Predvodi li Izrael još uvijek istraživanje holokausta?

(Opaska uredništva: S velikim zadovoljstvom izražavamo dobrodošlicu našem novom kolumnistu, pakračko-slavonskom episkopu Jovanu Ćulibrku, koji će obrađivati ​​teme vezane uz holokaust, prilično nepoznat u našoj javnosti).

Unatoč – ili baš Covida radi – ovogodišnja glavna tema unutar snažne i razuđene svjetske zajednice specijalista za holokaust nije postalo, kako bi se očekivalo, otvaranje arhive Pija XII., Nego izvještavanje posebnih komisija Izraelske nacionalne akademije nauka koja je imala zadatak da istraživače stanja proučavanja holokausta u Izraelu.

Povjerenstvo za procjenu istraživanja holokausta u Izraelu (kako joj je bio zvanični naziv) osnovano je 2017. godine Savjet Akademije, a izvještaj Komisije Savjet je prihvaćen 10. decembra 2019., da bi na 64 stranice objavljen samo na ivritu 15. juna 2020. , s apstraktom na engleskom jeziku.

Članovi Komisije bili su viđeni naučnici s ovog polja, od doajene znanosti o holokaustu Yehude Bauera (emeritus Jevrejskog univerziteta u Jerusalimu), preko Izraela Bartala (Hebrejsko sveučilište), Shloma Avinerija (bivši generalni direktor Ministarstva vanjskih poslova) Have Ben-Sassona Dreifussa (Centar za proučavanje holokausta u Poljskoj, Yad Vashem) do Shulamite Volkov (emeritus Univerziteta Tel Aviv) i Dine Porat, trenutno glavnog istoričara Yad Vasheme.

” Izrael je u opasnosti da izgubi primat u istraživanju holokausta ”, izvještaj je dramatično odmah sutradan nakon objavljivanja izvještaja Komisije glasilo lijevog centra, Ha’aretz, navodeći odmah potom poražavajući zaključak Komisije da ” drugim riječima, ne postoji niti jedna jedina akademska institucija u Izraelu na kojoj je moguće steći temeljitu i dubinsku specijalizaciju u proučavanju holokausta ”.

” Izrael je u opasnosti da izgubi primat u istraživanju holokausta ”, izvještaj je dramatično odmah sutradan nakon objavljivanja izvještaja Komisije glasilo lijevog centra, Ha’aretz, navodeći odmah potom poražavajući zaključak Komisije da ” drugim riječima, ne postoji niti jedna jedina akademska institucija u Izraelu na kojoj je moguće steći temelj i dubinsku specijalizaciju u proučavanju holokausta ”

Dok ovaj zaključak laiku može zvučati apokaliptično, upućenima je ovo više odjeka unutar izraelskih polemika.

Naime, otkako je na Univerzitetu u Jerusalimu pokojnog Davida Bankiera (1947.-2010.) I Yehudu Bauera (rođen 1926.) naslijedio istoričar mlađe generacije Daniel Blatman, prekinula se veza između Yad Vashemovog Međunarodnog instituta za proučavanje holokausta i katedre za istoriju holokausta na Hebrew University, a ta je veza godinama bila glavna osovina istraživanja holokausta na svjetskom nivou.

Drugo, zaključak Komisije je izravna i gruba kritika MA programa Univerziteta u Haifiju koji postoji već osam godina, ali unatoč sopstvenoj tvrdnji kako je to ” jedini postdiplomski studij ovakve vrste na svijetu ”, očito on nije stekao ugled kod starijeg – i svjetski mnogo poznatijeg i uticajnijeg – pokoljenja stručnjaka koji se uglavnom našao u akademijinoj Komisiji.

Osnovna građa koju je proučavala akademijska komisija čine kursevi o holokaustu koje nude dodiplomske i postdiplomske studije na 19 od 22 postojeće izraelske visokoškolske institucije. Takvih kurseva je za vrijeme rada komisije bilo 218, od kojih se 53 bavilo samim holokaustom, četrdeset njegovih istorijskih konteksta, dok ih je 125 izuzelo pitanja sjećanja i predstavljanja.

Trend ” davanje prioriteta proučavanju predstavljanja istorijskih zbivanja nad ispitivanjem onoga što se stvarno zbilo ” duboko je zabrinuo izvještaje, koji su bespoštedno zaključili da je baviti predstavljanjem i tzv. kulturom sjećanja – jednostavno lakše i ugodnije, jer istraživanje stvarnih istorijskih zbivanja podrazumijeva ” ovladavanje jezicima i proučavanje arhivskih dokumenata ”.

To je svakako tačno kada je u pitanju proučavanje holokausta na području okupirane Jugoslavije, gdje na jedan rad koji se bavi suštinskim pitanjima holokausta dolazi barem nekoliko koji se bave predstavljanjem ili kulturom sjećanja – od MacDonaldova Balcan Holocausts? preko spisa Byforda, Davidove ili Hofmeisterove do nedavne knjige Jelene Subotić, ao čemu je svojedobno izvrsno napisao Marko Živković.

Da ne spominjemo da Izrael nema specijalistu za bivšu Jugoslaviju još od smrti Menahema Šelaha 1990. godine, čija se knjiga o holokaustu u Jugoslaviji smatra zastarjelim barom u velikom njenom dijelu (npr. Njeno poglavlje o Jevrejima u pokretu otpora koje je napisao Josif Levinger, gdje se hronologija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji dijeli po sedam ofanziva), te se zato ne objavljuje u engleskom prijevodu, što Yad Vashem inače radi u suradnji s Nebraska University Press.

Nesklonost učenja jezika i bavljenju arhivima komisija Izraelske akademije pripisuje opštoj degradaciji humanističkih nauka na izraelskim univerzitetima, o čemu se na Hebrew University uvelike govorilo još prije petnaestak godina.

Danas su IT studije prosto desetkovale humanističke katedre, i na najuglednijem Hebrew University, i na ostalim univerzitetima u zemlji. Kao jedan od aspekata ove degradacije izvještaja navodi i provincijalizaciju studenata, ” kojima nedostaje da budu izloženi mnoštvu različitih pogleda kao i familijarnost sa širim kontekstom zbivanja ”.

Da se degradacija humanističkih nauka nije ograničila na Izrael, govori i činjenica kako se u Hrvatskoj ” u proteklih deset godina udvostručio broj mladih s diplomom tehničkih znanosti, a prepolovio je broj onih s diplomom društvenih i humanističkih studija ”, kako je to objavio zagrebački tjednik Globus 4. novembra ove godine.

Dok se 2010. godine na studiju kroatistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta prijavilo 1.250 maturanata, ove godine je taj broj pao na 325. Povijest je izabrao pedesetak maturanata, filozofiju – njih dvadeset, prenosi isti Globus.

Naročit problem izvjestitelji vide ne samo u tome što ” skoro uopće ne proučavaju balkanske, sjevernoafričke ili savezničke zemlje ” nego nedostaje i veza između holokausta i Drugog svjetskog rata, čime se ni u svijetu ne bavi baš mnogo, po mišljenju Komisije. ” Postoji provalija između proučavanja i akademskog obrazovanja o Drugom svjetskom ratu i proučavanju holokausta ”, nadalje stoji u njenom izvještaju.

Unatoč – ili baš Covida radi – ovogodišnja glavna tema unutar snažne i razuđene svjetske zajednice specijalista za holokaust nije postalo, kako bi se očekivalo, otvaranje arhive Pija XII., Nego izvještavanje posebnih komisija Izraelske nacionalne akademije nauka koja je imala zadatak da istraži istraživanje stanja holokausta u Izraelu

Još 2004. godine pokojni je otac nauke o holokaustu, Raul Hilberg, na međunarodnoj konferenciji ” Istoriografija holokausta u kontekstu: pojava, izazovi, polemike i postignuća ” u Yad Vashemu skandalizovano i grubo – u svom maniru – upozorio na razdvajanje holokausta od njegovog istorijskog konteksta.

Drugim riječima, naučnici ponekad znaju sve o Jevrejima, recimo, Minska – ali ne znaju skoro ništa o ulozi Minska u ratu io tome kako su zbivanja na frontu uticala na sudbinu Jevreja Minska.

Hilbergov iskaz vrijedi navesti u cijelosti:

”Činjenica je da je istraživanje holokausta trenutno u nekoj vrsti ”geta”. To je gruba istina. Povezivanje holokausta s drugim svjedočanstvima, simultanim zbivanjima, drugim pojavama, drugim uslovima, rijetko je.

Istraživači u Yad Vashemu su toga svjesni jer su izabrali Gerharda Weinberga kao glavnog izlagača na ovoj konferenciji, čovjeka koji je zatražio kontekst, u ovom slučaju aktualni, očigledni kontekst Drugog svjetskog rata.

Kako možemo da razdvojimo proučavanje holokausta od onog što se zbivalo na frontovima? Kako možemo razdvojiti Einsatzgruppen od Operacije Barbarossa? Kako možemo razdvojiti bilo koji aspekt holokausta od onog što se zbivalo na vojištu – na ovom ili onom frontu, ili samo s jednom zemljom koja je pokušavala da izađe iz rata, kao Mađarska (koja je bila okupirana do marta 1944.), što je za rezultat imalo deportaciju Jevreja.”

Srećom, koliko god to cinično zvučalo, proučavanje holokausta u Jugoslaviji i u zemljama nastalim nakon njenog raspada, bilo je s jedne strane toliko dugo van svjetskih tokova nauke o holokaustu da nije imalo iskušenja da se zatvori u ”geto”.

S druge strane kontekst Drugog svjetskog rata je u Jugoslaviji bio toliko preovlađujući da prosto nije mogao dozvoliti stvaranje separatne historiografije, čak iako se ona pisala i objavljivala unutar jugoslavenske jevrejske zajednice.

Devedesetih godina došla je generacija mainstream povjesničara koja je zamijenila entuzijaste poput Jaše Romana, naučnici kao što su Milan Koljanin, Krinka Vidaković-Petrov, Milan Ristović ili Ivo Goldstein.

Svi oni su imali vrlo izbalansiran odnos između konteksta Drugog svjetskog rata i holokausta, prepoznajući i iznoseći njegove čisto jevrejske značajke, ali ne gubeći iz vida ono što je Kanađanin Michael Marrus pisao u seminalnoj studiji Holocaust in History, ali često i ponavljao: da je u središtu svega ”Treći Rajh koji je planirao, pokrenuo i vodio agresivni rat; i da su taj agresivni rat, zločini protiv mira i zavjera da se počine zločini protiv mira u fokusu procesa u Nürnbergu. Svi ostali zločini koji su počinjeni u toku rata smatrani su derivacijom središnjeg i osnovnog zločina”.

Danas, kad je naučna zajednica koja se bavi holokaustom na području okupirane Jugoslavije skoro potpuno međusobno prožeta, radilo se o Roryju Yeomansu ili o Sofiji Grandakovskoj, naučno nasljeđe u kome nema iskušenja samozatvaranja u ”geto” jedan je od rijetkih aspekata u kome naše iskustvo u istraživanju holokausta može ozbiljnije doprinijeti globalnoj naučnoj mreži.

Konačno, možda se najsnažniji uvid i najsnažnija frustracija Komisije nalaze u sljedećim riječima: ”Godinama je izraelska nauka bila u avangardi istraživanja holokausta. No doprinos izraelskih istraživača međunarodnom akademskom diskursu na ovom polju značajno je opao posljednjih godina”.

Posebnu ranu za izraelsku nauku predstavlja to što se ”istraživači izvan Izraela danas više nego u prošlosti fokusiraju na proučavanje jevrejskog života za vrijeme holokausta”, pa je ”izraelska naučna zajednica izgubila vodeću ulogu čak i na ovom središnjem polju proučavanja istorije holokausta”.

”Činjenica je da je istraživanje holokausta trenutno u nekoj vrsti ”geta”. To je gruba istina. Povezivanje holokausta s drugim svjedočanstvima, simultanim zbivanjima, drugim pojavama, drugim uslovima, rijetko je (…)

Kao preporuke za izlaz iz ovako dramatične situacije – možda i predramatično prikazane, ali i to može biti put k ozdravljenju – Komisija zahtijeva podršku u podizanju opšteg obrazovanja studenata koji se opredijele za proučavanje holokausta, uključujući učenje jezika; povezivanje između univerziteta koja se bave holokaustom i ustanovljavanje nacionalnog foruma za ovu disciplinu, koji Komisija vidi u Akademiji; državnu podršku univerzitetima koja iz raznih razloga nemaju dovoljno visok nivo bavljenja holokaustom.

I na kraju, traži se podrška Yad Vashemovom Međunarodnom institutu za proučavanje holokausta, kako bi se on čvršće povezao s Akademijom, očuvajući svoju punu samostalnost, ali i kako bi ”ugošćavao vodeće znanstvenike iz svijeta, s ciljem da izraelsku akademsku zajednicu izloži mnoštvu različitih uvida i najsavremenijim istraživačkim metodama”.

Imati valja na umu kako je izvještaj Komisije Izraelske nacionalne akademije nauka prvi put u ozbiljnijem obliku u izraelskoj naučnoj zajednici podvukao i nasušnu potrebu istraživanja ”genocida koji su se desili u Drugom svjetskom ratu”, i ”žrtava holokausta iz različitih grupa stanovništva” (što je do sada bilo ”izgurano na margine”). Očigledno je da se radi o dokumentu koji će s jedne strane imati velikih posljedica u izraelskoj akademskoj zajednici, ali će uticati i na proučavanje holokausta u cijelosti.

Doprinos Yehude Bauera uključivanju drugih grupa žrtava Drugog svjetskog rata u istraživanje je nesumnjivo nemjerljiv, jer se radi o čovjeku koji je decenijama upozoravao na to da je, recimo, nemoralno da se Izrael drži po strani kad je u pitanju genocid nad Jermenima od strane Turaka, samo zato da se tadašnja veza Izraela i Turske ne dovede u pitanje.

Također, dokument komisije Izraelske akademije predstavlja rijetko hrabar i (rekosmo, ponekad i pretjerano) samokritičan dokument u svjetskim okvirima, s obzirom na to da kritikuje polje nauke koje je do nedavno bilo izraelski nacionalni ponos, i koji će kao takav posve sigurno uticati i na nauku i obrazovanje uopšte, predstavljajući glas koji govori i o njihovom katastrofalnom stanju na globalnom nivou, ali i o mogućim načinima prevazilaženja tog stanja.

U vremenu u kome se između ostalog zbog sunovrata opšteg obrazovanja i opšte kulture sve više u život vraća Berdjajevljeva sintagma ”Novog srednjevjekovlja”, teško da se od jednog dokumenta može tražiti više.

 

© Autograf.hr

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM KLJUČNE PORUČKE 64 P47. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE .

    •  Odbrana i posljednji dani: od Odbrane dva ethosa
    •  Pavelić je podigao desnicu i uzviknuo ''Slava Ukrajini!''
    •  Stradanje u Jugoslaviji se više istražuje van našeg prostora
    •  Rađanje muzike iz duha holokausta?
    •  Herojska misija – nekad i sad
    •  Stručnjaci za holokaust slabo poznaju Pravoslavne crkve
    •  Zašto su visoke avangarde pop-kulture slijepe za holokaust
    •  Važno vraćanje holokausta u kontekstu Drugog svjetskog rata

> Svi tekstovi ovog autora