Protiv Elizabete? Nesloboda!

Već nas danima dave budalaštinama tipa može li ili ne može Milan Bandić upravljati iz zatvora Zagrebom. Brinu jesu li mu ili nisu ugrožena ljudska prava, je li na svoja ili tuđa imena kupovao stanove, kuće i slike ili je nevin k’o beba? Hoće li Hanžeković ostati bez petnaest milijuna kuna jamčevine te da li je vrijednost slike od šezdeset tisuća kuna uopće vrijedna spomena (čitaj istrage). Sve moje slike skupa, a skupljam ih čitav život i imam ih popriličan broj, vjerojatno ne vrijede toliko… Gadi mi se sve to skupa.

Za mene, a vjerujem i za dobar dio građana diljem ove kradljive naše domovine, ta je suma misaona imenica, godišnja zarada! Dvojbe nema, ostavku na mjesto gradonačelnika trebao je dati još jesenas, čim je nogom kročio u istražni zatvor.

Bit će mi žao ako do suđenja Bandiću dođe i ono pokaže kako nije bio kriv, ali  povijest ovih prostora uči nas da nema univerziteta do zatvora. ”Kapital” je, istina, preveden, ali Bandić bi recimo bio idealan autor naslova tipa: “Populizam i politička demagogija u sto lekcija” ili “Kako održati fizičku formu u maloj sobi tri sa tri” (ovo tri sa tri ne mora nužno biti metara, može biti i zatvorenika s hrvatske političke scene)

Ostavkom i ničim drugim dokazuje se da ti je istinski stalo do javnog dobra, dobra tvojih sugrađana. Ovako je i najglupljima jasno da su usta puna Zagreba – a stanovi umjetnina, pa makar onih, po Hanžekoviću, bezvrijednih…

S onim koji za jamčevinu u mjesec dana može osigurati, preko prijatelja ili odvjetnika svjejedno, petnaest milijuna kuna nekako ne suosjećam; ne dira me, ne boli kršenje njegovih kljudskih prava… Bit će mi žao ako do suđenja dođe i ono pokaže da nije bio kriv, ali povijest ovih prostora uči nas da nema univerziteta do kaznionice.

”Kapital” je, istina, preveden, ali Bandić bi recimo bio idealan autor naslova tipa: “Populizam i politička demagogija u sto lekcija” ili “Kako održati fizičku formu u maloj sobi tri sa tri” (ovo tri sa tri ne mora nužno biti metara, može biti i zatvorenika s hrvatske političke scene).

Premda sam poznata kao netko tko uporno rida i kad deseti put gleda “Billyja Elliota” ili “Kramera protiv Kramera”, sudbina zagrebačkog gradonačelnika, kao uostalom i nekih drugih ljubitelja umjetnina koji su prije njega završili na istoj adresi, nikako da mi izmami suze na oči – ne dira me. Samo me hvata bijes. Čisti, nepatvoreni bijes od kojeg pričam s radijom u automobilu ili se glasno svađam s televizorom u dnevnom boravku.

Zbog priloga o Bandiću i kršenju njegovih prava ne plačem, ali mi se zato plače zbog onoga što mudro rukovodstvo na Hrvatskoj televiziji čini Elizabeti Gojan i inicijatorici peticije protiv novinarke koja je pratila inauguraciju predsjednice – Hloverki Novak Srzić.

Dok se novinari bave kršenjem ljudskih prava ljubitelja umjetnina koji su eto nepravedno u Remetincu, dok u dnevnicima i udarnim terminima šute o svojim kolegicama, kao što su onomad šutjeli o Denisu Latinu, a prije njega o mnogim, mnogim drugim novinarima – ja se bojim. Užasno se bojim da je na djelu princip “prvo Židovi, pa Romi, pa komunisti, a onda i svi ostali”. Strah me je da će se na tapetu nakon smjene vlasti naći svi oni koji u Predsjednici ili Karamarku ne prepoznaju vrhunaravna božanstva. Prvo Elizabeta Gojan, a onda… Sami nastavite niz

Na web stranici Hrvatskog novinarskog društva dignut je u četvrtak tekst iz Večernjeg lista o davanju izvanrednog otkaza ovim dvjema novinarkama bez obzira na to što se s otkazivanjem nisu složili ogranci HND-a i Sindikata novinara. Pa kako onda da se čovjeku ne plače? Imaš cehovske organizacije, koje po difoltu moraju štititi prava novinara, ali ih bahato rukovodstvo ignorira zbog nekog stupidnog pravilnika koji novinaru priječi ono što ga novinarom čini – slobodu govora.

Hej, ljudi, radi se o novinarkama. Nije riječ o inženjerkama biokemije u Plivi ili Jadranskom galenskom laboratoriju, koje javno otkrivaju sastav novog lijeka Ive Usmijanija (vlasnik JGL-a).

Gledatelji su se žalili na praćenje inauguracije, vele odgovorni. O. K. Moguće je da je bilo nezadovoljnih, a što je s nama koji smo bili zadovoljni? Što je s onima koji su potpisali podršku Elizabeti Gojan? Zar njihov glas ne vrijedi barem jednako kao onaj nezadovoljnih?

Hoćete li HTV mojoj obitelji vratiti novac od pretplate, jer je s javne televizije u ovih dvadeset i pet godina potjerao bezbroj ljudi koje sam cijenila i voljela gledati?

Neću ih nabrajati, jer bih potrošila čitav prostor kolumne. Gledatelji se žale, vele nam oni. Žale se i na ovrhe zbog pretplate, pa HTV nije otkazao Hanžekovićevom uredu ili tko im već obavlja te prljave poslove. Dapače, zovu ga u ”Otvoreno” da nam kao odvjetnik, valjda krajnje objektivno, govori o kršenju prava njegova branjenika Bandića.

Zato ja mislim da bi cehovske organizacije, ta dva spomenuta ogranka na HTV-u, trebale organizirati barem na sat vremena štrajk. Kad sjednemo pred zamračene ekrane, shvatit ćemo valjda da netko u naše ime na navodni zahtjev neimenovanih nezadovoljnih gledatelja egzistencijalno ucjenjuje i disciplinira novinarke uskraćujući im ustavno pravo na rad i slobodu govora.

Kad sjednemo pred zamračene ekrane, shvatit ćemo valjda da netko u naše ime na navodni zahtjev neimenovanih nezadovoljnih gledatelja egzistencijalno ucjenjuje i disciplinira novinarke uskraćujući im ustavno pravo na rad i slobodu govora

Kad, dakle, u centralnom ”Dnevniku”, u ”Otvorenom” Hrvatska televizija javno progovori o kršenju ljudskih prava novinara te kuće, kada ti isti novinari u ”Javnoj stvari” ili ”Nedeljom u dva” – svejedno, novoizabranu predsjednicu, koja mora otići na skupi izlet u New York da bi shvatila kako su žene diljem svijeta i u 21. stoljeću neravnopravne, upita smeta li ju činjenica da je vrsna novinarka, samohrana majka dvojice dječaka ostala preko noći bez posla zbog njene povrijeđene taštine, ja ću znati da živim u društvu u kojem se ne moram bojati zbog izgovorenog stava.

Dok se novinari bave kršenjem ljudskih prava ljubitelja umjetnina koji su eto nepravedno u Remetincu, dok u dnevnicima i udarnim terminima šute o svojim kolegicama, kao što su onomad šutjeli o Denisu Latinu, a prije njega o mnogim, mnogim drugim novinarima – ja se bojim.

Užasno se bojim da je na djelu princip “prvo Židovi, pa Romi, pa komunisti, a onda i svi ostali”. Strah me je da će se na tapetu, nakon smjene vlasti, naći svi oni koji u Predsjednici ili Karamarku ne prepoznaju vrhunaravna božanstva. Prvo Elizabeta Gojan, a onda… Sami nastavite niz.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora