Razdragani povratak u barbarstvo

Istina: u kolektivnim okvirima, nema dobrog vremena. Jer piramida je uvijek ta koja arhitektonski oblikuje stanje društvenog ustrojstva. I uvijek je nekakva hajka kojom većina odabire Krnju ili Pusta što će ga poput žrtve prinijeti lomači kao utjelovljenje svega zla. Ili jarac. Žrtveni. Koji se našopan grijesima zatim prikolje ili pošalje u pustinju, izvan društvenih konvencija o ispravnosti, valjanosti, prihvatljivosti. I uvijek s opravdanjem da se lociralo istinsko zlo. Kao u Imotskom ili Mostaru.

I nitko ne poteže pitanje da je karnevalska ”razdraganost” koja je ove godine u nas spalila homoseksualni par i dijete što ga je taj ”papirnati par” udomio zapravo barbarstvo što ga je Crkva u onodobnoj, davnoj ekspanziji prisvojila samo kako bi je prigrlili oni koji još nisu ”povjerovali”.

Prije institucionalizacije Kristova nauka ljudi su, naime, vjerovali u nešto, imali bogove kojima su se klanjali i svečanosti koje su im pružale priliku da si daju oduška pod izlikom da odaju počast tim bogovima.

Nitko ne poteže pitanje da je karnevalska ”razdraganost” koja je ove godine u nas spalila homoseksualni par i dijete što ga je taj ”papirnati par” udomio zapravo barbarstvo što ga je Crkva u onodobnoj, davnoj ekspanziji prisvojila samo kako bi je prigrlili oni koji još nisu ”povjerovali”

Smijeh je saturnalijski preokretao stvarnost, pa je bilo dopušteno kritizirati ono što ljude tlači, gramzivu moć i vlast, barbarski utjeloviti sve zlo u tijelo od neke zapaljive materije, pa zapaliti, ukloniti s lica zemlje barem simbolično ono što ljude najviše žulja, što ih najviše boli.

U međuvremenu su se, međutim, ”dogodile” vještice i crnomagijski holokaust inkvizicije, pa me osobno svako spaljivanje bilo kojeg utjelovljenja bilo čega mami na jezoviti osjećaj javnog pogubljenja.

No zanemarimo mene i moje osobno snebivanje. Osvrnimo se na apoteozu pokladnih događanja, na spaljivanje Krnje.

U svrhu kretanja od nule, ab ovo, u svrhu pokušaja ponovne izgradnje društva koje će u sljedećem kalendarskom periodu biti bolje i pravednije, Krnja bi trebao utjeloviti ono što je društvu od prethodne korizme do novih poklada nanijelo najviše zla, što ga je osakatilo i unazadilo, donijelo suštinsku nepravdu i jad.

Krnja bi u nas tako trebao utjeloviti nepotizam, lopovluk, šupljikavim zakonima legaliziranu pljačku, bahatost vladajućih struktura, njihovu socijalnu neosjetljivost, klijentelizam, trebao bi otvoriti vrata slabijima, omogućiti im pravicu. Ali nije. U nas je Krnja utjelovio baš slabe. I spalio ih kao najveće zlo.

Onako kako je nacizam u Njemačkoj prije konačnog ratničkog raskrinkavanja svojih rasnih nauma veselo vješao i palio lutke – karikature Židova te tako nagovijestio industrijalizaciju spaljivanja živih ljudi i plinske komore.

Voljela bih da pretjerujem i da je sve doista samo nepromišljeni smijeh ljudi koji se homoseksualnosti boje kao prokletstva, kojima mogući ”pederluk” njihove djece predstavlja veće prokletstvo od bolesti.

Voljela bih biti pristojna. Onako kako nas uče: ”Šuti i budi pristojna.”

Voljela bih da se mogu povinovati starim mudrostima poput one: ”Pametniji popušta.” Jer, previše smo popuštali, šutjeli, odmicali se, u tišini zgražali. I dopustili da umjetnost i umjetnike pretvore u parazite, da pokladno preokrenu svijet u karikaturu i krkanluk.

Pustili smo da domoljublje pretvore u petparačku doskočicu, u jeftine simbole, u ruku na srcu i vola na ražnju.

U svrhu kretanja od nule, ab ovo, u svrhu pokušaja ponovne izgradnje društva koje će u sljedećem kalendarskom periodu biti bolje i pravednije, Krnja bi trebao utjeloviti ono što je društvu od prethodne korizme do novih poklada nanijelo najviše zla, što ga je osakatilo i unazadilo, donijelo suštinsku nepravdu i jad

Dopustili smo im da uđu u Sabor i da ga srozaju na seosku birtiju u kojoj najzatucaniji i najpijaniji po zdravom razumu najviše deru kao Maksim po diviziji.

Dopustili smo najkorumpiranijima da pozivaju na borbu protiv korupcije.

Dopustili smo im da srozaju sve, da donju razinu osrednjosti podignu na pijedestal, da nas proglase neprijateljima naroda zbog naših konstruktivnih kritika.

Dopustili smo im da nam po partijskome ključu na čelo kulturnih institucija postave svoje poslušnike, vodoinstalatere, trenere fitnessa, ćate kojima pjesma nije pjesma ako se ne rimuje i ako u njoj nitko suzama ne lijepi tapete.

Kategorija lijepog u estetskome smislu srozala se na akrilni zanatski prikaz dupina koji iskaču iz vode i šljokicama posutu guzicu starlete koja je nakon rođendanske pjesme nekom načelniku općine osvanula u svim novinama.

Polako smo svojom pristojnom šutljivošću dopustili izgradnju novog, nakaznog poretka koji omogućava, recimo, da u najmanju ruku sumnjiv tip i bjegunac od zakona kazneno prijavi pjevačku divu, istinsku umjetnicu Josipu Lisac zbog njezina načina interpretacije himne.

A to svjedoči o bahatosti moći nekompetentnih koji se ne libe graknuti. Jer oni koji bi imali što reći – šute. Pristojno. Unutar svojih, sve užih okvira ”malih, kulturnih drekavaca”, kako nas od milja zovu oni kojima se sva znanost svodi na zakretni moment sile koja okreće ražanj i utržak od mutnih poslova.

Paradoksalno smo došli u stanje kad se gladni poistovjećuju sa sitima i moćnima te se kolju između sebe, ispod svake razine prepoznavanja u nevolji, gladni prepoznaju gladnije od sebe i nasrću na njih Pavlovljevim refleksom na himnu, barjak (ne sluteći da se u tom barjaku krije turcizam) vadeći se na tradiciju koja zapravo globalistički (u nas rimokatolički) uskogrudno ljude rangira po kalupima.

Ima li nade? Naravno da ima.

Nada je mala, prijemčiva kučka koja nije htjela iskočiti iz kutije priglupo znatiželjne Pandore (o mila mitologijo!).

Krnja bi u nas tako trebao utjeloviti nepotizam, lopovluk, šupljikavim zakonima legaliziranu pljačku, bahatost vladajućih struktura, njihovu socijalnu neosjetljivost, klijentelizam, trebao bi otvoriti vrata slabijima, omogućiti im pravicu. Ali nije. U nas je Krnja utjelovio baš slabe. I spalio ih kao najveće zlo

Nada je, recimo, pročitati izjavu producenta Igora Savychenka koji će u Ukrajini ekranizirati sjajan antiratni roman našeg Zorana Žmirića, izjavu koja veli: “Umjetnost je puno jača od politike. Rat je rezultat aktivnosti političara, umjetnost je način da se ljudima govori istina. Radi umjetnost, tko jebe političare – to je neka vrsta našeg mota od samog početka.”

Umjetnost će, naime, čak i gladna i ponižena parazitskim pridjevima nadživjeti sve velike ”zvijezde” naše šuplje politike i populističkog politikantstva na koje su tu politiku u nas uspjeli srozati. Umjetnost nas spašava od potonuća u ono od čega smo evolucijski pobjegli.

I naposljetku, premda ”pomalo” mizogino, no civilizacijski, izvan rodnih okvira točno, dobro je prisjetiti se jednog od hadisa:

“Kada vaši poglavari budu najbolji ljudi među vama, vaši imućni najdarežljiviji, a vi budete svoje važne poslove obavljali dogovarajući se među sobom, onda vam je bolje živjeti na zemlji nego biti pod zemljom. A kada nad vama budu upravljali najgori među vama, i kada bogataši postanu tvrdice, a vaše važne poslove budete prepustili ženama – onda vam je bolje biti pod zemljom, nego živjeti na zemlji.” HADIS 194.

U iščekivanju sljedećeg Krnje i nove vizije ”svega zla”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
    •  Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
    •  Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
    •  Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu

> Svi tekstovi ovog autora