autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ratna igra, dječja igra, “Enderova igra”

AUTOR: Vladimir Cvetković Sever / 03.11.2013.

I tako je u današnjoj filmskoj pop-kulturi, posve zasićenoj ekranizacijama građe stvorene prije jednoga, dva ili tri naraštaja – eto nam Štrumpfova, eto nam Iron Mana, eto nam Zvjezdanih staza, eto nam Hobbita – jedna od tih starinskih priča postala krajnje aktualna, aktualnija od mnogih smišljenih u današnje vrijeme. Pritom je znanstvenofantastična, u punom smislu tog pojma, sa svemirskim brodovima i izvanzemaljcima i laserskim oružjem iz kojega sijevaju zrake. A ipak relevantna kao da potječe ravno s naslovnica.

Tko bi rekao.

Ako se izuzmu efemerne sastavnice znanstvene fantastike, Enderova igra priča je o dva danas posve aktualna i nelagodno isprepletena trenda: o dehumanizaciji igre kao temeljnoga čimbenika čovjekova uobličavanja te o dehumanizaciji ratovanja kao temeljnoga čimbenika čovjekova razobličavanja

 

“Ne želim predviđati budućnost. Želim je spriječiti”, kazao je navodno Ray Bradbury, velikan američkoga pripovijedanja – žanrovskoga i nežanrovskoga – u razgovoru o odnosu svoga Fahrenheita 451 i Orwellove 1984., dvaju ključnih djela distopijske fantastike. Kao što su Bradbury i Orwell nastojali u svijesti svojih čitatelja uobličiti krajnju konzekvencu totalitarizma i tako je dokinuti kao mogućnost, autori poput Roberta Heinleina i Orsona Scotta Carda stvarali su projekcije dvaju velikih socijalnih zamašnjaka svoga vremena – militarizacije SAD-a, koja nije imala mirnodopsku vojsku sve do II. svjetskog rata, te uz nju usko povezane svemirske utrke. Samo, oni nisu dokidali tu budućnost; barem nije Heinlein. Card je, s druge strane, zarana shvatio na čemu se tu čovječnost lomi.

 

Obojici su ključni naslovi sada ekranizirani. No dok je Paul Verhoeven u svojim Svemirskim vojnicima iz 1997. odlučio satirizirati svoj predložak i narugati se Heinleinovu obožavanju militarizma, Gavin Hood se sada, u Enderovoj igri, može razmjerno izravno nositi s konotacijama matičnog djela – relevantnijega danas nego u vrijeme nastanka, jer Card svoju budućnost nije uspio spriječiti.

 

Ako se izuzmu efemerne sastavnice znanstvene fantastike, Enderova igra priča je o dva danas posve aktualna i nelagodno isprepletena trenda: o dehumanizaciji igre kao temeljnoga čimbenika čovjekova uobličavanja te o dehumanizaciji ratovanja kao temeljnoga čimbenika čovjekova razobličavanja.

 

Da objasnim.

 

Svaka vijest o novom napadu američkih bespilotnih letjelica, najčešće u Afganistanu, u pozadini ima nekadašnjega prvaka u videoigrama koji sada, unovačen, igra te igrice drugačijim hardverom. Samo, budući da je stvarni život mnogo manje zanimljiv od videoigre, siroti regrut provodi sate i sate u silnoj dosadi gledajući kroz kamere svoga Predatora na suprotnoj strani zemaljske kugle. Daljinsko upravljanje zrakoplovom ne daje mu, napokon, ikarovski užitak leta, a ni adrenalinski ushit rizika od pogibije. Daje mu samo čamljenje za konzolom duboko unutar debelo osigurane baze. Pa kad mu se u ciljniku napokon pojavi nekakva meta, naš igrač, sav radostan, krene u napad svim sredstvima. I eto nam vijesti o masakriranim svadbama, školama i obiteljskim okupljanjima. Tko im je kriv kad žive u Afganistanu, a svi znaju da odande dolaze teroristi i zlotvori.

 

Ender Wiggin živi u potpuno jednakom svijetu. Cijelo je društvo militarizirano, jer su nas napali teroristi i zlotvori zvani Formici. Premda je taj napad prošao, sigurni smo u izvjesnost novoga, pa smo sve resurse podredili stvaranju preduvjeta za ponovnu pobjedu. Obitelji ne smiju imati više od dvoje djece kako bi Zemlja mogla podnijeti breme stanovništva. Najvrsniju djecu šaljemo u vojne škole, gdje ih polako kroz ratne igre tako slične onima koje su oblikovale mladog Aleksandra pretvaramo u ratnike. A djeca ratnici odlikuju se puninom intelekta i upadljivim manjkom onoga što jedino godine i iskustvo mogu stvoriti – empatije i morala. Zato su tako idealni posredni ubojice.

 

U tumačenju mladoga britanskoga glumca Ase Butterfielda (posljednji put viđenoga u Scorseseovu dirljivom Hugu) Ender Wiggin treće je dijete svoje obitelji, kržljav dječarac briljantna uma. Kad vojne vlasti (utjelovljene u Harrisonu Fordu, koji daje svoju najbolju originalnu ulogu nakon više desetljeća) primijete da se mladi Ender zna nositi sa školskim nasilnicima, ponude mu priliku da završi obuku za vojnog zapovjednika među kadetima svoje pretpubertetske dobi. Jer, kao što sjetno primijeti afroamerička glumica Viola Davis u ulozi vojne psihologinje, bojnice Anderson, više nije kažnjivo novačiti djecu. Sve reference na današnju situaciju u postkolonijalnim ratovima zahvaćenoj Africi više su nego namjerne. I sve reference na samu Ameriku nakon 11. rujna provlače se neopaženo ispod radara.

 

Oh, posve je komercijalno smišljeno sve ovo, nema dvojbe. Dok mladi Ender uči manevre u Borbenoj sobi – golemoj prozirnoj sferi u orbiti oko Zemlje, gdje se kroz složena pravila nadmetanja u bestežinskom stanju kali strateško razmišljanje – publika će se prisjetiti Quidditcha iz serijala o Harryju Potteru, nada se studio Lionsgate: a nada se i da će Ender Wiggin s vremenom postati nositelj vlastite, jednako uspješne franšize. Jer franšize su temelj poslovnoga kontinuiteta u svim nedotiranim kinematografijama. I u tome nema ničega lošeg, jer treba sve to i platiti. A južnoafrički filmaš Gavin Hood (ovjenčan Oscarom za južnoafričku dramu Tsotsi, kao i blamažom za hollywoodski promašaj X-Men početak: Wolverine) nigdje izravno ne navodi da pravi išta osim masovne franšizne zabave.

 

Što je zaista slasno.

 

Svaka vijest o novom napadu američkih bespilotnih letjelica, najčešće u Afganistanu, u pozadini ima nekadašnjega prvaka u videoigrama koji sada, unovačen, igra te igrice drugačijim hardverom

 

Jer u završnici filma – oko koje obilazim kao mačka oko poslovične vruće kaše da ne pokvarim gledateljsko iskustvo – kad Ender dobije priliku zaigrati virtualnu igru svim raspoloživim sredstvima zemaljske ratne flote, sva ta tako prepoznatljiva dehumanizacija okreće se naglavce. Dotični se prizor komercijalno može opravdati samo zato što je Cardov predložak dobio sve glavne žanrovske nagrade iz sredine davnih 1980-ih, pa se automatski smatra ne nečim provokativnim za današnje vrijeme, već nečim što se davno već trebalo obrnuti u kinodvoranama. A ono što će se obrnuti znači mnogo više od novca.

 

Svaki današnji tinejdžer koji pogleda Enderovu igru vratit će se iz kina s iskustvom koje je manji dio mog naraštaja (dobro, ja) ponio sa sobom pri povratku s fronte. Naučit će nešto o neočekivanom pravu svog neprijatelja na puko postojanje, bio on kukcoliki Formik, ili četnikoliki Srbin, ili talibanoliki musliman. Naučit će nešto o tome koliko su ga tehnologija i ideologija udaljile od vlastite suštinske humanosti, a i o tome kako je brušenje u vještinama kojima ga je podvrgnula sadašnja struktura svjetske moći – u smislu, budi briljantan, ali ne dovodi sustav u pitanje – učinila više nego sposobnim da dovede sustav u pitanje.

 

I za kraj.

 

Orson Scott Card je u zadnje vrijeme pretrpio poveliku kritiku zbog svoje konzervativnosti. Čovjek je pripadnik mormonske crkve pa je u nekoliko nedavnih intervjua izjavio da ne voli gay brakove, ali da ih prihvaća kao ozakonjenu realnost. Zaradio je, naravno, drvlje i kamenje. Šteta: njegove su knjige – kao i ova ekranizacija – sve samo ne propovijedanje homofobije i bilo kakve nesnošljivosti. Dapače, imaju iznimnu moralnu težinu baš danas, kad je povijest sustigla ono što je Card, s čitateljima SF-a, promišljao prije tridesetak godina.

 

I lijepo je vidjeti sve to tako dojmljivo uobličeno – dapače, bez daška danas tako popularne melodramatičnosti – na ekranima multipleksa. Ma koliko bilo crno doista živjeti u nekoj inačici upravo toga.

Još tekstova ovog autora:

     Preveliki da propadnu
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Exsultate justi
     Sila se nudi
     Za Lisu
     Exsultate justi
     Uzurpiranje revolucije
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Važno je imati žicu
     Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1