovima.

Tada se takvi ljudi nisu usudili ne dizati ruke, a nitko od njih nije ni očekivao da se informiraju. Bitno je bilo ne ostati izoliranim autsajderom.

Takvi i bi danas potpisali vlastitu smrtnu presudu, objavu rata ili istrebljenje ”pedera”…. štogod im se podmetne pod nos pod zastavama i smrtno ozbiljnim, službenim nadzorom.

Loš znak po inteligenciju glasača, po njihovu obrazovanost, ali i po obrazovni sustav – on je očito iz škole pustio glasačku mašinu primjerenu demagozima koja slijedi svaku parolu.

Ako uopće išta misle, onda su to njihovi neposredni interesi – to uglavnom nije opće dobro.

Neki svoj potpis (zlo)upotrebljavaju da kazne političare – ne razmišljaju o temama, nego o tome komu izaći u susret, a koga rušiti. Ponašaju se kao da su na izborima i kao da glasuju za stranačke kandidate, a ne za neku opciju djelovanja.

I sada je ”volja naroda” poznata – jak odaziv na prikupljanje glasova za referendume i prikupljanje potpisa za referendum, a slaba izlaznost na izbore trebao bi upaliti sve alarme – odnosno taj fenomen je nešto poput ”žutog kartona” za Sabor, Vladu i druge odlučujuće organe vlasti.

U praksi, međutim, to izgleda drugačije. Ne radi se o ”odlučivanju naroda”, nego stvarno o odlukama malog postotka naroda – onih koje tema zanima ili onih koji očekuju osobnu korist

Manjina od otprilike 10-ak posto je pobijedila one koji su svoje neslaganje izrazili neodazivanjem (ili su i među nepotpisnicima neki koji bi čak i potpisali, ali su lijeni, ili im se za to ne da žrtvovati svoje vrijeme, ili… ili… tko će znati što većina misli, a što hoće. To ostavlja otvorena vrata svakojakim spekulacijama s glasovima ”da” ili ”ne”.

U realnom životu rijetko se koja tema iscrpljuje dvjema malim riječima ”Da” i ”Ne”; stvarnost nije ni crna ni bijela, nego i siva. U parlamentima i sivu zonu zastupaju neki zastupnici i osiguravaju da i ta zona neodređenosti bude uzeta u obzir. U referendumu realno vlada diktat manjine.

Prednost referenduma je u tome što njime potpisnici utječu na politiku i nameću teme kakve politika inače izbjegava ili ”prespava”.

U teoriji je referendum stvarno dobar instrument direktne demokracije, takoreći ”uz predstavničko odlučivanje druga noga” (kako je slikovito formulirao zastupnik u njemačkom Bundestagu) kad parlament ”šepa kao da ima samo jednu nogu”.

U praksi, međutim, to izgleda drugačije. Ne radi se o ”odlučivanju naroda”, nego stvarno o odlukama malog postotka naroda – onih koje tema zanima ili onih koji očekuju osobnu korist.

”Poštovati volju naroda” – da kao volju jedne skupine. Je li Predsjednica to imala na umu ili stvarno misli da je rezultat obvezan i za većinu (onih koji nisu potpisali)?

Vjerujem da ”poštovanje volje naroda” u tom slučaju može značiti da se o toj iskazanoj volji raspravlja i nastoji približiti većini, u čemu je kompromis gotovo neizbježan.

Kompromis – ne zvuči baš seksi – a u uzavreloj kampanji su glasovi koji su pozivali na razum nadglasani. Međutim, kompromis, premda nazvan ”trulim”, dio su realnog, svakodnevnog, ne samo političkog života.

Vjerujem da ”poštovanje volje naroda” u tom slučaju može značiti da se o toj iskazanoj volji raspravlja i nastoji približiti većini, u čemu je kompromis gotovo neizbježan

Uostalom, znakovito je da se Glas Koncila svrstao na stranu podupiratelja ”Narod odlučuje”. Uvodničar je uvjeren u nužnost promicanja direktne demokracije. No znakovito je također što on to zahtijeva za sekularnu politiku – za Crkvu pak nikad nije izustio nešto u tom smislu. Kako i bi – kad je Crkva imala – i još uvijek ima – problem s demokracijom općenito.

Tu ne pomaže što čak papa Franjo zagovara uključivanje vjerničkog puka u proces crkvenog odlučivanja – a to nije ništa drugo nego iskorak u pravcu direktne demokracije u Crkvi.

Ipak je dobro i važno da iznad ”volje naroda” još bdije viša instanca – koja će svojim pravorijekom odlučiti je li ta volja uopće u skladu s Ustavom u vezi s pitanjima kojih se dotaknula najnovija građanska inicijativa.

U naravi referenduma je da o nekoj temi smijemo odgovoriti s ”da” ili ”ne” – tertium non datur. Inače bismo se (teoretski) mogli probuditi jednoga dana i saznati da je politika vratila smrtnu kaznu.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora