Prvo je gorjela literatura, pa potom i ljudi!

Početkom tjedna Talijanski parlament razmatrao je i prihvatio zakon koji brani isticanje fašističkih simbola ponukan čitavim nizom incidenata. Znakovlje koje se moglo vidjeti na “suvenirima”, fašistički i nacistički pozdravi i usklici, propaganda fašističkoga sustava na internetu i koješta drugo moglo bi uskoro biti, kao što je to uostalom već dugo slučaj u Njemačkoj, kažnjavano i zatvorskom kaznom.

Odluka je to Zastupničkoga doma koju još mora potvrditi Senat.

Talijani za prekršaje tog tipa predlažu kazne od šest mjeseci do tri godine, dok u Njemačkoj nacistička i fašistička nostalgija može biti i strože kažnjena, pogotovo ako je riječ o ponavljajućim prekršajima.

Sukobu što veseli samo admirala Domazeta Lošu koji, bit će, kani ovaj put u Ljubljani načiniti novi gebis jer ga, pretpostavljam,  onaj beogradski, načinjen ranih devedesetih, žulja (ne samo metaforički), pa bi, eto, s hrvatskom pješadijom i tenkovima u roku od samo četrdeset i osam sati otišao po novi, ovaj puta ljubljanski osmijeh

Inicijativa je u Talijanski parlament došla iz Demokratske stranke nakon objave da Forza Nouva priprema obilježavanje i proslavu devedeset i pete obljetnice marša Duceovih fašista na Rim.

Ne znamo jesu li nedavna rigorozna kazna njemačkoga suda za “za nazi bakicu” koja je negirala žrtve holokausta ili ova odluka Talijanskoga parlamenta učinile da i Hrvatska požuri s nečim sličnim.

Kako bilo da bilo, akademik Zvonko Kusić je sad požurio sa sazivanjem Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. U četvrtak poslijepodne, neposredno nakon što se premijer Andrej Plenković našao s oporbenjacima oko dogovora kako se postaviti na skorašnjem bilateralnom sastanku s Mirom Cerarom potkraj rujna zbog odluke Arbitražnoga suda, uslijedila je i sjednica Kusićeva Vijeća.

Zbivalo se to u jeku rasprava o najnovijem sukobu sa Slovenijom. Sukobu što veseli samo admirala Domazeta Lošu koji, bit će, kani ovaj puta u Ljubljani načiniti novi gebis jer ga, pretpostavljam, onaj beogradski, načinjen ranih devedesetih žulja (ne samo metaforički), pa bi, eto, s hrvatskom pješadijom i tenkovima u roku od samo četrdeset i osam sati otišao po novi, ovaj puta ljubljanski osmijeh.

Nakon jednogodišnje šutnje valja cijeniti što se premijer iz redova HDZ-a, poslije prozivanja da je u neprestanom strahu od desnog krila stranke koju vodi, napokon izjasnio o sramotnom ustaškom pozdravu “Za dom spremni”. Nakon podužeg uvoda o pronalasku cjelovitih zakonskih rješenja napokon je preko usta prevalio kako je njemu osobno pozdrav “Za dom spremni” neprihvatljiv jer ga veže uz Nezavisnu Državu Hrvatsku…

Ne možemo reći da nas je baš prosvijetlilo ono što se od onkologa, akademika Zvonka Kusića moglo čuti nakon sastanka Vijeća. Tajanstven je bio čak i oko materijala pripremljenih za popodnevni sastanak u Banskim dvorima. Novinarima je rekao da su oni tek radni, skup priloga brojnih pravnika, povjesničara, sociologa i inih stručnjaka koji sudjeluju u radu Vijeća i kazao da eventualni zaključci Vijeća hrvatsku Vladu ne obavezuju.

No jasenovačka ploča, koja je punila medije proteklih mjesec dana, premijera je Andreja Plenkovića ipak izgleda suočila (i bez Vijeća) s činjenicom koliko je opasno koketiranje s tumorom ustaštva u 21. stoljeću.

To se, istina, ne bi dalo zaključiti po šturom, hladnom telegramu sućuti upućenom obitelji pokojnoga Slavka Goldsteina, židovskoj obitelji koja je za vrijeme zločinačkog, ustaškoga režima izgubila brojne svoje članove.

Pa ipak, valja nakon jednogodišnje šutnje cijeniti da se premijer iz redova HDZ-a, poslije prozivanja da je u neprestanom strahu od desnog krila stranke koju vodi, napokon izjasnio o sramotnom ustaškom pozdravu “Za dom spremni”.

Nakon podužeg uvoda o pronalasku cjelovitih zakonskih rješenja preko usta je prevalio kako je njemu osobno pozdrav “Za dom spremni” neprihvatljiv, jer ga veže uz Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Meni je osobno, uz sve mane, nakon te izjave, ali i, istina, blage osude paljenja “Novosti”, novina srpske nacionalne manjine, premijer nekako prihvatljiviji.

Ma koliko ridikuli poput Keleminca negirali da su fašisti ili nacisti, mene sva takva javna spaljivanja uvijek asociraju na ono berlinsko spaljivanje nepodobne literature iz davne 1933. godine. Na lomači su, znatno prije no što su uslijedile strahote holokausta, genocid nad Židovima, gorjela djela Kafke, Einsteina, Broda, Marxa, Brechta, Prousta, Hemingwaya i mnogih, mnogih drugih

Znam, mnogi ga prozivaju da je debelo zakasnio, ali valja se voditi onom – bolje ikad, nego nikad i nadati se kako će doći dan u kojem strašni pozdrav neće biti moguć ne samo u Jasenovcu i Kutini, već ni u jednom kutku Hrvatske, a Keleminec i njemu slični rigidni likovi svoje neslaganje s uređivačkim politikama pojedinih novina iskazivati nekupovanjem, a ne javnim paljenjem.

Ma koliko ridikuli poput Keleminca negirali da su fašisti ili nacisti, sva ta javna spaljivanja asociraju na ono berlinsko spaljivanje nepodobne literature iz davne 1933. godine.

Na lomači na kojoj su, znatno prije no što su uslijedile strahote holokausta i genocid nad Židovima, gorjela djela Kafke, Einsteina, Broda, Marxa, Brechta, Prousta, Hemingwaya i mnogih, mnogih drugih.

Prvo je gorjela literatura, pa potom i ljudi!

Na milijune njih.

Nijemci, a sad i Talijani, nešto su naučili iz svoje neslavne prošlosti.

Jesu li premijerove stidljive osude ustaškoga pokliča i paljenja glasila manjina nagovještaj da ima nade i za nas, pokazat će valjda oni silni pravnici u Kusićevu Vijeću – negdje s proljeća.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora