autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Promena kulturnog modela

AUTOR: Filip David / 11.11.2013.

Šta se i koliko toga suštinski izmenilo u srpskoj politici u poslednjih dvadesetak godina? Ovo je važno pitanje za Srbiju, ali i za države u srpskom okruženju.

 

Od devedesetih pa do danas događalo se mnogo toga. Taj dramatični period započeo je takozvanim ”događanjem naroda”, mitinzima i kontramitinzima koji su prethodili raspadu Jugoslavije i ulasku u period krvavih međuetničkih obračuna. O prirodi ratnih zločina, o ulozi Jugoslovenske narodne armije i naopake srpske politike već je mnogo pisano, o nacionalizmu kao ideologiji koja je zauzela mesto nestale komunističke ideologije, o sramotnom držanju najvećeg broja intelektualaca.

Istina je da je pod ogromnim pritiskom ekonomskih problema, pred kolapsom privrede, srpska nova-stara vlast bila primorana da prihvati kao jedini izlaz pomoć Evropske unije. Ali nije se promenilo ono što se naziva ”stanje duha”. A to znači da dalje u mišljenju i uverenjima većine preovlađuju ksenofobija, mitsko shvatanje istorije, verovanje u ”teoriju zavere”, nesposobnost da se objektivno sagleda sopstvena uloga u neposrednoj istorijskoj prošlosti

 

Pisalo se mnogo i o srpskim ”oktobarskim promenama”, o demokratskom zaokretu koji je navodno predstavljao kraj Miloševićeve političke ere. Oktobarske promene 2000. bile su veoma haotične, tadašnja opozicija dočekala ih je bez spremnog plana za ulazak u ”novu eru”, unutar razjedinjena, s konzervativnim snagama koje nisu mnogo gledale u budućnost, već su dobrim delom bile okrenute prošlosti. Kako je vreme odmicalo, raskidanje sa Miloševićevom politikom predstavljalo je u suštini vraćanje nacionalističkoj politici koja je prethodila Miloševiću, populizmu, istorijskom revizionizmu. Sažeto rečeno: kulturni model nije promenjen.

 

Šta je kulturni model? To je dominantni, vladajući način razmišljanja, ona matrica ponašanja i odlučivanja koja presudno utiče na sve delove društva, od politike i ekonomije do nauke i kulture. Oktobar 2000. i sve ono što se posle toga događalo svedoči o nesposobnosti novih vlasti da načine stvarni zaokret u promeni kulturnog modela.

 

Sagledano iz sadašnjeg trenutka može se zaključiti da su novi vlastodržci, nekadašnja Miloševićeva opozicija ujedinjena u front različitih političkih partija i opcija, onim što su činili zapravo utabali put kojim će se politika i političari za koje se verovalo da su poraženi jednoga dana vratiti na glavna vrata srpske politike. Iako je donet zakon o lustraciji, on nikada nije sproveden. Miloševićeva politička deca, u početku zaplašena i u senci, sačuvala su uticaj i ekonomsku moć. A kada im se ukazala prilika, pojavila su se još snažnija i moćnija na svetlu dana.

 

Oni koji nisu sasvim upućeni u ovdašnja zbivanja mogu postaviti pitanja: Zar se Srbija nije opredelila za ”evropski put”? Zar se nije promenila retorika? I konačno: Zar nije dopušteno političarima da uvide svoje greške i da se menjaju? Naravno da se mogu menjati, to je, svakako, poželjno, ali pre toga treba da prođu političko čistilište da itekako okaju svoje prethodne grehove, posebno ako su grehovi bili veliki, a zablude duboke i sa strašnim posledicama.

 

Ali bez mnogo priče, pogledajmo realno, bez predrasuda, kako izgleda politička karta Srbije. Istina je da je pod ogromnim pritiskom ekonomskih problema, pred kolapsom privrede, srpska nova-stara vlast bila primorana da prihvati kao jedini izlaz pomoć Evropske unije. Ali nije se promenilo ono što se naziva ”stanje duha”. A to znači da dalje u mišljenju i uverenjima većine preovlađuju ksenofobija, mitsko shvatanje istorije, verovanje u ”teoriju zavere”, nesposobnost da se objektivno sagleda sopstvena uloga u neposrednoj istorijskoj prošlosti. Populizam dominira političkom scenom, prilagođen trenutnoj političkoj situaciji.

 

Iz ovakvog stanja stvari proizilaze mnogi problemi koji se vuku još od devedesetih godina bez rešenja, koji ugrožavaju unutrašnju stabilnost Srbije. Nerešen autonomni status Vojvodine, nezadovoljstvo u Sandžaku, na jugu Srbije, prema granici sa Rumunijom, Bugarskom. Na unutrašnjem planu ostaju nesuglasice sa manjinama, a na spoljnom nesuglasice sa gotovo svim susedima. Mit o Kosovu nije izgubio ništa od svoje pseudoistoričnosti. Nastavlja se jedna priča za domaću, druga za stranu javnost.

 

Duh devedesetih ogleda se i u tome kako se najviše državne vlasti i takozvana javnost odnose prema najzaslužnijim Srbima koji su predstavljali jednu modernu Srbiju, jedan drugačiji kulturni model.

Promena kulturnog modela moguća je samo uz opšti društveni konsenzus, od koga je Srbija još uvek veoma daleko. Ne vidi se ko bi te promene mogao započeti i izvesti. Nema za to prave energije, prave snage, ni prave želje. Nisu za to spremne ni političke elite, ni intelektualna javnost, ni narodne mase

 

Odlazak Bogdana Bogdanovića, Radomira Konstantinovića, advokata Srđe Popovića, suverenih ličnosti drugačije, antipalanačke Srbije, zvanična Srbija je gotovo prećutala kao da se stidi svojih najboljih. Njeni idoli očevidno nisu na toj strani.

 

Palanačka Srbija, ”trijumf filozofije palanke”, oličena je u jednom crkvenom veledostojniku, episkopu i svecu, izrazitom antievropejcu i antisemiti, Nikolaju Velimiroviću, čija su ”književna” dela bestseleri, a uticaj velik. Onome ko želi da se upusti u analizu postojećeg kulturnog modela preporučujemo za početak jednu od brojnih popularnih Velimirovićevih knjiga – ”Kroz tamnički prozor” (može se kupiti u svakoj boljoj knjižari). Crkva, vojska, kontrolisani mediji, specijalne tajne službe vode glavnu reč u oblikovanju vladajućeg kulturnog modela.

 

Promena kulturnog modela, što je neophodan uslov da se učine zaista bitne kulturne, ekonomske i političke promene, zahteva koreniti preobražaj čitavog društva u svim oblastima života. A bez tog potpunog preobražaja sve promene su kozmetičke, nedovoljne, lažne i iznuđene.

 

Promena kulturnog modela moguća je samo uz opšti društveni konsenzus, od koga je Srbija još uvek veoma daleko. Ne vidi se ko bi te promene mogao započeti i izvesti. Nema za to prave energije, prave snage, ni prave želje. Nisu za to spremne ni političke elite, ni intelektualna javnost, ni narodne mase.

 

Nesposobnost da iz osnova menja kulturni model obeležava tragičnu situaciju savremene Srbije.

Još tekstova ovog autora:

     Srbija se raspada
     Filozofija bede
     Tamni vilajet
     Oči straha
     Spasavanje Kapetana Dragana
     Patriotizam i siromaštvo
     Sretna nova!
     Dvadeset i jednu godinu posle
     Balkanska rapsodija
     Osveta loših đaka

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1