Putovanje prema unutra: zaustaviti ili stvarati budućnost?

Priča o stvaranju u Bibliji i nije tek priča o stvaranju, nego i o – odvajanju. Svjetlost je odvojena na dan i noć, nebeski svod na kopno i vode, živa bića na ona koja plivaju, gmižu, hodaju ili lete. Ljudska bića razdvojena su od životinja, muškarac od žene, tijelo od duše, intelekt od inteligencije, užitak od radosti, vrijeme od prostora. Riječju: čovjek od Zemlje i od Stvoritelja.

Bivajući stvaran (u trajnom procesu stvaranja), čovjek istodobno i – pada. Priča o Prvotnom grijehu priča je o čovjekovu padu u ograničenosti njegovih uvjetovanosti koje ga odvajaju od njega samoga, pa onda i od drugih bića koja dolaze iz istog izvora.

Priča je to o padu u povijest. A povijest sama niz je odvajanja: prirode i kulture, politike i ekonomije, čovjeka i kapitala, pa posljedično i gospodara od slugu, bogatih od siromašnih. Povijest je, zapravo, proizvođač binarnih opozicija.

Bivajući stvaran (u trajnom procesu stvaranja), čovjek istodobno i – pada. Priča o Prvotnom grijehu priča je o čovjekovu padu u ograničenosti njegovih uvjetovanosti koje ga odvajaju od njega samoga, pa onda i od drugih bića koja dolaze iz istog izvora. Priča je to o padu u povijest. A povijest sama niz je odvajanja: prirode i kulture, politike i ekonomije, čovjeka i kapitala, pa posljedično i gospodara od slugu, bogatih od siromašnih. Povijest je, zapravo, proizvođač binarnih opozicija

Taj plod što simbolizira naše padanje nije po sebi dobar ili zao – mi ga činimo takvim, kao uostalom sve čega se taknemo i čemu pridajemo kakvu vrijednost. Seksualnost, institucije, novac, smrt, pharmakon su: za jedne lijek, za druge otrov.

Doista, čini se kako se padajući uništavamo ili dostvarujemo. Ili, možda, oboje istodobno.

Biblijska naracija može se svesti na jednu priču, onu o Izlasku. No, Izlazak ima dvostruku putanju: izlazimo iz jedinstva sa sobom i istodobno iz ropstva podvojenosti. Tek, jedno je putovanje prema van, kroz prostor i vrijeme, a drugo je putovanje prema unutra, prema izvoru našega bića. Mi očito još uvijek, iako smo se doveli u slijepu ulicu, tvrdoglavo biramo put prema van.

Čovjek se, kao biće kulture, doživljava nadmoćnim nad prirodom, a kršćani, nažalost, u tomu nisu iznimke, štoviše, kroza povijest su često prednjačili svojom arogancijom. I tu je putovanje na van otpočelo.

Darwinova teorija evolucije tumači kulturu unutar same prirode kao kulturu uzrokovanu zakonima prirodne selekcije. Međutim, taj proces, naposljetku, dovodi do povratna učinka: kultura proizlazi iz prirode, ali protiv nje proizvodi tehniku, uključujući običaje, konvencije, koje preobražavaju samu prirodu.

Etika je nastala u naborima te proturječnosti, ali je u trajnoj opasnosti da samu sebe dokida proizvodeći moralne norme kakve često zaboravljaju etički temelj na koji se pozivaju.

Tehniku (tehné) padanja pretvaramo u tehniku uzdizanja, zanemarujući pritom da se uzdizanje ne može dogoditi u istom svijetu u kojem se događa padanje. Stoga i brkamo tehniku i tehnologiju. Tehnika se temelji na evoluciji (samoosvještavanju i ulasku u nepoznato), tehnologija na pamćenju (njezinu taloženju, pa otuđivanju i manipulaciji njome).

Padamo iz jednog u drugo stanje svijesti. Iz kozmičkoga bića postajemo prirodnim, pa kulturalnim, legalističkim i, naposljetku, umjetnim bićem.

Dakako, sva su ta stanja simultana, ali svakim dominira određen aspekt pada i određena iluzija postignute moći.

Padamo iz kozmičkoga stanja bića, no još ga uvijek pamtimo kao vrsta i težimo za njim, ali tražeći put prema van, a ne prema unutra, strmoglavljujemo se, i to, čini, se sve brže i brže.

Svako od tih stanja ima svoj razvoj. S prirodnim stanjem došlo je preispitivanje strukture ljudske zajednice i evolucija društvenih institucija, počev od braka, s kulturalnim utvrđivanje identiteta i hermeneutički sukobi, s legalističkim odvajanje fizičke od pravne osobe istoga čovjeka kakav time prestaje biti osoba, s umjetnim poigravanje s biološkim i kulturološkim identitetima.

Zloporaba tehnike pretvaranjem u tehnologiju kakva je sama sebi svrha dolazi s identificiranjem s raznim našim identitetima, biološkim, društvenim, religijskim, te s manipulacijom njihovim tumačenjima. Umnažamo nove identitete otuđenja umjesto da ih nadilazimo.

Padamo iz jednog u drugo stanje svijesti. Iz kozmičkoga bića postajemo prirodnim, pa kulturalnim, legalističkim i, naposljetku, umjetnim bićem. Dakako, sva su ta stanja simultana, ali svakim dominira određen aspekt pada i određena iluzija postignute moći.

Koliko god pojedini ljudi ili skupine teže za boljom prošlošću i nastoje ju rekreirati, pad je nepovratan i ništa ga ne može zaustaviti.

Braneći vlastite identitete, rasne, rodne, nacionalne, vjerske, tek brže proizvodimo nove podvojenosti. Sve do čovjekovoga samouništenja ili – prelaska u drugo stanje svijesti. Sadašnji prag na kojemu stojimo ne nudi nikakvu alternativu nego da postanemo postljudi. Je li to ono što želimo ostaviti budućim naraštajima?

Evoluirat ćemo onako kako mislimo jer je mišljenje čin kojim stvaramo kako svoje stvarnosti tako i nova obzorja uvida.

Nije teško zamisliti ne tako daleku budućnost u kakvoj će, zahvaljujući biotehnologiji, nanotehnologiji, robotici i umjetnoj inteligenciji, biti moguće biološki i digitalno produžiti ljudski vijek, mijenjanjem DNA izliječiti neizlječive bolesti, preseliti se na drugi planet, komunicirati mislima, strojevima ugraditi biološke čipove za osjete, osjećaje i imaginaciju i tako dalje i tako dalje.

Sve to će, dakako, biti na raspolaganju najbogatijima, onima koji kontroliraju resurse i proizvodnju kapitala što ga brani ponajjači kapital– oružje. Svi drugi bit ćemo kolateralne žrtve, kao i dosad, istodobno pristajući na ulogu žrtve ratove shvaćajući kao nužnu nuspojavu povijesti.

Nije teško zamisliti prevrednovanje identiteta i nove njihove definicije i mijene, dan kada će čovjek kakvoga danas poznajemo, zahvaljujući novim reproduktivnim i relacijskim tehnologijama, biti tek jedan u nizu čovjekovih kulturalnih i umjetnih varijanti sintetičkih humanoida. Granice među spolovima te među prirodnim i umjetnim bićima postat će porozne, hibridizirane i tehnološke. Teško da to možemo spriječiti.

Da i možemo, je li to doista zadaća borbe za ljudska prava?

Ne bi li štogod drugo valjalo spriječiti?

Ne bi li trebalo ne pristajati na to da nam tkogod drugi tumači što je zdravo za naše tijelo, što moramo vjerovati, kako misliti, čemu težiti?

Ponajprije bi valjalo spriječiti zaborav pitanja: tko smo zapravo?

Jezik je jedno od najkarakterističnijih obilježja ljudske evolucije. Kako smo se razvili od homo neandertalca do homo sapiensa, povećala se veličina mozga i razvili centri za simbolički jezik.

Mi smo kognitivna, jezična vrsta i simboličke priče su naš zaštitni znak. Simboličke priče koje imaju moćno značenje. Mit je kombinacija činjenica, fikcije i imaginacije. Težina mitova je njihova sposobnost da oblikuju živote opskrbljujući nas simboličkim pričama koje pobuđuju imaginaciju i potiču na djelovanje.

Moć religijskoga mita upravlja hijerarhijskom crkvom, akademskom teologijom i, što je najvažnije, pobožnom osobom.

Ne bi li štogod drugo valjalo spriječiti? Ne bi li trebalo ne pristajati na to da nam tkogod drugi tumači što je zdravo za naše tijelo, što moramo vjerovati, kako misliti, čemu težiti? Ponajprije bi valjalo spriječiti zaborav pitanja: tko smo zapravo?

Premda postoji sve veće zanimanje za odnos znanosti i religije, ne primjećuje se nastojanje kršćana da paradigmu svojega vjerskog života okrenu u smjeru evolucije.

Suvremena znanost sklanja se pred religijskim mitom, a gubimo prianjanje uza samu stvarnost. Postajemo plemenizirani i polarizirani, a svoja razmišljanja i djelovanje temeljimo na našim političkim, društvenim i crkvenim pozicijama s kojih se borimo protiv konkurentskih mitova.

Mi smo, za sve praktične svrhe, vrsta zrela za izumiranje, a umjetna inteligencija (UI) postaje pametnijom u ubrzavanju prijelaza od homo sapiensa do postčovjeka.

UI nudi nov privlačan mit, posebice onima koji su napustili religijski mit: čipovi su, navodno, naša sudbina, a tehnologija nam može omogućiti da živimo duže, sretnije, zdravije i pametnije.

U svijetu UI, međutim, nismo ljudske osobe, nego algoritmi, informacijske matrice kojima upravljaju hakeri ili roboti te ćemo već do sredine stoljeća postati radikalno nova tehno-bića. Dakako, ako se prije toga ne spržimo u globalnom zatopljenju ili pod kakvom atomskom bombom ili kemijskim oružjem.

Pierre Teilhard de Chardin definirao je dvije vrste energije u kozmosu: tangencijalnu, vanjsku energiju, energiju atrakcije te radijalnu, nutarnju energiju, energiju transcendencije kakva korespondira s ljubavlju i sviješću.

Priroda je na kontinuiranoj putanji transcendencije. Big Bang se događa prostoru, ali se može dogoditi i našoj svijesti i našoj sposobnosti za ljubav.

Za padanje natrag u kozmičku svijest ne trebaju nam nikakvi identiteti, nego prihvaćanje međusobne različitosti. I nov religijski mit. Onaj o jedinstvu ljudskog roda i svrsi Zemljina plesa kroza kozmos.

Imamo sposobnost da zaogrnemo Zemlju novim ogrtačem suosjećajne ljubavi i mira. Ali imamo li viziju?

Možemo li zamisliti novi svijet koji se diže iz pepela staroga?

Teilhardova vizija planeta i ultra-humanizma nije naivni optimizam; rođena je iz trpeće ljubavi, uvjerenja da je Bog usred naše tame te da božanska svjetlost sja nepoznatom zemljom naših strahova.

Stvoritelj nam neće reći što da postanemo, ali nas pita što želimo postati? Naš glavni posao jest okrenuti se nutarnjem kozmosu kako bismo otkrivali beskonačne slojeve svijesti i otvaranje novih njezinih prostora.

Imamo sposobnost da zaogrnemo Zemlju novim ogrtačem suosjećajne ljubavi i mira. Ali imamo li viziju? Možemo li zamisliti novi svijet koji se diže iz pepela staroga? Teilhardova vizija planeta i ultra-humanizma nije naivni optimizam; rođena je iz trpeće ljubavi, uvjerenja da je Bog usred naše tame te da božanska svjetlost sja nepoznatom zemljom naših strahova

Ne znamo kakva bi nova naša svijest mogla biti ili kako može biti prenesena u življeno iskustvo. No, dostatno je učiniti prvi korak i krenuti prema novom.

Prije ma kakva razgovora o ekonomskim, političkim i društvenim dogovorima, valja radikalno promijeniti način na koji mislimo, prepoznajemo sebe i druge te promatramo svijet.

Boriti se s takvi kakvi jesmo s iluzornim nemanima budućnosti, beskorisno je, štoviše opasno.

Breme budućnosti jest na našim leđima, ali kontrola zacijelo nije. U našoj je moći tek sposobnost da mislimo vlastitom glavom, osjećamo vlastitim srcem i predamo se konkretnoj božanskoj ljubavi prisutnoj u našoj autonomiji i u našoj evoluciji okrenutoj novoj etici kretanja i ravnoteže.

Nije li srčika poruke evanđelja: ako želimo drukčiji svijet, moramo postati drukčiji ljudi, preobražavati se u putnike na unutra, počevši od sebe samih?

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora