Pretužno je da su glavni nosači zla u BiH isključivo mladi

U vrijeme kad je umiralo teško oboljelo bratstvo i jedinstvo, kad se pješčanim satom mjerilo vrijeme do smrti Jugoslavije, neki od neizlječivih zaljubljenika u zajedništvo svih nacija sablaznili su se kad su saznali da je Televizija Zagreb odlučila prekinuti zajednički nedjeljni TV Dnevnik Jugoslavenske Radio Televizije. Tačnog datuma se ne sjećam, ali sjećam se da sam baš tog dana snažno osjetio da nam se raspada zemlja.

Dnevnik je redovno išao poslije crtaća kao što su Tom & Jerry, Profesor Baltazar, Gustav, Duško Dugouško, Eustahije Brzić, Rz Brzotrz, At Strašnomlat… Naizmjenično je emitovan iz studija u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Titogradu, nešto kasnije i iz Novog Sada i Prištine.

Taj simbol našeg jedinstva i zajedništva uvijek je više ličio na praznik i zabavu nego na rutinsko čitanje vijesti. Radovao sam se tom dnevniku i pamtim da su osmijesi i vedrina voditelja bili prisutniji i jači nego drugim danima.

Zato su vjerovatno mnogi žalili odluku TV Zagreb i doživjeli to kao tragediju. U toj naivnoj nevjerici nisu ni najmanje razmišljali da je to zapravo potpuna i nebitna sitnica u odnosu na pravu i krvavu tragediju koja se spremala, brže nego što smo mogli i htjeli zamisliti.

I zaista dvije ili tri godine poslije zadnjeg (ali baš zadnjeg!) zajedničkog jugoslavenskog televizijskog dnevnika dogodila se eksplozija zla i ludila koja nam je domovinu pretvorila u buktinju, a ljude u pouzdanu besplatnu vojsku. Ljudske živote učinila je nebitnim i tragičnim, a huljama pomogla da postanu bogate elite koje će opustošiti, osiromašiti i prodati i zemlju i ljude.

Četiri godine po izbijanju rata u Bosni i Hercegovini, novoj Jugoslaviji, izbio je mir koji danas više liči na rat. Nema, inače, tog naroda sa nekadašnjeg srpsko-hrvatskog/hrvatsko-srpskog jezičnog prostora Jugoslavije koji se može pohvaliti da je pokušao doprinijeti da se proces pomirenja što prije završi i da zavladaju istinski mir i prirodna saradnja svake vrste.

Upravo je bilo suprotno. Vlastodršci su na sve strane shvatili da im je izazivanje netrpeljivosti najsigurniji sistem za skretanje pažnje javnosti sa vlastitih neuspjeha za koje će uvijek lako optužiti druge, a narod će lako povjerovati. Naši će ljudi oprostiti vlasti ako upropasti vlastitu zemlju, ali oprostiti neće nikad ako ne upropasti mrskog neprijatelja druge vjere ili nacije.

Narodi su se poslije rata preobrazili u tvrdoglave prznice u stalnoj potrebi da onom drugom dokažu koliko su bili zli i da su bili i ostali u krivu. Repertoar prigovora, krivica, optužbi bio je neograničen. Svi su igrali ulogu žrtve i iz tog ugla tumačili netom svršenu prošlost.

Kad je planetu osvojio virus društvenih mreža, upali smo u mrežu danonoćnog rata riječima. Na golemu pozornicu novog teatra besmisla peo se ko stigne, naročito podle zaluđene neznalice koje u vremenu razuma i dobrih običaja ne bi smjeli izlaziti iz svojih ljigavih i mračnih ljuštura.

Koliko se povećao broj krivaca toliko se povećao i broj tužilaca. U Bosni i Hercegovini krivnja je išla u krug. Svako je nekome smetao, svako je krivio drugoga. Samo sebe niko nije krivio. Moje veličanstvo ja i moj narod uvijek smo u pravu.

Predratnog ukidanja zajedničkog dnevnika i atmosfere onog doba stalno sam se sjećao u prvoj polovini januara ove godine. Događaji koji su me podsjećali na vrijeme čekanja smrti su se brzo smjenjivali. Najprije se danima iščekivao policijsko-civilni defile u istočnom Sarajevu, 9. januara, u čast proslave Dana Republike Srpske.

Od te obične ceremonije koja se lako mogla ignorisati ili prespavati napravljen je središnji državni problem. Kao da drugih, onih stoput važnijih i težih, problema nemamo. A ”problem” će trajati jedan sat, koliko je i trajao defile. Nije dakle problem sadržaj već suština. Pola države smatra da ne treba slaviti, a pola misli da treba. I teško će ikad bilo ko promijeniti mišljenje.

Ovogodišnji središnji junak proslave nije bio Milorad Dodik već srpska trobojnica, zastava duga 527 metara, koju su držali i s njom marširali Ulicom Stefana Nemanje bezbrojni nasmijani mladi ljudi. Ni najmanje ne treba sumnjati da su to uradili s velikim ponosom i velikom radošću.

Pa se takođe sjetih kako su prije rata nacionalni simboli i njihovo stalno stavljanje u prvi plan odigrali presudnu ulogu u procesu osamostaljivanja republika, prvo mentalnog pa onda stvarnog.

Zato je publici podijeljeno bezbroj istih, samo mnogo manjih, trobojnica koje su se vijorile u rukama posmatrača. Državne zastave nigdje nije bilo, kao ni državnog duha koji je zaspao zimskim snom.

Mediji su se ukrstili poput najoštrijih mačeva iz kojih su sijevale varnice: jedni su govorili o najsvečanijoj ceremoniji punoj ponosa, a drugi o protivzakonitom i degutantnom performansu punom provokacija, sve zavisno s koje se strane gleda.

Stoga ne čudi što poslije rata nije nikad izbačeno toliko otrova oko proslave Dana Republike Srpske kao ove godine. Manje nego sljedeće godine.

Strašan je to trenutak kad jedna zastava izaziva u isto vrijeme podjednaku količinu ljubavi i mržnje, a svako ko osjeća ili ljubav ili mržnju smatra da je to nešto najprirodnije i najlogičnije.

Bilo je nesumnjivo među Srbima onih koji su, makar ćutke jer javno niko nije smio, kazali da se ljubav prema zastavi ne mjeri njenom dužinom, dok je onima kojima je ta zastava mrska svejedno koliko je velika ili mala.

Zajednički dnevnik koji bi objektivno izvještavao o proslavi ne postoji, a izgleda da ne može ni postojati. Sahranjen je prije rata, a danas ga vlasti ne žele, na svim stranama. I ne samo vlasti. Od 1995. godine teče proces koji se netom završio pa danas možemo kazati da je samo narod gori od vlasti.

Malo poslije proslave, u samo dva dana, 13. i 14. januara zavrtjela se naša vrteška zla gdje svako svakom ne prestaje činiti zlo, iz ko zna kakvog zadovoljstva i ko zna kakvih razloga. Znakovito je i pretužno da su glavni nosači zla isključivo mladi ljudi.

Najprije je u noćnim satima u petak, 13. januara jedan srpski mladić, rođen barem deceniju poslije rata, urinirao po bijeljinskoj Dašnica džamiji, uz podršku i navijanje njegovog druga koji je sve ponosno snimao, kako bi se taj podvig podijelio sa što više ljudi.

Kako bi lijepo bilo da nauka tako napreduje da nam nekim posebnim spravama otkrije šta se dešava u glavama bolesno otuđenih mladih ljudi pa da i mi koji ne shvatamo kako ljudski um može tako nešto i zamisliti, a kamoli uraditi, možda dobijemo neko objašnjenje o neobjašnjivom.

Sutradan ujutru na turniru u malom nogometu u Sarajevu, tokom utakmice dječijih ekipa iz Splita i Beograda, nekoliko dječačića iz Splita, koji imaju jednocifren broj godina, skakutali su pokraj terena i radosno uzvikivali: ”Ubij, ubij, Srbina!”. I ovo je neko uspio snimiti mobilnim telefonom. Eh, kako nam je život bio ljepši bez mobitela, nismo ni znali koliko zla ima oko nas!

Predveče istog dana, na istom mjestu i na istom međunarodnom turniru, grupa od desetak mladih Bošnjaka, lokalnih huligana u fantomkama, napala je uvredama i nožem goste iz Srbije. Ovo nije snimljeno ili nije prikazano, ali dogodilo se.

Sumirajući sve redom pomislio sam: Bože, kako smo bili bliži jedni drugima malo prije rata nego danas, mnogo poslije rata! Rat je tada bio neizbježan i mnogo toga nas je odvojilo. Danas nije ni na vidiku, ali ništa nas nije spojilo.

A oni koji prave probleme, napadaju, izazivaju, uništavaju, skrnave i duboko mrze nisu ljudi srednje ili starije dobi već mladi. Zastrašujuće je priznati da zlo ne čine samo oni koji su bili djeca tokom rata ili su rođeni poslije rata, već da zlo čine i djeca onih koji su bili djeca tokom rata.

Tužno je takođe što niko nije iznenađen da nam se sve ove gadosti dešavaju, a još je gora spoznaja da je bezbroj ljudi u sebi podržavao sve izlive zla i mržnje.

Ostali smo i ostaćemo duboko podijeljeno društvo. Tri decenije i godinu dana poslije osnivanja Republike Srpske, nema više sumnje da se i dalje milion duša ne može nikako pomiriti s postojanjem nečega s čijim ukidanjem se ne bi moglo pomiriti drugih milion duša. Pat pozicija je naša sudbina.

Nekad smo se igrali rata, a velike sile ga učinile mogućim. Danas se ponovo igramo rata, ali velike sile ga više ne žele. Barem još nekoliko godina, dok se ne predomisle i puste nas da napravimo još strašniji rat nego onaj početkom devedesetih.

Možemo ih preduhitriti samo sa savjesnim ljudima na sve tri strane koji će potpuno promijeniti retoriku i ponašanje. I koji će dati novu intonaciju medijima da dosadašnje riječi razdvajanja pretvore u riječi spajanja. Da, makar za početak, naprave zajednički TV Dnevnik. Ima li gdje takvih ljudi?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
    •  Compañero presidente Salvador Allende
    •  Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?
    •  Lazo se ničeg nije plašio, osim da ne izgubi čovjeka u sebi
    •  Nove mlade snage navješćuju nove svijetle zore Crne Gore
    •  Sve je gore samo kod nas nema rata

> Svi tekstovi ovog autora