Priznaje li to papa Franjo legitimitet rodnoj perspektivi?

Dobrodošli u srednji vijek: mediji i u tradicionalno kršćanskim zemljama ”pozdravili su dokument Vatikanske kongregacije za katolički odgoj izdan u ponedjeljak, 11. lipnja 2019., na dan poslije Duhova, pod naslovom ”Kao muško i žensko ih stvori. Za put dijaloga u pitanju rodne perspektive u odgoju” (”Maschio e femmina li creò. Per una via di dialogo sulla questione del gender nell’educazione”) kao još jednu – i to sasvim nepotrebnu – filipiku protiv rodne perspektive, kao još jedan vatikanski blagoslov za ”prirodnu” i Bogom danu podređenost žena.

Ja, pak, mislim, da je taj papir zaslužio diferenciraniju procjenu – tad bi mu se priznala ambivalentnost, što znači da ga ne treba odbaciti, nego ”sve provjeravati, dobro zadržati” (1. poslanica apostola Pavla Solunjanima, 5.21).

Uvodne rečenice tog dokumente zvuče poznato: gender, tj. spolni identitet je društven i zato varijabilan konstrukt, a ne ontologija. Rodna perspektiva – to jest i ostaje neprihvatljiva ideologija, jer niječe da je razlika između spolova sastavni dio čovjekove prirode muške i ženske osobe; spolne su razlike, muška i ženska narav, komplementarno povezane.

Vatikanski dokument o spolnom odgoju u školstvu ”Kao muško i žensko ih stvori” – ambivalentna je ponuda dijaloga sa suvremenom znanošću

Gender, rodna perspektiva promiče društvo u kojem se spolne uloge mogu proizvoljno mijenjati, deklarirati se ili ne deklarirati po spolu, poigravati se sa spolnim ulozima jednog i drugog spola.

Proizvoljnost i nepriznavanje vječnih istina, relativizam novoga vijeka, oplakivao je papa Benedikt XVI., a vatikanski dokument još jednom denuncira kao jedan od pogubnih utjecaja na ljudsku osobu, pa Vatikanska kongregacija smatra da joj ne bi smjelo biti mjesta u odgoju i obrazovanju, jer potkopava antropološke temelje obitelji.

Međutim – i nova stavka u dokumentu počinje s ”međutim” – međutim, valja razlikovati ideologiju i gender studies, proučavanja uloga spolova u suvremenom društvu, istraživanja o njihovim mijenama kroz povijest, o utjecajima uslijed kojih se mijenjaju i o posljedicama s kojima se promjene odražavaju na pojedince. Drugim riječima, vatikanski dokument priznaje utjecaj društva na spolni identitet i to da utjecaji ”proizvode” rodni identitet, koji se može razlikovati od spolne osobe.

Ovaj pasus u vatikanskom dokumentu predstavlja svojevrstan salto: autori dokumenta smatraju da gender studies treba priznavati sa svojim premisama kao epistemološki legitimno polazište i da njihove nalaze treba uzimati kao ozbiljne teze o kojima se može i mora diskutirati. ”S nekim razboritim argumentima se možemo složiti, tim više jer se rodna perspektiva nije odrekla postulata uvažavanja svake osobe sa svojom individualnom osobnošću”.

”Još jedan element potiče nas na uvažavanje nalaza rodne perspektive”, nastavljaju vatikanski autori, ”a to je uloga žena u suvremenom svijetu, njezino dostojanstvo i produbljena saznanja o tome kako se u različitim kulturama spolna razlika između muškaraca i žena odražava na njihove živote, na koji način muškarci i žene žive s tim razlikama”.

Autori dokumenta time neizravno priznaju da su i sami došli do spoznaje promjenjivosti spolnih uloga kroz povijest i kroz različite kulture, dok će teško naići na potvrde svoje teze kako rodna perspektiva cilja na potpuno ignoriranje bioloških razlika između spolova. To je uvijek bila prava podvala, od koje se, međutim, taj vatikanski dokument nije ogradio, a kamoli da je priznao kako je sama Crkva podlegla ideologiji.

Valja razlikovati ideologiju i gender studies, proučavanja uloga spolova u suvremenom društvu, istraživanja o njihovim mijenama kroz povijest, o utjecajima uslijed kojih se mijenjaju i o posljedicama s kojima se promjene odražavaju na pojedince. Drugim riječima, vatikanski dokument priznaje utjecaj društva na spolni identitet i to da utjecaji ”proizvode” rodni identitet, koji se može razlikovati od spolne osobe

Zaključak u dokumentu je ponovo onaj tipični crkveni: ”Osuđujemo pojave, ali ne i osobe”. Spočitavamo pravo svakoj osobi proizvoljno se poigravati sa svojim ontološkim spolnim identitetom, osuđujemo homoseksualce, ne priznajemo transseksualce (štogod suvremena znanost ime reći o njima). Ali: ”Nitko, pa ni osobe sa specifičnim značajkama – npr. invalidnošću, rasom, vjerom, afektivnim sklonostima (čitaj: homoseksualnošću) ne smije biti pretvoren u objekt ruganja, nepravedne diskriminacije, nasilja”.

Takav zaključak ne proizlazi iz namjere da se upusti u dijalog sa znanstvenom teorijom i ne kaže ništa o tome što će Crkva na kraju raditi, kako se odnositi prema teorijama rodnih studija. Vatikanski dokument nudi dijalog, ističe njegovu važnost i potrebu da se ozbiljno raspravlja s tom strukom.

Pitam se što u vatikanskom dokumentu znači izražena namjera stupiti u dijalog s rodnim studijama. Znači li to da crkvena strana ozbiljno razmišlja o recepciji spoznaja? Barem o eksplicitnom priznavanju onoga što su crkveni autori implicitno priznavali?

To da su žene diljem svijeta od pamtivijeka morale preuzimati ”muške” uloge, da su funkcionirale kao muškarci, radile kao muškarci, a da im nitko nije spočitnuo da su bile i ostale žene, barem po biologiji.

Takvo nešto bi, po svoj prilici, bila prava senzacija: I Crkva griješi, ali i priznaje da je griješila. Toliko daleko još nismo došli, premda u tom dokumentu ima novih naglasaka i naznaka zaokreta u gotovo desetljeću staroj polemici protiv rodne teorije i kršćanskog modela odnosna između spolova.

Nakon toliko anatema koje svi baziraju na malicioznom pojednostavljivanju, s namjernim i nenamjernim nesporazumima, Vatikanska kongregacija se ipak odvažila na nekakvo suzdržano priznavanje legitimiteta rodnim studijama i rodnoj perspektivi.

Dakle, prvi put ne čitamo pismeni pokušaj da se neistomišljenici potuku do koljena. Nije to, doduše, tekst s izbrušenim protuargumentima, pred kojima neistomišljenici moraju kapitulirati.

Ovaj pasus u vatikanskom dokumentu predstavlja svojevrstan salto: autori dokumenta smatraju da gender studies treba priznavati sa svojim premisama kao epistemološki legitimno polazište i da njihove nalaze treba uzimati kao ozbiljne teze o kojima se može i mora diskutirati. ”S nekim razboritim argumentima se možemo složiti, tim više jer se rodna perspektiva nije odrekla postulata uvažavanja svake osobe sa svojom individualnom osobnošću”

Za sada to nije ni više, ali ni manje nego poziv na nastavak znanstvene rasprave utemeljene na analitici pretpostavki, sa zaključcima koji ostavljaju prostor za drugačije rezoniranje: s radikalno sociologiziranim ”čitanjem” bioloških razlika, s dosljednim razlučivanjem spola od roda, sa stavom da seksualni identitet nema nikakvih veza s biološkim spolom i sa striktnim shvaćanjem ”osobnog samoodređenja” nemoguće je stupiti u dijalog.

Ciljaju li istraživanja na utvrđivanje korijena diskriminacije po spolu, moći će se naći dodirne točke između predstavnika i predstavnica Crkve i rodnih studija.

Crkva će biti izložena kritici zbog svojeg ”mačizma” (jesu li autori računali s time?).

Neka pitanja u tom dokumentu ostaju bez osvrta – što je ozbiljan nedostatak, jer je dokument zamišljen kao svojevrsna uputa za školski odgoj i obrazovanje. Nema, recimo, odgovora na neizravno dotaknutog pitanja smatra li Crkve homoseksualnost i dalje nametnutom, transseksualnost manirom ili relativizmom, zabludom ili proizvoljnošću.

Tek marginalne skupine branitelja slobodnog izbora rodnog identiteta vjeruju da je moguće posve ignorirati osobitosti svakoga spola, no sama priroda postavlja određene prepreke pred njih (funkciju majke i oca za sada još nitko nije trajno izmijenio). Nije intelektualno pošteno polemizirati protiv manjinskih skupina, a zanemarivati main-stream.

Psiholog – autor tog dokumenta – imao bi nešto promišljeno reći i o tome smatra li homoseksualnost i dalje poremećajem koji se može (iso)terapirati? Kako je autor psiholog, a na dokumentu je radio cijeli tim psihologa, psihijatara, dušobrižnika i etičara, morali su – baš za školsko obrazovanje – prodiskutirati pitanje da li obavezno liječiti uz primjenu novijih psihofarmaka, čije je licenciranje zaokupila i vatikanske dikasterije. Mora li i dušobrižnik inzistirati na obaveznoj terapiji za pokornike homoseksualce?

Nategnuta pitanja – no obrazovni sustav se s njima suočava (spomenute teoretičarke surađuju u kurikularnim reformama i bave se rodno osviještenom etikom).

Svim uočenim slabostima unatoč, unatoč i dalje nepomirljivom stavu Crkve prema ”fluidnim” spolno-rodnim identitetima, vatikanska uputa za školski odgoj predstavlja stanovit iskorak, obećanje drugačijeg, poštenijeg, intelektualnijeg pristupa društvenim promjenama i razvojnim procesima. U tom smislu dokument ističe važnost ”građanskog odgoja, u kojem seksualni odgoj (!!!) u smislu razvitka svijesti za vrijednosti svojega i suprotnog spola, te za uzajamnost i međusobne povezanosti ima svoje nezaobilazno mjesto, pored obitelji”.

Nakon toliko anatema koje svi baziraju na malicioznom pojednostavljivanju, s namjernim i nenamjernim nesporazumima, Vatikanska kongregacija se ipak odvažila na nekakvo suzdržano priznavanje legitimiteta rodnim studijama i rodnoj perspektivi

Svjetovnim medijima u tradicionalno katoličkim zemljama Europe novinarima je zapela za oko inzistiranje Vatikanske kongregacije za katolički odgoj na ontologiji spolnih uloga i na nezamjenjivosti tradicionalnog shvaćanja spolnih razlika u tradicionalnoj obitelji i u suvremenoj školi.

Ponuda dijaloga s rodnim studijama, dakle sa istraživanjima koja se zasnivaju na polazištima neprihvatljivim za Crkvu, novinski komentatori vide tek kao ”recept” Crkve za ophođenje s neistomišljenicima: pobijati njihove ”zablude”, ali uvažavati osobu, makar bila u zabludi.

Moram reći da sam u ponudi dijaloga ipak prepoznala uvjerenje autora da će rodne studije i rodna istraživanja polučiti rezultate koji će Crkvi pomoći da dublje pronikne u ljudsku narav i relevantnost biološkog spola za društvenu ulogu pojedinaca.

Već time Crkva dokazuje da ne namjerava ostati u srednjem vijeku, nego komunicirati sa današnjicom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora