autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Proljeće koje to nije

AUTOR: Sanja Sarnavka / 15.03.2021.
Sanja Sarnavka

Sanja Sarnavka

Forzicije i narcisi zažutjeli su moj trpučanski vrt, tulipani samo što nisu u punom cvatu, ali ne osjećam proljeće u zraku a još manje u sebi.

Uz gomilu problema koje trebam porješavati, uz mučno priznavanje da me tijelo polako, ali neumitno izdaje, moja neuništiva potreba da znam što se zbiva oko mene i u svijetu čini mi život gorčim nego što bi trebao biti.

Iako sam zapravo izabrala fizičko osamljivanje koje je prethodilo pandemiji, ipak ostajem prikvačena na društvene mreže, informativne emisije.

Infuzija koja dijelom hrani no još više iscrpljuje, izvlači ono malo atoma optimizma za koji se grčevito držim i zahvaljujući kojem ne odustajem do kraja od aktivnosti kojima se pokušava pomoći poniženima i uvrijeđenima. Učiniti svijet pravednijim mjestom za življenje mnogih. Od onog svih sam odustala jer vidim da će to biti moguće za desetine tisuća godina, ako ikad.

Facebook me povezao s mnogima koje nisam nikada ili vrlo rijetko sretala, s onima za koje nisam ni znala da postoje ili su mi bili nedostupni.

Pokazao mi je, i to još uvijek čini, da postoje pametni, brižni ljudi, da su tu negdje među nama one i oni koji su beskrajno kreativni, empatični, duhoviti, inteligentni. Gotovo savršena bića s kojima bih rado popila kavu, pričala satima, smijala se danima, zgražala mjesecima.

Kad razmišljam o njima, toplo mi je, lakše dišem, budim se radosna. Ali, nekako sve ostaje u tom virtualnom svijetu razmjene kraćih ili dužih poruka, lajkova, stihova koji udaraju i prodiru do utrobe.

Kad je sve od začetka postavljeno krivo, teško je svim onim divnim ljudima koje sam spomenula na početku, svima koje susrećem u životu a trude se činiti dobro, donijeti promjenu, novi početak u kojem će u ponor biti bačene sve izopačenosti koje nam se nude kao normala i poželjno ponašanje

Ne uspijevaju se dobrota, zabrinutost, san o boljem razliti preko granica virtualnog i preplaviti zbilju. Tisuću vrutaka ne prerasta u bujicu koja ispire blato i odnosi ga do zemlje nedođije ostavljajući za sobom čistoću i ozonsku svježinu.

Kad hodam cestom vidim iznad maski uglavnom zabrinute i mrgudne poglede. Kad odem do Gline, vidim razrušene kuće, urušene štale, izbezumljene kokoši i pokisle pse. Kad hodam Zagrebom, vidim oronule fasade, nakrivljene krovove i rijeke automobila koji pomažu da u jednom trenutku budemo drugi na listi gradova s najzagađenijim zrakom.

Pa sam tužna. Zbog nesretnih, zbog beskućnika, zbog ljudi koji su nakon potresa ostali bez doma, zbog onih koji kopaju po kontejnerima skupljajući boce ne bi li preživjeli, zbog bolesnih koji očajnički čekaju pomoć liječnika i nekog čudotvornog lijeka, zbog penzionera koji s tugom broje sitniš koji im je država udijelila nakon desetljeća više ili manje požrtvovnog rada, zbog pasa koji su vezani lancima…

Gledam s nevjericom one koji jurcaju ulicama, vrište s ekrana kako će nam donijeti sreću i blagostanje, kako će, izaberemo li ih, sve biti drugačije i to bitno bolje. Koliko li ih je, božesačuvaj, za nepovjerovati.

Nema para, kažu, za veće penzije, više plaće, nova radna mjesta, ali oni ni nisu koristoljubivi. Vodi ih čista ljubav prema bližnjem. Izgorjet će za tuđi boljitak. Ako usput, zbog toga da bi bili bliže raji, sanjaju kako će kupiti neki svemirski opremljen automobil, zaposliti familiju koja će jednako pregalački brinuti o sugrađanima, sumještanima, sužupanijcima, uknjižiti neki kućerak od 500 plus kvadrata, sagraditi cestu do vinograda… a, bože moj, kad se mora, nije teško.

U nekim je mjestima broj kandidata i kandidatkinja tragikomičan. Njihova ogledala očito imaju čudesnu moć preobrazbe sivih i bljedunjavih. Odraz im kazuje kako su zanosno privlačne i neodoljive osobe rođene da vladaju, upravljaju i budu uvažavane.

Doduše, tom odrazu povjeruju i mnogi lakovjerni, sljedba koja baš i ne napreže sive moždane stanice. Oni vide samo ono što uvažena persona želi da se o njoj zna i misli. Tješim se da su neuki, neoprezni, površni. Dopuštaju da ih se zavede. Pa biraju provjerene nasilnike, lopove, poluobrazovane bitange.

I nitko od njih ništa ne nauči nakon desetljeća ponavljanja istih priča. Oni izabrani, ne shvate da se može dogoditi da ne uspiju uživati u svemu što su zgrtali jer će ih kosac sustići kad se najmanje nadaju ili će ih netko ipak na koncu prokazati pa će taljigati dane iza rešetaka (u Hrvatskoj nešto rjeđe, doduše).

Oni koji biraju, pak, neće razumjeti da treba mućnuti glavom, da mogu birati i nekoga tko ih neće poniziti ili prevariti, nekoga tko je manje samodopadan. Spreman ili spremna činiti nešto za druge, za sve.

Boris Rašeta izvrsno je opisao dvojicu koji su zaveli mnoge, koji su mogli učiniti mnogo, ali su izabrali puniti vlastite džepove, hraniti vlastite želuce delicijama, prodati sebe i prodavati druge da bi se osjećali mogulima, da bi carevali bez carstava.

Jedan je nedavno pokopan. Džaba mu sve počasti. Nema ga. Papala maca. A drugi, nikakav i bolestan, čami iza rešetaka.

Završit će tako, više ili manje slavno, svi – i nezreli a besramni rektori, (ne)uvažavani senatori i senatorice koje preplavi obamrlost i savlada nijemost kad se treba ispraviti nepravde, svi napuhanci koji anglizmima i latinizmima prekrivaju svoju moralnu impotenciju.

Ne uspijevaju se dobrota, zabrinutost, san o boljem razliti preko granica virtualnog i preplaviti zbilju. Tisuću vrutaka ne prerasta u bujicu koja ispire blato i odnosi ga do zemlje nedođije ostavljajući za sobom čistoću i ozonsku svježinu

Teško je u ovoj zemlji reći što je može izdići iz gliba u kojem se koprca. Deus ex machina moguć je u teatru, u životu gotovo nikada.

Kad je sve od začetka postavljeno krivo, teško je svim onim divnim ljudima koje sam spomenula na početku, svima koje susrećem u životu a trude se činiti dobro, donijeti promjenu, novi početak u kojem će u ponor biti bačene sve izopačenosti koje nam se nude kao normala i poželjno ponašanje.

Ne osjećam dolazak proljeća u i oko sebe. Opravdano.

Poplava kandidata za lokalne izbore, izbor predsjednice Vrhovnog suda, sjednica Senata Sveučilišta u Zagrebu, neobnovljeni Zagreb, razrovana Banija, nedostatak cjepiva protiv Covida-19 – bljak.

Samo me neki susreti, virtualni ili stvarni, uvjeravaju da, unatoč i usuprot svemu, ne treba odustati od dobrote, iskrenosti, suosjećanja. Materijalno neisplativo, neprocjenjivo je bogatstvo za mozak i dušu živjeti sa i uz ljude koji vjeruju da postoji nešto vrjednije od zgrtanja para i stjecanja moći radi osobnog probitka.

Svi ćemo završiti na isti način – sa ili bez lažnih ili pravih počasti i žalovanja, sa ili bez nekretnina i punih bankovnih računa, sa ili bez zasluženih ili kupljenih titula i ordenja. Sretni ili nesretni, života ispunjenih smislom ili od smisla ispražnjenih.

Amen.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
     Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
     Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
     Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
     Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
     Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
     Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
     Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
     Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!
     Iako ću konačno glasati ZA, zgađena sam do povraćanja

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1