Primo Levi i Vladimir Bobinac tražili su čovjeka u sebi

U svom romanu-dnevnika iz Auschwitza Primo Levi piše: “Neka se iza bodljikave žice zatvori na tisuće pojedinaca različite dobi, položaja, podrijetla, jezika, kulture i običaja, i neka ondje budu izloženi režimu života koji će biti nepromjenjiv, provjerljiv i istovjetan za sve, a ispod razine svih potreba: to je ono najstrože što bi jedan eksperimentator mogao postaviti, kako bi ustanovio što je prirođeno, a što stečeno u ponašanju životinje-čovjeka u borbi za život”.

Talijanski Židov, kemičar od kojeg su nacisti napravili svjedoka pjesnika i pisca, bio je dio takvog eksperimenta. Preživjevši, iz vlastitog je iskustva izvukao i zaključke:

“Mi ne vjerujemo najobičnijoj i najlakšoj dedukciji: da je čovjek, u srži, surov, sebičan i glup, kako se inače ponaša kada se ukloni svaka društvena nadgradnja, te da Häftling (naziv za zatočenike Auschwitza) nije drugo do čovjek bez predrasuda. Mi radije mislimo da se, što se toga tiče, ništa drugo ne može zaključiti osim da su, pred iscrpljujućom potrebom i tjelesnom mukom, mnoge navade i društveni nagoni svedeni na šutnju.”

Netko je stavio bijes u te ljude koji čast svoje majke brane tako što puni mržnje psuju tuđu (…) Okreće se čovjek protiv čovjeka, uvjeren da se bori za vlastiti opstanak. Netko smišlja i taj perfidni pakao, bez stražara i žica. Po djelima ćete ih prepoznati

Knjiga “Zar je to čovjek” Prima Levija već tjednima mi je stalno u mislima, dok gledam crnilo koje kulja sa svih strana. Citirane rečenice su iz poglavlja “Utopljenici i spašeni”, u čijem nastavku Levi iznosi svoje opažanje o tome kakvi ljudi u “eksperimentalnim” uvjetima nacističkog logora preživljavaju, a kakvi su, bez imalo izgleda za spas ionako ravan čudu, osuđeni na propast.

Također navodi bitne značajke po kojima se “običan život” razlikuje od uvjeta stvorenih zato da ljude svedu na životinje.

Dakle, u “običnom životu”, piše Levi, “ne zbiva se često da pojedinac propadne, jer čovjek prirodno nije sam, a u svom je usponu i u svome padu vezan za sudbinu svojih susjeda; zato je iznimka da nekto u moći raste bezgranično ili da iz poraza u poraz tone neprestance sve do propasti…

Valja još dodati da zamjetno ublažujuće djeluje zakon, pa i moralni osjećaj, koji je unutarnji zakon; naime, neka se zemlja drži uljuđenijom koliko su joj mudriji i djelotvorniji upravo oni zakoni koji nevoljniku priječe da bude previše bijedan, a silniku da bude previše moćan.”

Koliko je, prema ovim Levijevim mjerilima, naša zemlja, današnja Hrvatska uljuđena?

Koliko su danas u čitavom svijetu općeprihvaćeni zakoni i zakonitosti koji “nevoljniku priječe da bude previše bijedan, a silniku da bude previše moćan”?

Ili svijet oko nas postaje sve sličniji logoru, kako ga opisuje Levi: “tu je borba za život nemilosrdna, zato je svatko očajnički okrutno sam. Ako neki Null Achtzehn tetura, neće naći nikoga tko bi mu pružio ruku; ali hoće onoga tko će ga još odgurnuti u stranu…”.

Zbog podsjećanja na vrijeme i metode kakvima se apsolutno zlo služilo da ubija ne samo ljude, nego i prije smrti ljudskost u njima, a isto tako zbog nemilosrdnog ispita vlastite savjesti nakon preživljavanja u logoru, još jednom ponavljam da bi knjiga Prima Levija, nedavno objavljena u izdanju Frakture i prijevodu Tvrtka Klarića, trebala postati dio obavezne, ili barem preporučene školske lektire.

Dakle, u “običnom životu”, piše Levi, “ne zbiva se često da pojedinac propadne, jer čovjek prirodno nije sam, a u svom je usponu i u svome padu vezan za sudbinu svojih susjeda; zato je iznimka da nekto u moći raste bezgranično ili da iz poraza u poraz tone neprestance sve do propasti…

Zbog istog razloga među tim bi se knjigama trebao naći i niz naslova domaćih, hrvatskih autora. Izdvajam i zbog istih razloga preporučam knjigu “Informbiroovac” Vladimira Bobinca (1923. – 2014.) koju je prije par mjeseci objavila Naklada Pavičić.

Podnaslov “Uspomene iz Titova Alcatraza” preblag je opis Golog otoka i onoga što su na njemu ljudi radili jedni drugima od 1949. do 1952. godine.

Goli otok i režim koji je na njemu vladao u vremenu obračuna Titova režima s onima koji se nisu željeli, ili su bili optuženi da se ne žele odreći vjernosti Staljinu, mnogo više zaslužuje usporedbu s Auschwitzom, nego s američkim zatvorom na otoku u zaljevu San Francisca.

Bobinčeva je knjiga sastavljena od fragmenata sjećanja i zapisa. Sigurno će biti onih koji će je koristiti u svrhu dokazivanja istovjetnosti fašizma i komunizma, Pavelićevog i Titovog režima. Njima na dušu.

Bobinac je bio skojevac, u vrijeme NDH ilegalac, potom mladi uvjereni komunist. Uhapšen je i u pakao Golog otoka bačen 1951. godine kao student, ne zbog otvorenog zagovaranja staljinizma, već u prvom redu zbog svoje ljudskosti: odbio je sudjelovati u kažnjavanju bojkotom, što je bio tek prvi stupanj “diferencijacije” od neprijatelja, već osumnjičenih i optuženih kolega studenata i komunista.

Baš kao i Primo Levi u Auschwitzu, tako je i Vladimir Bobinac u Žici na Golom otoku iskusio potpunu samoću i najveću kušnju vlastite ljudskosti.

Zbog podsjećanja na vrijeme i metode kakvima se apsolutno zlo služilo da ubija ne samo ljude, nego i prije smrti ljudskost u njima, a isto tako zbog nemilosrdnog ispita vlastite savjesti nakon preživljavanja u logoru, još jednom ponavljam da bi knjiga Prima Levija, nedavno objavljena u izdanju Frakture i prijevodu Tvrtka Klarića, trebala postati dio obavezne, ili barem preporučene školske lektire

Baš kao što Levi u Auschwitzu prve udarce prima ne od SS-ovaca, nego od drugih logoraša, tako i Bobinca već na brodu za Goli otok ne tuku udbaši, nego drugi zatočenici. Tamo je, još izrazitije nego u Auschwitzu, vladalo pravilo: muči, ili budi mučen. Jedini način da čovjek sebi olakša život i poveća šanse za preživljavanje bio je da ga oteža čovjeku do sebe.

Niti iz Levijeve, niti iz Bobinčeve knjige ne zasipa vas mržnja, koja bi bila potpuno opravdana i razumljiva, prema zločincima koji su smislili te laboratorije zla i uništenja i stavili ih unutra.

I jedan i drugi svjedoče što su ljudi radili jedni drugima, ispituju i svjedoče što se događalo s njihovom vlastitom ljudskošću. Vrlo različite u opsegu, dosezima i pretenzijama, obje knjige svjedoče i jednako opominju za što je sve sposoban čovjek kada mu se oduzima ljudskost.

Mislim na obje te knjige kada ovih dana oko nas gledam stanje u kakvom se začinju ideje o logorima. Gledam kako netko stavlja bijes i jad u ljude, ne brinući nimalo o tome jesu li na putu prema propasti.

Najprije ih uvjere da su uvrijeđeni i ugroženi, onda im pokažu prstom u onoga tko ih vrijeđa i ugrožava i pošalju ih na cestu oboružane ničim drugim do neznanjem, strahom i mržnjom, da štite čast vlastitih majki psujući tuđe.

Okreće se čovjek protiv čovjeka, uvjeren da se bori za vlastiti opstanak. Netko smišlja i taj perfidni pakao, bez stražara i žica. Po djelima ćete ih prepoznati.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora