Priču o Golom otoku još nismo zaključili kao ni onu o Jasenovcu

Bila je to jedna od prvih objavljenih knjiga o Golom otoku. Štoviše, Wikipedija na srpskom tvrdi i “prva knjiga memoarske proze koja je, u tadašnjoj Jugoslaviji, progovorila o zverstvima na kamenom ostrvu” kojom je “na svojevrstan način otvorena posleratna komunistička tabu tema – Goli otok”.

U svakom slučaju, “Udri bandu” Miroslava Popovića bila je prva knjiga o toj temi koja je meni igrom slučaja došla u ruke u ljeto 1989., godinu dana nakon što ju je u Beogradu objavio Zavod za izdavačku delatnost Filip Višnjić.

Potaknut čitanjem “Povijesti Golog otoka” i razgovorom s Martinom Previšićem, autorom te velike, važne i prve historiografske studije o komunističko-udbaškom logoru za informbiroovce od 1949. do 1956., poželio sam ponovo pročitati knjigu Miroslava Popovića.

Pored dva-tri primjerka u katalogu zagrebačkih knjižnica, imao sam sreću pronašavši jedan u antikvarijatu, a u knjižnicama sam radi ponovnog čitanja posudio ostatak malog Popovićevog objavljenog opusa: roman “Sudbine” i zbirku priča “Tvrdo nebo”.

Daska s četiri drške zvala se tragač i na njoj se nosio kamen. Gonjeni je bio naprijed, gdje su drške bile kraće, pa ga je zapadao veći dio tereta. Kamen se nosio trkom, goniči su se mijenjali, a za gonjenog čitav dan nije bilo predaha. A biti gonič bila je privilegija koja se zasluživala nemilosrdnošću prema gonjenom

Miroslav Popović rođen je 1926. u Zemunu. S 22 godine uhapšen je kao informbiroovac. U sljedećih sedam godina prošao je ne samo Goli otok, nego i Sveti Grgur, Ugljan, Staru Gradišku i Bileću.

Dugotrajnost njegove kazne znači da je bio čovjek u kojem je teško slomiti i zgaziti čovjeka. Dobro sam još od prvog čitanja njegove nevelike, ali silno snažne i važne knjige “Udri bandu” upamtio poglavlje pod naslovom “Gonjenje” i osnovni primitivni alat torture.

Daska s četiri drške zvala se tragač i na njoj se nosio kamen. Gonjeni je bio naprijed, gdje su drške bile kraće, pa ga je zapadao veći dio tereta. Kamen se nosio trkom, goniči su se mijenjali, a za gonjenog čitav dan nije bilo predaha. A biti gonič bila je privilegija koja se zasluživala nemilosrdnošću prema gonjenom.

Tu je svačija čovječnost bila na ispitu.

O sačuvanom čovještvu Miroslava Popovića najbolje svjedoči njegov roman “Sudbine”, koji je dao u tisak nakon dugog nagovaranja priređivača, pisca i također golootočanina Dragoslava Mihailovića. Knjiga objavljena 1984. u izdanju Nolita dobila je i godišnju nagradu tog izdavača.

Miroslav Popović, po izlasku s robije, završio je studij književnosti i radio neko vrijeme kao gimnazijski profesor. Pisao je za sebe, sve dok objavom “Sudbina” nije i službeno postao književnikom i dobivši priznanja u kojima nije dugo uživao. Umro je 1985. godine, ostavivši Mihailoviću svoje rukopise.

U predgovoru knjige “Udri bandu” Mihailović sjajno rekapitulira i vrednuje Popovićev opus, a o njegovom jedinom romanu kaže upravo ono po čemu ga i ja pamtim: “Malo je u književnosti knjiga u kojima živi toliko dobrih ljudi kao u Popovićevim Sudbinama”.

Također, Mihailović ne pretjeruje kada o Popoviću govori kao jednom od najvećih pripovjedača jugoslavenske književnosti, o njegovom majstorskom vaganju, mjerenju, mirisanju, osluškivanju i upotrebi riječi.

Zaključujem također riječima Dragoslava Mihailovića: “Zato knjiga ‘Udri bandu’ predstavlja i Miroslavljevo objavljivanje mogućnosti nekakvog ljudskog spasa. Ta mogućnost je, svakako, ograničenog dometa i pruža umerenu nadu, ali je bar isto toliko u skladu sa čovekom koliko i zločin”

Tko god posegne za “Sudbinama”, a isto tako i “Tvrdim nebom”, bit će bogato nagrađen vrhunskim i nadasve oplemenjujućim čitateljskim iskustvom.

“Udri bandu” je, uz to, potresno i pouzdano svjedočanstvo.

Osim što potvrđuju njegov spisateljski dar, o tome govori i nekoliko redaka već iz samog uvoda u kojima je Popović vlastitim instinktom došao do brojke koja je prilično blizu onoj koju je, nakon pomnog istraživanja, u “Povijesti Golog otoka” donio Previšić.

Ujedno te rečenice potvrđuju njegov silan spisateljski dar: “Među nama, represiranima, govorilo se također različito o broju ljudi provučenih kroz zatvore. Pretpostavke su se kretale od dvadeset-trideset hiljada do stotinjak hiljada ljudi… Mislim da je kroz zatvore i dva logora prošlo ne više od dvadesetak hiljada ljudi. To je bilo i dovoljno. Oni iza njih videli su provaliju i u punom trku zarili su pete u zemlju, kočeći. Da ne dospeju i sami u nju.”

U misli dolazi naslov “1941. Godina koja se vraća” Slavka Goldsteina kada malo dalje, misleći na nove generacije, Popović piše: “Oni, naravno, ne slute da 1948. uopšte nije prošla. Da se kalendar zaustavio na njoj. Da su ovo sve samo godišnja doba te iste, nesmenjive godine. Proleće, leto, jesen i zima. Podložni večnoj reprizi.”

Nabrajajući Jasenovac, Treblinku, Auschwitz, Kolimu i Goli otok, Mihailović 1988. piše kako oni koji su sve to preživjeli na žalost znaju da se sve to može, i vjerojatno hoće, još mnogo puta ponoviti.

“Optimistička mogućnost ukidanja ovakvih ‘ustanova’ njima mora izgledati smešno, i izgleda im smešno. Takvi su na svojoj ožiljnoj koži osetili da su ljudska nadanja u razum u psihotičnim časovima ljudske zajednice ništavne snage i ne žele niko da ih zavarava niti sami ikog da oblaguju”, piše Mihailović.

Mi ovdje prebrzo smo sve to dočekali. Koji je onda smisao pisanja i čitanja takvih knjiga?

Potaknut Previšićevom studijom “Povijest Golog otoka” vratio sam se opusu Miroslava Popovića (…) Bila je to jedna od prvih objavljenih knjiga o Golom otoku. Štoviše, Wikipedija na srpskom tvrdi i “prva knjiga memoarske proze koja je, u tadašnjoj Jugoslaviji, progovorila o zverstvima na kamenom ostrvu” kojom je “na svojevrstan način otvorena posleratna komunistička tabu tema – Goli otok”

U onome što, prema Mihailovićevim rječima, znaju oni koji su logore ne samo preživjeli, nego ih i u sebi pobijedili, a to je da “u ljudima tu njihovu krvoločnu, demonijačnu stranu treba obeshrabrivati, objavljujući istinu, i punu istinu, o najstrašnijim trenucima ljudske istorije. Ako već neka gnusoba u ljudskoj zajednici, zbog nakazne prirode čovekove, mora da se ponavlja – znaju Solženjicin, Šalamov, Popović – neka se, bar, ne ponavlja kao potpuno ista i neka se ne ponavlja toliko često.

Neka njihovi sumanuti naredbodavci i sadistički izvođači imaju makar tu nevlju da ih svaki put moraju iznova izmišljati i na drugi način skrivati. I neka, poput ovih golootočkih, loše spavaju od straha da će se jednog dana, s punim imenima i prezimenima, sve do tančina saznati, a njihovi se sinovi i unuci pitati koga su imali za pretke.”

Nada je slabašna, ali utoliko je više treba njegovati.

Zaključujem također riječima Dragoslava Mihailovića: “Zato knjiga ‘Udri bandu’ predstavlja i Miroslavljevo objavljivanje mogućnosti nekakvog ljudskog spasa. Ta mogućnost je, svakako, ograničenog dometa i pruža umerenu nadu, ali je bar isto toliko u skladu sa čovekom koliko i zločin.”

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora