Prokrust naš svagdanji

Ako bismo samo malo karikirali, Prokrusta bismo mogli proglasiti prvim kritičarem čija je recepcija stvarnosti iskazivana drastičnim nasilnim mjerama. Nimalo slučajno, ova mi asocijacija na um pada nakon gledanja španjolsko-argentinskog filma ”Počasni građanin” (2016.), u kojemu građani mjesta (stvarnog ili fiktivnog, svejedno je) iz kojega potječe ugledni (fiktivni Daniel Mantovani, čak dobitnik Nobelove nagrade) pisac pokazuju, tojest potvrđuju onu latinsku (biblijsku): Nemo propheta in patria sua.

Njihovo čitanje njegovih knjiga, način razumijevanja i reakcija na njih: na ta djela, a onda i na autora, u najmanju je ruku prokrustovski drastična (količina podvala, podmetanja, animoziteta, pa čak i pucanja iz vatrenog oružja na autora), gotovo nevjerojatna, koliko god da film (umjetnost) ima i koristi alate stvar pokazati grotesknom.

Da, ovdje bi imalo smisla u duhu recipijenata djelâ rečenog autora stvar krajnje banalizirati i pokazati koja je razina čitatelja, a što je dakako, pars pro toto, drastična slika bezmalo svake sredine, bilo da je riječ o ideologiziranom ili politički manipuliranom ambijentu ili ”samo” o malograđanskoj, mahalskoj (palanačkoj) sredini, kako bi je imenovao Radomir Konstantinović.

U tom duhu, takvom ambijentu, takvoj sredini, takvoj skupini čitatelja (a oni uvijek djeluju u skupini, stadu, krdu – tako se osjećaju jačima), manipuliranoj masi (kako je tretiraju Canetti ili Le Bon, Moskovici…), nasilje je jedan od načina djelovanja (nije nasilje nužno samo fizički iskazana agresija).

Oni ne razumiju poruke, nekoć davno i zarad njih ”osmišljene”. Poruka iz Biblije: ”Ne bacajte bisere pred svinje”, njih se ne dotiče. Sve je to uvijek rečeno zarad nekog drugog. Kao uostalom i one druge poruke: ”Kako objasniti nekome bilo što ako je njegov recepcijski, intelektualni, misaoni maksimum ravan tvome minimumu” ili ”Badava je da pčela objašnjava muhi da je bolji med od onoga na što ona slijeće…”

U tom duhu, takvom ambijentu, takvoj sredini, takvoj skupini čitatelja (a oni uvijek djeluju u skupini, stadu, krdu – tako se osjećaju jačima), manipuliranoj masi (kako je tretiraju Canetti ili Le Bon, Moskovici…), nasilje je jedan od načina djelovanja (nije nasilje nužno samo fizički iskazana agresija)

Dakako, svatko ima svoj okvir (fizički, intelektualni, mentalni, moralni…), svoju zadanost i tu ne pomaže čak ni teško stečena, a kamoli kupljena diploma.

Nije, naprosto, svakome dano (ni recepcijski, a kamoli kreacijski) dovinuti se do Bacha ili Manna, do Muncha ili Bunuela, do Valeryja ili Adorna…

No, većina takvih to i ne zna, ali i ne zna da ne zna, a takvi, ponajčešće takvi sve znaju i o svemu imaju mišljenje i potrebu javno ga izreći.

Njihov meritum je broj onih koji ih podržavaju, navijači… Demokracija je?! Oni se čak ne libe reći: ”Ne mislim samo ja tako, ima nas još.” Ili ”Većina tako misli.”

To je onaj mentalni profil ljudi koji su (bi) dobacivali Andriću na sarajevskim ulicama: ”Ćoro (oćalinko, pisac, nobelovac – postoje varijante), napiše l’ se šta?” Ili im je to vrhunac ”sarajevskog duha” gdje čaršiji ništa nije sveto, a poludi samo ako se netko usudi sirnicu nazvati ”burekom sa sirom”, premda turcizam burek znači pitu uopće.

To je mentalni profil onih koji su nekoć svjetskoj opernoj divi Ljiljani Molnar Talajić u sarajevskom Narodnom pozorištu znali u svojoj samoupravljačkoj nadobudnosti reći: ”Klinac bi ti pjevala, da ti ja ne dignem zavjesu ili da ti N.N. ne upali reflektore.”

Je li to samo naša verzija one tako često rabljene da u demokraciji dva pastira u polju mogu nadglasati Sokrata?!

A kad je tako u ekskluzivnoj sferi, u sferi umjetnosti, gdje stotina anonimnih mrzitelja neznalica može dovesti u pitanje stvaraoce tipa Andrića, kako li je tek onda na nižim razinama.

Na pamet mi pada, primjerice, fra Stjepan Pavić (1939.), čovjek koji je život i sve što ima uložio u to da obogati likovnu baštinu Provincije Bosne Srebrene, ostavljajući joj, dotično samostanu i galeriji u Dubravama, oko 800 umjetničkih djela bosanskohercegovačkih i hrvatskih umjetnika od konca XIX. stoljeća do danas i k tomu sjajnu zgradu galerije.

Vjerojatno naimpozantniji prilog onome na što misli Jelenić kad piše svoje kapitalno djelo ”Kultura i bosanski franjevci” nakon ratova iz devedestih koji su baš u tom segmentu dobrano poharali i BiH uopće i Bosnu Srebrenu.

No, što s tim kad sve to dođe ”na nišan” inkompetentnih?

Margaritas ante porcos…

Na um mi, ilustracije radi, pada fra Stjepan Pavić i zbog rijetko važnog prinosa bosanskohercegovačkom i hrvatskom prevodilaštvu s latinskog (čak je dobio najvišu hrvatsku nagradu za prevodilaštvo koja nosi ime velikoga Ise Velikanovića!), među kojima i kapitalna djela Bonaventure, Aleksandra Haleškoga, te u po dva opsežna sveska Jacobusa de Voragine i Marsilija Ficina (u sjajnoj Demetrinoj produkciji), ”Latinske pjesme bosanskih franjevaca” (u ediciji Iz Bosne Srebrene) ili ”Svi spisi svetoga Franje i svete Klare”.

Ne samo da su to sjajni prinosi kulturnoj povijesti (dakako i sadašnjosti) ove dugovječne provincije, nego i ukupnoj kulturi koja razumije i čita na ovom našem četveroimenom jeziku…

A, evo, i ne spominjem druga njegova djela niti cjeloživotni aktivitet… Ni zatvore koje je prošao, a koje su neki pretvorili u početni kapital… I? I – ništa!

Stvaralac, kreativna osoba uvijek je sama i ne radi ništa zarad priznanja, ali je začudno da čovjeku čije je djelo tako veliko njegova sredina ne posveti ni dostojnu recepciju njegova (intelektualna) djela u vlastitim periodičnim publikacijama, a kamoli što više.

A nije mu posvetila ni mrtvo slovo na papiru!

A čovjek je ipak prošle godine obilježio 80. godinu života i toliko je toga dao Provinciji, te kulturi BiH i Hrvatske.

Je li to samo naša verzija one tako često rabljene da u demokraciji dva pastira u polju mogu nadglasati Sokrata?! A kad je tako u ekskluzivnoj sferi, u sferi umjetnosti, gdje stotina anonimnih mrzitelja neznalica može dovesti u pitanje stvaraoce tipa Andrića, kako li je tek onda na nižim razinama

Ne, neću pritom ni riječi reći o ANUBiH, jer oni su posebna priča i tek bi se tu imalo što govoriti i ne samo u povodu fra Stjepana Pavića.

A ni ovaj primjer (dapače, daleko od toga!), kojeg se prigodno sjetih listajući netom mi prispio Pavićev prijevod ”Platonovske teologije”, svezak drugi, nije ni blizu onih najnižih slojeva koje je nedavno Ivan Lovrenović okarakterizirao ”web mahalom”.

Da, započeli smo o Prokrustovoj postelji, a ona nas u svakodnevici društvene stvarnosti nemilosrdno kuša (da li samo kuša?) formatirati. Na onoj najbanalnijoj razini društvenoga života kuša nas pretvoriti u ”ljude jedne dimanzije”, samo u Bošnjake, Hrvate, Srbe ili samo u Bošnjake, Hrvate i Srbe po ”patentiranom receptu”.

Pa ako smo već to po njihovu receptu, zašto ne bismo uložili malo napora pa to isto bili samo sad u Stranci, a kad smo već unutra zašto ne bismo bili pjevači oda nepogrešivom predsjedniku i najžešći navijači ”svojih boja”, pa kad smo već to zašto ne bismo mrzili drugost, drukčijost, pa, pa…

Pobogu, pa nije to besplatno! Honorirat će oni, zar ne vidite svuda okolo, najvjernije i najodanije među podanicima, poslušnicima, navijačima…

Prokrustova postelja, ”Počasni građanin”, iskustvo nam je palanačko – ostaju i stvarnost i metafora svijeta na koji smo, po svoj prilici, zauvijek osuđeni.

Ali, zar bi bez njih i bilo djela tipa ”Počasni građanin” ili ”Filosofija palanke”, mita o Prokrustu, ili sjajnih djela Canettija, Moskovicija, Le Bona…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora