Protiv zaborava. O važnosti nove knjige Jasminke Domaš

Nek’ se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim. Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje! (Ps 137, 5-7)

Jasminka Domaš je još jednu antologiju sjećanja hrvatskih žrtava Šoe (nakon naslova ”Obitelj”, 1996. i ”Glasovi, sjećanja, život”, 2015.) ”Ako Tebe zaboravim” (2018.) naslovila psalmom iz razdoblja babilonskog egzila Židova. Ako Tebe zaboravim riječi su psalmista nakon uništenja prvoga Hrama i protjerivanja jevrejskog naroda u babilonski egzil.

Psalmistu je zacijelo zapela u grlu svaka riječ pri samoj pomisli da bi ikad zaboravio rušenje Hrama u Jeruzalemu i babilonsku okrutnost naspram poraženom narodu. Kako bi se to moglo zaboraviti!

Kako bi ijedan preživjeli svjedok ŠOE mogao zaboraviti to svoje iskustvo. S Hramom, svetištem nad svetištima i jamcem opstanka židovskog naroda, urušili su se žrtvama ŠOE životni planovi čim su morali krenuti putovima u logore sluteći da iz tih mjesta za Židove nema povratka – ”osim kroz plamen i dimnjak”, kako bi stražari upozoravali novopridošle transporte.

Još uvijek, i opet i ponovo djeluju osobe, krugovi, koji olako prelaze preko iznesenih svjedočanstva na svoj dnevni red. Usprkos svim svjedocima oni ih omalovažaju, iskrivljuju događaje, zamjenjuju ih svojim konstrukcijama

S tim su iskustvima krenule sve priče u novom djelu trotomne antologije u kojoj se sve priče vrte oko sjećanja – sjećanje je od babilonskog egzila jedna od konstanti židovskog identiteta (Rabin Kotel DaDon to ističe u svom napisu o zapovijedi sjećanja: ”Židovstvo, zapovijed o sjećanju, obitelji i životu”, V. Jan Schwarz, ”Survivors and Exiles: Yiddish Culture after the Holocaust”, Detroit, Wayne State University Press, 2015.).

Vraćanje iz egzila i oslobađanje iz egipatskog ropstva su dva ključna događaja u samorazumijevanju Židova, po kojima oni mjere sva svoja individualna iskustva – i u sekularnom židovstvu (kad je sekularizacija i emancipacija krenula od filozofije Mosesa Mendelsona), kojima je oslobađanje sinonim za izlazak iz neznanja k znanju, k svjetlosti uma.

Međutim, kako objasniti potrebu za objavljivanjem toliko židovskih priča pojedinaca, obitelji, generacija tek sedamdesetak dana nakon Šoe, kad je sjećanje prevažan zadatak i dužnost svakoga prema sebi samome zbog katartičnog učinka (Kotel DaDon, nav. dj.) i dug prema mlađim pokoljenjima?

Zbog produktivnosti njemačke memoarske književnosti o holokaustu u Njemačkoj se činilo kao da je vrijeme poslije 1945. godine zastalo.

Vrijeme nacizma snažnije je nadahnjivalo i najmlađe generacije spisatelja, nadjačavajući čak i iskustvo prevratničke godine 1989., annus mirabilis.

Književnost o holokaustu je njemačka konstanta – no to nije autobiografska književnost – a razlog nije samo taj što sve manje autora i žitatelja imaju svoja, vlastita, primarna sjećanja. Sve je manje autora ”svjedoka vremena” – sve ih je više koji se koriste sekundarnim iskustvima: nisu sami doživjeli holokaust, nego ovise o tome da im svjedoci vremena govore o svom iskustvu. A prvi autori su pisali na jidišu, tj. za sebe, ne za ne-Židove.

Elie Wiesel je svoju prvu verziju romana koji je 1963. izašao pod naslovom ”La Nuit”, objavio kao ”Un di welt hot gschwign” (”A svijet je šutio”). Wieselov opus (oko 50 djela, među njima romani, autobiografije i eseji) postao je pojmom autentičnog memoarskog djela o holokaustu, s osjećajima krivice i srama preživjele žrtve zato što je preživjela, sa sumnjama u postojanje Boga i njegove indiferentnosti naspram strahotama, s pitanjima kako nastaviti živjeti i kako pronaći židovski identitet.

Topos je osmislio (također i) sam Wiesela: dopustio je širenje glasine da se on sam nakon oslobođenja iz Buchenwalda zakleo na najmanje desetogodišnju šutnju iz srama i osjećaja krivice zato što je preživio, ali i iz straha da će sve doživljavano ponovo oživjeti. Bilo je stvarno mnogo preživjelih koji su dugo šutjeli, bilo je i onih, koji nikad nisu progovorili.

No bilo je i drugih, koji su nakon oslobođenja iz logora ”vrištali” – od bijesa, očaja, nevjerice. Došlo je do izljeva mržnje, ne samo literarne nego surove, stvarne.

Svojim sjećanjima napisanim na jidišu obraćali su se Židovima, a ne drugima, toliko brojnim naslovima da za razdoblje od 1945 i 1970. jedan od znalaca i bibliografa židovske književnosti  Zachary Baker govori o ”srebrnom dobu jidiš književnosti”. Na drugim jezicima su uz Elieja Wiesela još Anne Frank, Primo Levi, Jean Améry svjedočili, a do sada nepoznati ”Majdanek” Mosheja Stringlera otkrio je književni svijet zbog prijevoda njegove ”dokumentacije” na engleski jezik.

Psalmistu je zacijelo zapela u grlu svaka riječ pri samoj pomisli da bi ikad zaboravio rušenje Hrama u Jeruzalemu i babilonsku okrutnost naspram poraženom narodu. Kako bi se to moglo zaboraviti!

Memoarskim autorima je najviše stalo do toga da žrtvama vrate ljudsku bivstvenost – ono što su ubojice Židovima oduzele. Danilo Kiš je za jugoslavensku književnost onaj svjedok koji je ciljano tragao za sredstvima (jezikom, formom) da iskaže pojedinačno iskustvo i kolektivnu katastrofu bez žrtvovanja istine, ali i bez odricanja od finoće literarnog iskaza. Njegov opus obuhvaća i vrijeme prije velike katastrofe, kad je opisao zrcaljenja holokausta u sudbini svoga oca.

On se nalazio među onima koji su u siječnju 1942. godine pali u pokolju mađarske policije 1400 muškaraca, žena i djece – većinom Židova –na smrznutom Dunavu u Novom Sadu (pucano im je u leđa, a onda su gurani u rupu izbušenu eksplozivom u ledu. I više bi ih umrlo da rupa nije postala zagušena leševima).

Iste večeri je stigla naredba iz Budimpešte da se prestane s ubijanjem. To je odgodilo smaknuće nekoliko stotina ljudi, uključujući i Eduarda Kiša. Danilo Kiš je počeo vjerovati da je upravo taj šok slomio njegovog oca. No, ako je i bilo tako, otac nije pokleknuo, probudio se u  njemu prkos, te je premjestio svoju obitelj u mjesto u jugozapadnoj Mađarskoj u kojem je rođen.

Eduardova sestra im je dopustila da žive u pomoćnom objektu, dvosobnoj daščari koju će Kiš s neskrivenim gnušanjem opisati četrdeset godina kasnije. Živjeli su u neimaštini. Kišovu maštu su uzburkavale i progonile priče iz Starog testamenta od kojih je jedna – ”Potop” – kasnije imala strukturalnu ulogu u nekim od njegovih knjiga: kao biblijski oblik katastrofe koja je odnijela njegovog oca i njegov svijet.

Agonija odgođenog smaknuća je završila u svibnju 1944. godine, nakon što su nacisti okupirali Mađarsku. Eduard Kiš je odveden u obližnji geto, a onda deportiran u Auschwitz s većinom svojih rođaka. Djeca su pošteđena, zajedno s majkom.

Godine 1947. Milicin brat ih je pronašao i oni su se smjestili u majčinoj domovini, na Cetinju. Njegov ujak je bio učenjak s impresivnom privatnom bibliotekom. Tada učenik, Kiš je imao na raspolaganju ujakove knjige kako bi prebrodio zamorne večeri i beskrajne zime. U roku od oko jedne godine, međutim, njegova majka se razboljela od raka. Umrla je 1951. Godine.

Ona je bila njegov glavni oslonac, jedinstveni izvor ljubavi i sigurnosti u vrijeme opasnosti i oskudica tokom njegovog ratnog djetinjstva.

Kiš je svoje doživljaje gubitka pretvorio u roman ”Psalam 44” (1962.), u ”narodnu tužaljku” zbog teškog poraza, zbog osjećaja da je Bog iznevjerio svoj odani mu narod. Roman je nastao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par s djetetom posjećuje logor gdje im se posljednjih dana rata rodilo dijete).

Kiš je definirao slabost ove knjige kao ”jedno fatalno odsustvo ironične distance”. Bio je vjerojatno svjestan teškoće predstavljanja holokausta, izbjegavanja banalnosti kad treba opisati vjernost moralnoj istini. ”Psalam 44” potiče od Kišovih sjećanja iz rata i onoga što je čuo od nekoliko očevih rođaka koji su preživjeli Auschwitz.

Kiš se okrenuo razdoblju staljinizma i sukoba zbog njegove nespremnosti na kompromis s društvom u kojem je živio, sa njegovim sveprisutnim političkim sistemom (koji se širi i uvlači u svaki kut života). ”Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976.) je zbirka priča o monstruoznoj naravi sovjetskog totalitarizma. Knjigu je napisao ogorčen ravnodušnošću francuskih ljevičara prema staljinističkim zločinima.

Sve je manje autora ”svjedoka vremena” – sve ih je više koji se koriste sekundarnim iskustvima: nisu sami doživjeli holokaust, nego ovise o tome da im svjedoci vremena govore o svom iskustvu. A prvi autori su pisali na jidišu, tj. za sebe, ne za ne-Židove

Autobiografska djela preživjelih holokaust (ovdje uključujem i autore koji su izbjegli deportaciju u logore smrti bijegom na talijanski teritoriji u Primorju i u Dalmaciji, pa su završili u talijanskom logoru u Kraljevici – nazvanom Campo di concentramento per Ebrei Porto Ré – no ni po čemu usporedivom s nacističkim konc-logorima) uključuju također prijelaz od jednog totalitarizam u drugi u prvim godinama novostvorene Jugoslavije, koja je sva živjela u sjećanju na ”okupaciju” i na sjajnu Narodnooslobodilačku borbu, a prakticira diktaturu po sovjetskom modelu.

O odluci između odlaska u Izrael ili ostajanja i pritajenja židovskog identiteta u jugoslavenskom društvu govore Branko Polić, Slavko Goldstein, Paul Schreiner i Imre Rochlitz (Bečanin, ali dovoljno dugo u Jugoslaviji – od 1938. godine – da prepoznaje i zna procijeniti oba totalitarizma), a naposljetku i roman Jasminke Domaš “Nebo na Zemlji”.

To je obiteljska kronika o tri generacije žena jedne židovske obitelji u Zagrebu. Snažna, samosvjesna, mudra i prosvijećena baka Haja, staložena kći Ada i mlada unuka Lior, željna novih saznanja, svojim glasovima oslikavaju drugu polovinu 20. stoljeća. U njihov život, kao i u svačiji, snažno ulazi povijest, ali jednako tako i ono zemaljsko te izvanvremensko, no na kraju se sve odvija sukladno nekom višem, često neshvatljivom, ali savršeno pravednom redu.

Sve tri junakinje na svoj su osebujan način snažne, moćne žene, suočavaju se sa svojim traumama i snovima, uživaju u sretnim trenucima, hrabro nose svoje terete iz prošlosti i znaju se s njima uhvatiti u koštac.

To je sažeto poruka i trilogije (”Obitelj”; ”Glasovi, sjećanje, život”; ”Ako Tebe zaboravim”). Sjećanje je osvješćivanje, a osvješćivanje djeluje kao katarza, kao terapija – tako da se nekoliko desetljeća nakon preživjelog holokausta njegovi svjedoci usude traume prevladavati pisanjem i sjećanjem (Primo Levi i Jean Amery su pisali pod dojmom svojih još svježih sjećanja, a pod njihovim teretom se sami urušili).

Listajući knjigu sjećanja koju sada predstavljamo, kao i druge dvije koje sada zaokružuju trilogiju, vidim da su se preživjeli vratili u doba prije nego što im je njihova svagdašnjica surovo prekinuta. Uspjeli su sažeti sjećanja i o sretnom djetinjstvu i mladosti, svjedoče o svojoj prošlosti i o svojim precima: to su bile sugrađanke, to su bili i židovski sugrađani, koji su zaduživali svoju domovinu, pridonosili napretku gradova i mjesta u Hrvatskoj.

Gradovi i gradići diljem Hrvatske imaju zašto zahvaliti svojim davno i nedavno pokojnim židovskim sugrađanima – a zahvalnost nije samo u politici ”ne-kategorija”: zaborav caruje nad svim zaslugama Židova za gospodarski razvitak.

Istražujući povijest židovskih ulagača u gospodarski razvitak, ustanovila sam da su se poduzeća koja su u vrijeme između dva svjetska rata i između 1945. i ”zaokreta” uživala ugled i bila na glasu diljem svijeta razvijala i sudjelovanjem židovskog kapitala i stručnosti, a da rijeko koji od njihovih današnjih pravnih nasljednika smatrao pristojnim zabilježiti i njihov židovski identitet (on je u većini nekoć značajnih židovskih poduzeća zatomljen).

Starozavjetni prorok Habakuk opominje (Hakuk 2,11): ”Jer će kamen iz zida vikati, i greda će iz drveta odgovor dati”. Kamen govori -Zagreb obiluje rječitim kamenim svjedocima: mnoga zdanja i ozračje grada, zbog kojih je njegov Donji grad vrijedan, pričaju o arhitektima, projektantima, ulagačima. Donji grad je antologija priča – iako otužno oronula pročelja dokumentiraju zaborav.

I da se mene pita, ondje gdje zjapi prazno mjesto na kojem se do studenog 1941. nalazila sinagoga, ostavila bih prazno mjesto – jer to mjesto govori. Neka bude mjesto sjećanja.

Kiš je za jugoslavensku književnost onaj svjedok koji je ciljano tragao za sredstvima (jezikom, formom) da iskaže pojedinačno iskustvo i kolektivnu katastrofu bez žrtvovanja istine, ali i bez odricanja od finoće literarnog iskaza. Njegov opus obuhvaća i vrijeme prije velike katastrofe, kad je opisao zrcaljenja holokausta u sudbini svoga oca

Govore dokumenti, kuće, zgrade, mjesta – sve tri knjige ”glasova, sjećanja, povijest”, napose ova treća knjiga, sa svjedočanstvima i druge i treće generacije. Takvi su svjedoci danas još rjeđi od onih generacije žrtava.

Žrtve bi, kao što se vidi iz kronologije izlaska iz tiska njihovih memoara, šutjele iz obzira prema djeci – nisu djecu htjele opterećivati i zastrašivati – u dobroj namjeri. No, djeca bi, svejedno, osjećala kako nad njima lebdi nekakva teška tajna, šutnja o nečem neizrecivom.

Žrtve su morale izlaziti na kraj sa svojim iskustvima, same, bez terapijske pomoći koja se danas podrazumijeva kao pomoć za prevladavanje teških traumi.

No poslijeratne vlasti u Jugoslaviji bile su toliko okupirane obračunom s predstavnicima ustaškog režima, s ”kolaborantima”, ”profiterima”, pravim ili izmišljenim ”neprijateljima naroda” da im je za pomoć žrtvama ponestalo i snage, i energije i empatije: Uz to su, naravno, ”lizali” samo svoje rane, bavili se svojim patnjama i žrtvama i – bdjeli nad očuvanjem vlasti i svoje moći.

Treća knjiga autobiografskih svjedočanstava židovskih obitelji ”Ako tebe zaboravim”, knjiga prkosi i ponosa, uskoro će morati zamjenjivati žive svjedoke. Takva sjećanja dolaze zaista u pravi, u predzadnji čas.

Ne dijelim očekivanja da se traumatični zapisi i čuvaju budućim generacijama ”da se strahote više nikad ne ponove”. Knjige ni do sada nisu pomogle da se strašne stvari nikad više ne dogode. Događale su se i događaju se.

Još uvijek, i opet i ponovo djeluju osobe, krugovi, koji olako prelaze preko iznesenih svjedočanstva na svoj dnevni red. Usprkos svim svjedocima oni ih omalovažaju, iskrivljuju događaje, zamjenjuju ih svojim konstrukcijama.

Krivotvorenje priča, dokumenata, dokaza, beskrupulozno ophođenje s činjenicama, proizvoljnost, laž, krivotvorine sačinjavale su i prije 80-ih godina početak strahota: laži unatoč vidljivim i opipljivim činjenicama zbunjuju, pa zavode neupućene, otupljuju empatiju, ušutkavaju savjest.

Treća knjiga autobiografskih svjedočanstava židovskih obitelji ”Ako tebe zaboravim”, knjiga prkosi i ponosa, uskoro će morati zamjenjivati žive svjedoke. Takva sjećanja dolaze zaista u pravi, u predzadnji čas

Da parafraziram misao iz eseja u ovoj knjizi dr. Brauna iz Đurđevca: ”Čovjek – biće sposobne za najuzvišenija dostignuća, ali i za najdublje moralne padove”. (Dr. Boris Braun, devedeset i sedmogodišnjak koji se živo sjeća svojih ranih dvadesetih kad je prošao kroz čak pet logora). Čovjek – najplemenitije biće u prirodi, a najizloženije stvorenje, najslabije.

Knjiga će biti vrijedna pomoć svima koji žele učiti i saznavati što više o holokaustu, a možda će potaknuti i nekoga na učenje. Možda netko zapamti izreku pripisanu bivšem njemačkom kancelaru Helmuthu Kohlu: ”Tko ne poznaje povijest, bit će prisiljen ponovo je proživljavati”. Potvrdio je istinu te izreke Slavko Goldstein svojom knjigom ”1941.: Godina koja se vraća” (povijest se vratila Hrvatskoj 1991. godine, kao zrcalo).

Svi svjedoci – koautori ove treće knjige koju je prikupila Jasminka Domaš – odazvali su se u duhu gesla, apela i poziva Viktora Frankla (također preživjelog zatočenika u Dachauu i Buchenwaldu, koji je tek nakon izlaska iz logora saznao da su mu mlada supruga i roditelji stradali po logorima smrti): ”Usprkos tome reći DA životu”.

Evo još jednog citata: ”Onaj tko ima ZAŠTO, podnosi svako KAKO” (Friedrich Nietzsche).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora