Preko sedam gora i sedam mora… čudo Islanda

Kad preletiš puno gora, rijeka i mora, pa usred Atlantskog oceana sletiš na Otok leda, opskrbljena tek šturim informacijama o mjestu na kojem ćeš provesti neko vrijeme, shrvana umorom samo jedva čekaš izmaknuti vjetru koji zavija i ledi ti dah.

Nije ti ni do paljenja cigarete iako tijelo čezne za nikotinom nakon višesatnog leta i povlačenja po aerodromima. Mrkla noć je. Liježeš u tami, budiš se u mrklinu dana.

Vjetar ne posustaje. Bože mili, kud sam zašla, što me snašlo u tuđini, lijepo me još davno upozorio dobri Perica Preradović.

A ja ne slušam. Obožavam putovati, usuprot svim nedaćama koje me mogu zadesiti. A i u domaji baš nema nečeg što bi me jako veselilo, mamilo da ostanem.

Lopovi su ugledna gospoda, pametni ljudi nepotrebni, balast, neke žene se mlati, a neke bez zasluga nagrađuje… uglavnom, čemera i jada koliko ti srce ne želi.

Šefica policije je žena. Započinje izlaganje rečenicom: ”Kad smo shvatili da u središte naše pozornosti i djelovanja moramo staviti žrtvu, sve se promijenilo”. Trljam oči. Vadim štapić i čistim uši. O čemu to žena priča?! Čujem li ju dobro?

Dva dana konferencije koja se bavi pitanjem rodne ravnopravnosti pokazuje u kakvom sam se to malom svemiru zatekla.

Šefica policije je žena. Započinje izlaganje rečenicom: ”Kad smo shvatili da u središte naše pozornosti i djelovanja moramo staviti žrtvu, sve se promijenilo”. Trljam oči. Vadim štapić i čistim uši. O čemu to žena priča?! Čujem li ju dobro?

Tri osobe rade s jednom žrtvom, ona ima pristup svim zapisnicima, njezina sigurnost najveća je briga policije. Smjenjuju se muškarci i žene, govore o važnosti žena u politici (u Parlamentu ih je trenutno 41%), nužnosti uključivanja žena u tržište rada (88% žena je zaposleno), obavezi dobivanja istih plaća posao iste vrijednosti (unijeli su u Zakon o ravnopravnosti obavezu tvrtki koje imaju više od 25 zaposlenih da osiguraju iste plaće; nakon provjere dobivaju Potvrdu o postignuću jednakosti u plaćama), nužnosti raspodjele poslova u domu (muškarci moraju uzeti tri mjeseca roditeljskog dopusta, jednako kao i žena, a tri zadnja mjeseca mogu se smjenjivati), poduzetnica govori o tome kako je htjela vlastiti posao jer ne želi sudjelovati u upravama velikih tvrtki jer time podupire i osnažuje korporacijsku kulturu koja tlači i ne mijenja odnose moći u društvu…

I još stalno ističu kako je dug put do stvarne ravnopravnosti.

Ludi ljudi.

A neposredno pred put, nekolicina jedino samima sebi uvaženih zastupnica i zastupnika jasno rekla da ne žele borkinje za rodnu ravnopravnost u Saboru.

Moje ime na popisu je nepoželjnih, ofkors.

Nakon konferencije, otvoren je put daljnjem istraživanju ovog čudnog mjesta in the middle of nowhere iliti Bogu iza leđa. Kad bi se sudilo prema iskustvu vlastite mi države, bilo bi logično očekivati da na tako izoliranom mjestu, s malo stanovništva, neplodnom zemljom, prijetećim i stvarnim vulkanskim erupcijama, jezikom koji se tek neznatno mijenjao od 10. stoljeća, pa Islanđani mogu čitati s razumijevanjem drevne sage na staronorveškom, cvjeta zaljubljenost u tradiciju i ”naravne” zakone (kako ih imenuje bogobojazni Davor Ivo Stier u vrijeme primjene nanotehnologija).

Dosta je malih crkava razasuto gradom. Pitala sam vodičku koju ulogu imaju crkve u javnom životu Islanda. Zblanuto me pogledala. Vjera je privatna stvar svake osobe, crkve su tu da ti u slobodno vrijeme, kad trebaš utjehu ili pomoć, pruže što od njih tražiš

Ali, nu đavla, ovdje vjetar propuhao sve glave, pa je jedna od ulica u centru Reykjavika čitavom dužinom premazana duginim bojama i slavi istospolnu ljubav, žene nisu štrace ako se upuštaju u spolne odnose prije ili mimo braka, štoviše, sve više su prvotne, nemaju vojsku jer što će im, ali zato kao nasušnu potrebu vide obrazovanje pa su otvorili sedamnaest (17) sveučilišta, imaju najnižu stopu nezaposlenosti na svijetu i svakim danom im stiže sve više stranaca radi nalaženja posla (u mom hotelu četvero iz Hrvatske, dvije Poljakinje, jedan Filipinac i tek jedan echte Islanđanin).

Četvrta su najskuplja zemlja na svijetu, nemaju ministarstvo turizma, ali im je ove godine otok pohodilo tri milijuna turista. Ubili su korupciju, smijenili kvarnog premijera nakon objave Panamskih papira, lopove potrpali u zatvor, istjerali strane banke i otvorili svoje, zamolili predsjednika koji je odbio opteretiti građane porezima da, mimo Ustava, odradi i peti mandat jer se pokazao pravednim i brižnim…

Veselo je prekoračiti lanac visok 10 centimetara i slobodno odšetati do predsjedničke rezidencije ne susrevši niti jedno uniformirano lice, fantastičan je osjećaj vidjeti gradonačelnika koji povremeno oblači haljine jer to voli odmalena (zamišljam zekanoviće, glasnoviće, košiće kako se križaju nogama i rukama, i baš mi je toplo oko srdašca).

Reykjavik, glavni grad Islanda, ne trudi se zavesti te velebnim građevinama, blještavilom reklama i izloga. Gradonačelnik ne planira izgraditi Manhattan u luci ili na brdu. Zadovoljan je zrakom koji opija, mirisom oceana koji se osjeća na svakom mjestu u gradu, toplinom koju podaruju gejziri. Vjetar mu ne smeta. Navikao se.

Nemoguće je naći komadić smeća na pločnicima. Uredne posude za razdvajanje otpada na svakom koraku, nema prometne gužve, gradi se, ali tako da se ne remeti vizura grada, u autobusima se vežu pojasevi, bicikli i romobili jure vjetru usuret. Jednom riječju, grad po mjeri čovjeka.

Dosta je malih crkava razasuto gradom. Pitala sam vodičku koju ulogu imaju crkve u javnom životu Islanda. Zblanuto me pogledala. Vjera je privatna stvar svake osobe, crkve su tu da ti u slobodno vrijeme, kad trebaš utjehu ili pomoć, pruže što od njih tražiš.

Nema ih u javnim raspravama. A više ih je jer ljudi slobodno biraju kojoj će se vjeroispovijesti prikloniti. Osim toga, reče, tko im daruje zemlju, oslobođen je plaćanja poreza, pa se zato grade posvuda. Ali su male i vrlo skromne.

Vodička je ljuta jer kaže kako je manjina jako bogata, a većina preživljava zahvaljujući minusima u banci. Štošta ju ljuti, ali je i ponosna na svog sadašnjeg i prethodnog predsjednika, dok obožava bivšu predsjednicu koja sljedeće godine puni devedeset godina.

Četvrta su najskuplja zemlja na svijetu, nemaju ministarstvo turizma, ali im je ove godine otok pohodilo tri milijuna turista. Ubili su korupciju, smijenili kvarnog premijera nakon objave Panamskih papira, lopove potrpali u zatvor, istjerali strane banke i otvorili svoje, zamolili predsjednika koji je odbio opteretiti građane porezima da, mimo Ustava, odradi i peti mandat jer se pokazao pravednim i brižnim

Lijepo je biti turist. Razgledaš, diviš se ili zgražaš nad nečim, ali te zapravo ništa posebno ne dira. Znaš da si tu u prolazu, da te ništa (osim odurnog ledenog vjetra) zapravo ne dotikavlje jer ćeš uskoro otići dalje ili natrag u svoje gnijezdo. Slušaš što ti govore, ali pamtiš što želiš.

Ipak, unatoč činjenici da sam samo pet dana putovala Islandom, divila se glečerima koji se sve brže otapaju zahvaljujući gluposti i nebrizi ljudske vrste, čudila crnoj neplodnoj zemlji i žuto-zelenim poljima lave, jedva hodala zbog sedamsto slojeva odjeće kojima sam pokušavala spriječiti vjetar da me pretvori u santu leda, otišla sam zadivljena.

I tužna.

Jer se jedan usamljeni otok pokazao otvorenijim i slobodnijim od zemlje koju zovem domovinom. Bura u njoj očito ne prosvjetljuje ljude, plavetnilo mora i neba ih ne čini dobronamjernijima i mudrijima.

Island u mom srcu i umu ostaje trajnom svijetlom točkom. Usred mraka u kojem živim svjetionik je koji mi pokazuje put.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
    •  Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
    •  Proljeće koje to nije
    •  Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
    •  Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
    •  Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
    •  Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
    •  Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
    •  Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
    •  Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!

> Svi tekstovi ovog autora