Probijanje zvučnog zida nad teritorijem Republike Peščenice

Probijanje zvučnog zida zvuči kao miniranje krčme u vlasništvu kakvog pripadnika nepoželjne nacionalne manjine. Zvuči kao dizanje partizanskog spomenika u zrak.

Ali ni jedan ni drugi zvučni fenomen nije mi bio poznat u vrijeme kada je negdje nad mojom glavom neki rauber s vojnom pilotskom dozvolom prvi put probio zvučni zid. Zbilo se to oko podne, početkom travnja 1992, kada je JNA, u ime Karadžićeve vojske u osnivanju, utvrđivala opsadu Sarajeva.

Smisao probijanja zvučnog zida nad gradom je bio jedini mogući: zastrašivanje ljudi i stvaranje stahopoštovanja – možda više straha nego poštovanja – prema armiji koja se, nakon iste takve transformacije obavljene u Hrvatskoj, od vojske u kojoj smo služili vojni rok i koja je predstavljala instituciju jedne u međuvremenu nestale države, pretvarala u okupatorsku vojnu silu.

Probijanje zvučnog zida bilo je najavljeno, “u cilju smirivanja situacije u gradu i upozorenja paravojnim formacijama”, te smo ga cijelo jutro iščekivali, obavljajući, vjerojatno, jednu od najbesmislenijih radnji u svojim životima.

Naime, u ožujku smo, prije nego što će se oko grada zaratiti, za skupe novce kod švercera pokupovali po pet-šest kalemova one smeđe samoljepljive trake, te smo njome baš to jutro krenuli da obljepljujemo prozore. Najprije u križ, pa po dijagonalama, iz jednog u drugi kut, tako da prozor poprimi izgled britanske zastave. Kad bi se čovjek mogao smijati vlastitom strahu ili slutnji zajedničke nesreće, prizor bi bio smiješan i imao bi u sebi danas nešto od one slatke evokativne miline Fellinijevih filmova: sav Sepetarevac našao se na prozorima, lijepimo ih smeđom trakom, i pravimo se da jedni druge ne primjećujemo, jer smo svi tu traku potajice kupili kod švercera i svi smo se, evo do jutros, pravili kao da je nemamo i kao da će ovaj rat proći prije nego što stigne do onoga najkrhkijeg u nama i oko nas, do naših života i do stakla naših prozora.

Danas, trideset godina kasnije, nama koji živimo u drugim gradovima, rasuti kao djeca jednog izgubljenog vremena i vijeka, jasno je da nikome, nikad i ni u čemu, nije pomoglo to obljepljivanje prozora, koje su nam savjetovali onodobni stručnjaci za vojna pitanja, a koje nam je bilo poznato iz filmova.

I eto, tog jutra smo, zbog najave nekog armijskog probisvijeta da će nam nad glavama probijati zvučni zid, proveli tu besmislenu radnju.

Vjerovali smo, naime, da će nas samoljepljiva traka dvostruko zaštititi: od zračnih udara proizvedenih eksplozijama granata, koje su već nekoliko dana sipile i paduckale po Sarajevu, i od zračnog udara usljed probijanja zvučnog zida, koji će, prema probisvijetovoj najavi, biti toliko jak da će poplašiti paravojne formacije.

Osim što smo bili naivni, kao da se peruškama za pajanje prašine štitimo od mina i granata, nismo imali ama baš nikakvo iskustvo s probijanjem zvučnog zida nad gradom.

Nikada se, naime, za mog života – a imao sam tada već skoro dvadeset i šest godina – nije dogodilo da, najavljeno ili nenajavljeno, avion probija zvučni zid nad Sarajevom. Kao što nisam čuo ni dizanje u zrak krčme čiji je vlasnik neprijatelj po etnicitetu, niti raznošenje eksplozivom bilo kojeg i bilo čijeg spomenika.

Socijalizam je, u načelu, bilo vrlo tiho društveno uređenje. Eksplozije su bile zabranjene, jer se, posve ispravno, smatralo da eksplozije donose uznemirenje građana i poremećaj stanja sigurnosti.

Pritom, valja znati da se u neposrednom predgrađu Sarajeva nalazio vojni aerodrom Rajlovac, kao i da su, nekih davnih godina mog djetinjstva, za one posljednje beogradske vojne parade, MIG-ovi nad Sarajevom izvodili nekakav zabavni zračni balet, tako da se ne osjetimo zapostavljenim što nemamo svoju vojnu paradu. Ali ni tada nikom nije na um palo da probija zvučni zid.

Eksplozije su, da ponovimo, bile zabranjene.

A onda su tog travanjskog dana 1992, negdje oko podne, dva MIG-a nad gradom probijala zvučni zid i zalijetala se, uz psovke i kletve komšiluka na Sepetarevcu, toliko nisko da im nisi mogao ne poželjeti da udare u Trebević i izginu kao na filmu.

Znali su da ih “paravojne formacije” nemaju čime gađati, a znali su i da ih ne bi gađali čak i da imaju čime. Čin agresije prepoznaje se upravo po tome što onaj koga se napada nikada ne daje ritam zločinu, nego se trudi da agresora naknadno u zlu sustiže.

To probijanje zvučnog zida bilo je besmisleno, jer smo već čuli kako zvuče neke puno ubojitije eksplozije. Između tenkovske, topovske ili haubičke paljbe, koju je grad u tom trenutku već bio doživio, i probijanja zvučnog zida, razlika je u tome što se probijanje zvučnog zida čuje na mnogo širem prostoru, kao neka sveobuhvatna, ali ne naročito impresivna eksplozija. Ili je impresivna samo ljudima u miru.

Preselivši se nakon šesnaest mjeseci opsade Sarajeva u Zagreb, doživio sam oba ratna dana u glavnome gradu, 2. i 3. svibnja 1995. kada je vojska Milana Martića, još jedna koju je stvorila JNA, ispalila na Zagreb tri ili četiri raketna projektila s kasetnim punjenjem.

Prvoga dana, kada je jedna upravo izbjegla Sarajka poginula na križanju Draškovićeve i Vlaške, nalazio sam se u trenutku eksplozije u Tomićevoj ulici, ispred gostionice Kutjevo. Čini mi se da sam čuo zujanje rakete, ali zvuk same eksplozije bio je vrlo slab. Premda nisam bio daleko, zvuk su zaklonile brojne zgrade. Ili se, ipak, radilo o tome da je prag moje slušne i emocionalne senzacije nakon života pod opsadom Sarajeva bio tako visoko podignut da više nisam umio doživjeti tu jednu eksploziju?

Dan kasnije je, što se Zagreba tiče, završio rat. Za poginule i ranjene taj rat bio je jednako strašan kao da je potrajao mjesecima ili godinama. Za nas koji smo ga pamtili samo po zvuku, po unutarnjoj uznemirenosti ili po strci i nervozi, lako će biti zaboravljen. Ali ako već govorimo o zvukovima, rat u Zagrebu iz svibnja 1995. zvučao je tiše od probijanja zvučnog zida.

Nakon što su te godine, barem što se oružja tiče, svi hrvatski ratovi u dvadesetom stoljeću napokon završili, ljude je uhvatila neka posve mahnita strast za pirotehnikom i za pucanjem. Uhvatila ih je strast za produženjem senzacije rata.

Za Božić i za Novu godinu, u vrijeme velikih i malih sportskih pobjeda, pojedinačnih, klupskih ili reprezentativnih, pucalo se baš kao za najgorih dana rata. Godinama bi se još po Novom Zagrebu čuli rafali iz automatskog oružja, ali onda je držanje neprijavljenog oružja došlo na zao glas kod policije, pa su ljudi kalašnjikove odložili u smočnice, špajze i ormare u spavaćim sobama, i raspalili su po vježbovnim topovskim udarima, uvezanim grozdovima petardi, štapinčićima dinamita i različitim novim proizvodima narastajuće nacionalne industrije pirotehničke galanterije.

U tihu noć, svetu noć toliko se već pucalo da smo nas dvoje katolički Božić krenuli da proslavljamo u Beogradu, jer je tamo tada doista tiho.

Od istog tog doba, od kraja devedesetih, ili, možda, tek od prvih godina novog tisućljeća, započelo se s probijanjem zvučnog zida nad Zagrebom.

Uvijek je to bilo najavljeno, i to dan ranije, u dnevnim novinama, a čim su se pojavili web-portali, i na portalima, te na radiju i na televiziji. U Glavnom stožeru, u Ministarstvu obrane, koje je tad vodila Željka Antunović, u zapovjedništvu zrakoplovstva, u Ministarstvu unutarnjih poslova, bili su još uvijek obzirni prema uznemirenju građana zbog eksplozija. Osim toga, valjda im je imponiralo što su tako moćni da probijaju zvučni zid.

Je li Hrvatska baš toliko manja od bivše Jugoslavije da je nužno nad glavnim gradom probijati zvučni zid? Je li Hrvatska Malnarova Republika Peščenica, pa da bi svako drugo prekoračenje brzine zrakoplov odnijelo u tuđe zračne prostore?

O tome sam razmišljao, možda sam nekoga o tome nešto i upitao, ali suvisao odgovor nikada nisam čuo, jer bih ga inače i zapamtio.

Skoro četvrt stoljeća kasnije, narod se već zasitio pucanja, a i pirotehnička je galanterija došla na zao glas. No, moda probijanja zvučnog zida se intenzivira. I produbljuje.

Prije nekoliko mjeseci Plenković je udesio da Zagreb nadlijeću rafalei, zastrašujuće skupi borbeni avioni koje smo kupili onako kako siromašni, s uma sišavši, poštar na kredit kupuje novi ferrari, i da se to događa upravo dok on nešto priča na konferenciji za novinare. Ali čak i ako je to bila slučajnost, otkud potreba da se građanima nad glavom pokazuju ti avioni?

Nakon incidenta s rafaleima, započelo se s nenajavljenim probijanjima zvučnog zida, valjda još uvijek pomoću onih starih sovjetskih letećih šporeta. U tim eksplozijama sukus je prostaštva i primitivizma ovih vlasti.

Zvuči kao da imaju svadbu.

(Nije dozvoljeno preuzezi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Balkanska svadba ili probijanje zvučnog zida nad teritorijem Republike Peščenice).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora