autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Predrag Lucić: “Previše smo zasrali da nam bude prohodno” (II)

AUTOR: Amila Kahrović-Posavljak / 01.03.2014.

Piše: Amila Kahrović

 

Predrag Lucic Pricigin

Foto: Predrag Lucić – osobna arhiva

Predrag Lucić je jedna od najznačajnijih novinarskih, ali i književnih ličnosti bivše Jugoslavije. Beskompromisni je kritičar svih ideologija, bile one lijeve ili desne. Novinar koji je svojim tekstovima hrabro, lucidno, domišljato, ali i otvoreno progovarao o zločinima koje je režim Franje Tuđmana činio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan je iz udarne trojke kultnog Feral Tribunea i autor knjiga koje su alarmirale javnost u regionu kakve su “Bezgaća povijesne zbiljnosti”, “Sun Tzu na prozorčiću”, “Haiku, haiku, jebem li ti maiku” i “Gusle u magli”, za koju je dobio nagradu Kočićevo pero. Pored spisateljskog angažmana Lucić je s Borisom Dežulovićem osmislio osebujnu formu kabarea-pjesničke večeri. Predrag Lucić za autograf.hr govori o slučaju Perković, Vučićevim hapšenjima u Srbiji, Ivi Andriću i situaciji u BiH.

 

Kakvo je tvoje viđenje slučaja Perković?

Ne trebam ti, nadam se, ni govorit koliko se gnušam tog zanata kojim se bavio Josip Perković. A ne trebam ni tebi ni ikome pametnom crtat da se tim istim zanatom bave i tipovi iz Hrvatske koji su se svojski angažirali oko njegova procesuiranja u Njemačkoj. Neka se otkriju i egzekutori i nalogodavci svih ubojstava u režiji Udbe, ali i svih srodnih zločina izvršenih u postudbinom periodu iliti u epohi tranzicijske Udbe. Neka se otkrije tko je i po čijem nalogu likvidirao Stjepana Đurekovića i ostale emigrante i ne samo emigrante, jer su ljudi ubijani i zlostavljani i s ove strane granice. Ali neka se izvoli otkriti i tko je i po čijoj narudžbi ubio Milana Levara, Blaža Kraljevića, Milana Krivokuću…

Neka se otkrije tko je i po čijem nalogu likvidirao Stjepana Đurekovića i ostale emigrante i ne samo emigrante, jer su ljudi ubijani, i zlostavljani i s ove strane granice. Ali neka se izvoli otkriti i tko je i po čijoj narudžbi ubio Milana Levara, Blaža Kraljevića, Milana Krivokuću…

 

Nisam primijetio da gospoda postudbaši spominju zločine nad ovim ljudima, iako oni nisu ništa manje mrtvi od pokojnog Đurekovića niti su išta manje brutalno likvidirani. Razloge za njihovu šutnju i nezainteresiranost možemo samo slutiti. I na tome će, nažalost, ostati. Jer od otvaranja one Pandorine kutije svih naručenih i politički motiviranih zločina, koju je u jednom od svojih rijetkih suvislih trenutaka spomenuo Zoran Milanović, neće biti ništa. A zašto neće, to u ovoj zemlji znaju čak i stihoklepci…

 

Sada znamo da stvarnoga

Tvorca naše državnosti 

Skrivalo se iz razloga

Delikatnih od javnosti,

 

Al’ kada ga pred sud stave

Pod optužbom za zločinstvo,

Odreć’ neće se države,

Svoje priznat će očinstvo.

 

Nekome će bit jebeno,

Nekome će biti bolno,

Što država i sve njeno

Službino je djelo spolno.

 

Nekome će biti strava,

A nekome čisti porno,

Da kad pravi se država,

Služba radi neumorno.

 

Kako vidiš masovna hapšenja koja Vučić provodi u Srbiji? Je li to ozbiljna borba protiv kriminala ili nešto drugo?

Ne vidim da je u Srbiji manje kriminala i korupcije nego što je bilo prije. Vidim samo da je više Aleksandra Vučića, premda ga ni prije nije bilo baš malo. Ta situacija mi donekle sliči na onu u Hrvatskoj nakon što su Sanader i birani mu jataci završili u Remetincu. Zaorio se pljesak iz svijeta, aplaudirala je istinabog i domaća sirotinja raja, ali njoj su ruke ostale tek toliko slobodne da i ne može ništa nego pljeskati. I ispružiti spojene dlanove kad joj zatreba neka usluga od lokalnih sanaderčića.

 

Problem kapilarne korupcije ostao je, nažalost, prisutan na svim nivoima i oni koji su i do sada besramno tražili i uzimali mito, to isto rade i dalje, bez straha i bez srama. Ali uz pjesmu o održivom razvoju temeljito korumpiranog sistema, kojemu neće nauditi to što se nekoliko brendiranih kapitalaca povlači po istražnim zatvorima i medijima…

 

Tajkunske se pesme oru,

Pesme koje širu bol:

Što je Miško u zatvoru?

Je l’ to neki jevtin fol?

 

Pevaju da nije pravo,

Pevaju da nije fer:

Svakoj vlasti kintu davo,

A sad ispo profiter.

Zar je Miškov put u zatvor

Ekonomski Vladin smer?

 

Palme njišu svoje grane,

A žirafe vratove:

Da l’ na Mišku će da stane

Il’ da dižu spratove?

 

Svi putari uz Nišavu,

Svi brokeri s Moravu,

Zar u zatvor da se stavu

Svi partneri s državu?

Srbija će biti cela

Padinjak i Zabela.

 

U takozvanom ratu protiv korupcije koristi se uglavnom manevarska municija, jer se pazi da se sustavi moći, sazdani između ostaloga i na korupciji, ne sruše iznutra. Ali nisu ti sustavi moći stvoreni i održavani samo na pranju novca, već i na pranju ruku od brutalnih zločina, ratnih i poratnih. Jer šta je ovo što današnji Vučić radi s istragom oko ubojstva Slavka Ćuruvije? Da nije možda put ka samospoznaji, autolustraciji ili, da ne kažem, iskrenom pokajanju? Ili je to samo marketinški hrabar pokušaj da se kako-tako zabašuri da je i onaj nekadašnji Vučić u vrijeme naručene egzekucije nad novinarom i urednikom koji je smetao režimu imao itekakvu moć?

 

I sad bi kao trebalo vjerovati da Vučić sve do prekjučer nije imao ako već ne moć da spriječi Ćuruvijino ubojstvo ili da se založi za pravovremeno otkrivanje počinitelja i naručitelja, a onda barem moć da pokaže svoju ljudsku nemoć da i dalje bude dio sustava moći održavanog takvim zločinima… Ili da se sažalimo nad njegovom nemoći da bude išta osim moćnika?

 

Je li BiH bure baruta, budući da na takom malom prostoru ima više desničarskih ideja koje su međusobno jednakopravne (ma koliko to bio paradoks), ali i iznimno neprijateljske prema svemu izvanjskom?

Ma nije BiH sama po sebi to – kako joj tepaju – bure baruta, nego je ona skladište krize. Ona tako funkcionira od završetka rata, i takvo stanje – da se ne lažemo – odgovara i čuvarima skladišta u samoj Bosni i Hercegovini, ali i koncesionarima krize sa svih strana.

U takozvanom ratu protiv korupcije koristi se uglavnom manevarska municija, jer se pazi da se sustavi moći, sazdani između ostaloga i na korupciji, ne sruše iznutra. Ali nisu ti sustavi moći stvoreni i održavani samo na pranju novca, već i na pranju ruku od brutalnih zločina, ratnih i poratnih. Jer šta je ovo što današnji Vučić radi s istragom oko ubojstva Slavka Ćuruvije? Da nije možda put ka samospoznaji, autolustraciji ili, da ne kažem, iskrenom pokajanju?

 

Jer da je drugačije, onda se ne bi održavalo ovo stanje neodgovornog poluprotektorata u kojemu bujaju domaći feudalizmi. Pritom tu nitko nije nizašto odgovoran: ni takozvana međunarodna zajednica ni unutrašnje oligarhije.

 

Svi oni jedni na druge uzajamno prebacuju svoju neodgovornost i svatko svakome predbacuje to prebacivanje neodgovornosti. Odgovornosti, ponavljam, nema, jer nitko na sebe ne želi preuzeti ni jedan jedini njezin djelić. Osim ovih ljudi koji su se sada pobunili uvidjevši da će im produžetak ravnoteže neodgovornosti do kraja uništiti živote, ali kojima nitko neće dopustiti da ugroze razgranati sistem neodgovornosti od kojega stradavaju.

 

I dirljivo je koliko su svi suglasni da je takvo stanje neodrživo jer je i sam Dayton neodrživ, a najglasniji su pritom oni koji su se Daytonom okoristili, oni kojih bez Daytona ne bi bilo i koji bi sada potpisali nekakav novi Dayton, ali s istom figom u džepu. Na primjer Milorad Dodik koji, da mu nije Daytona, ne bi nikoga mogao ucjenjivati kao što ucjenjuje. Pa ta njegova Republika Srpska egzistira samo na negaciji BiH, i to joj je sav smisao postojanja. Šta misliš: zašto ne proglasi odcjepljenje? Pa zato što mu taj njegov feud, čak ni kad bi bio priznat kao samostalna država, ne bi bio toliko nedodirljiv i lukrativan kao što je unutar BiH! To što on zove luđačkom košuljom zapravo je jedino u čemu se osjeća kao u fraku…

 

Za Dejton sam viko: ‘‘Košuljo ludačka!“

Pod košuljom dok je moglo da se pljačka,

A sad kad se steklo što se steći dalo –

Košulju sa sebe ne dam ti, budalo!

 

Košulja to je mojih snova,

U njoj sam Dafina i Jezda,

Tu širi krila sokolova

Čvorak iz kukavičjeg gnijezda.

 

Košulja to je mojih snova,

U njoj sam Jezda i Dafina

Pod njom ko pljeva raste lova –

Dejton je moja imovina!

Na primjer, Milorad Dodik koji, da mu nije Daytona, ne bi nikoga mogao ucjenjivati kao što ucjenjuje. Pa ta njegova Republika Srpska egzistira samo na negaciji BiH, i to joj je sav smisao postojanja. Šta misliš: zašto ne proglasi odcjepljenje? Pa zato što mu taj njegov feud, čak ni kad bi bio priznat kao samostalna država, ne bi bio toliko nedodirljiv i lukrativan kao što je unutar BiH!

 

Ili šta bi Bakir Izetbegović bio da mu nije Daytona i ovako skrojene BiH? Ovako i on i sva sarajevska vrhuška mogu sve do Sirat ćuprije vikati da su oni za jedinstvenu BiH i time prikrivati da ne znaju ni šta bi sa samim Sarajevom, gdje im ni Srbi ni Hrvati ne smetaju da iskažu sve svoje upravljačke kapacitete. A pritom on i takvi, evo da ih pitaš ide li se do Sirat ćuprije preko Donjih ili preko Gornjih Hamzića, pojma ne bi imali. Ne zato što bi im to pitanje bilo teološki komplicirano, već zato što imaju problem s geografijom, što se iz Sarajeva ne vidi gdje su ikakvi Hamzići i ima li ih uopće. I ako ih ima, čega u njima ima da nema…

 

Bosa Bosna Dayton proslavila,

Na mladog se mene naslonila:

 

‘‘Mlad Bakire, ti visoko rasteš,

Što te pitam, pravo da mi kažeš:

 

Je li ti se Dayton isplatio?

Jesi li se para namlatio?“

 

‘‘Nisam, Bosno, mlatno ni pfeniga,

Od Daytona imam samo briga.

 

Ne mako se s mjesta predsjednika,

Ako imam više od Dodika!

 

Dayton svakom i otac i majka,

Samo meni, sirotu, sadaka.

 

Teško meni, sirotu i samu –

Mjesto para mlatim praznu slamu.“

 

Bosa Bosna meni odgovara

Da i slama u nas vrijedi para:

 

‘‘Moj Bakire, i to se računa:

Slama prazna, slamarica puna!“

 

A tek Dragan Čović i njemu slični za koje ne znaš bi li im taj treći entitet, za koji se toliko kao zalažu, prije došao glave negoli oni njemu…

Šta bi Bakir Izetbegović bio da mu nije Daytona i ovako skrojene BiH? Ovako i on i sva sarajevska vrhuška mogu sve do Sirat ćuprije vikati da su oni za jedinstvenu BiH…

Tko bi im naprismagao toliko HDZ-ova koliko bi njima trebalo za upravljanje trećim entitetom?

 

Ima li ičega od Jugoslavije naovamo što on i takvi nisu upropastili i na čijoj se propasti nisu okoristili?

 

I ima li za njih ičega poželjnijeg od ovakve situacije u kojoj mogu upropaštavati nešto što ne doživljavaju kao svoje, a da ih pritom nitko ne pozove na odgovornost…

 

Bez Daytona da l’ bih mogo

Opsluživat Božju volju:

Da novaca imam mnogo

I privatnu Radobolju!?

 

Predrag Lucić u konobi

Foto: Predrag Lucić – osobna arhiva

Mirne duše mogo reći:

Rijeka da će meni svome

Kroz entitet treći teći!?

 

Bez dejtonskog da l’ bih duha

Svojoj duši našo lijeka:

Narod gladan suha kruha,

A u mene – mokra rijeka!?

 

Za socijaldemokrate bolje da me i ne pitaš, jer oni i u BiH i u komšiluku služe samo zato da nas nacionalisti imaju čime plašiti. A plaše nas iz čiste zavisti, jer su svjesni da socijaldemokrati majstorski zagovnaju i ono što su nacionalisti nepažnjom propustili…

 

Što mu Bosna i Hercegovina

Ne silazi nikad sa usana,

Ne znaš je l’ to zemlja ili slina.

 

Lagumdžija dugoga je vijeka:

Jasno mu je kamo Bosnu vodi,

Ekonomski prosperitet čeka

Kad kriminal kapital oplodi…

 

Strašne su se polemike vodile oko Ive Andrića. O tome si čak pisao. Kakvo je tvoje viđenje pozicije tih “ničijih” pisaca u koje upisuje kakvu ko hoće ideologiju pa makar često ideologije upisane u njih bile paradoksalne?

A tek Dragan Čović i njemu slični za koje ne znaš bi li im taj treći entitet, za koji se toliko kao zalažu, prije došao glave negoli oni njemu… Tko bi im naprismagao toliko HDZ-ova koliko bi njima trebalo za upravljanje trećim entitetom?

”Gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze, i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nemamo imena, jer to je lakoća prevelikog bola (…) I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.”

 

Tako je pisao mladi Andrić, sluteći da se na ovom svijetu nema što steći osim gubitka. Tako je pisao dok još nije mogao ni slutiti da će se oko njega jagmiti prostaci, i da ga ni bezdomnost neće spasiti ni od protjerivanja ni od prisilnog udomljavanja. Možda pogrešno čitam, ali meni je Andrić bio i ostao ”ex Ponto”, pa čak i tamo, zapravo posebice tamo gdje ga svojataju, gdje ga lijepe po bilbordima i arlauču kako im lijepo stoji. Pa kad se danas govori o Ivi Andriću, zapravo se najmanje govori o njemu…

 

Ima ih koji pišu da je Ivo Andrić

Napisao i sabrana zlodjela

Svojih budućih čitalaca.

 

Ima ih koji čitaju da je Andrić pisao

Da bi se čitaoci ostavljali knjige

I hvatali noža, koca i konopca.

 

Ima ih koji misle ko i Milan Lukić

Da knjiga čitana u prvom činu

Mora nekog ubiti u trećem,

Jer zašto bi inače bila pisana…

 

Ima ih koji misle ko i taj Milan Lukić

Da knjiga pisana u drugom ratu

Mora nekog ubiti u trećem,

Jer zašto bi je inače čitali…

 

Ima ih koji vjeruju da bez Andrića

Ne bi bilo ni tog Lukića,

I da nikad, da im nije bilo Lukića,

Ne bi zapravo – ali baš onako zapravo! –

Da ni tog ne bi pročitali Andrića.

 

Istinabog, nešto manje nego Biblija,

A Milan Lukić, po njima, i nije ubijao

Nego svojim rukama prepričavao

Obje knjige koje su mu dopale šaka.

Ima ih koji prepričavaju da je Andrić,

Premda to ni mrtav ne bi priznao,

Milana Lukića tog i takvog stvorio,

Logično im da pisano je unaprijed

Sve što čitaju unatrag.

 

Ima ih što na sva usta objašnjavaju

Andrića Lukićem, Lukića Andrićem,

‘‘Na Drini ćupriju“ na mostu pokoljem, 

Ćupriju krvavu ‘‘Ćuprijom“ pisanom.

 

Ima ih što ‘‘Pismo iz 1920. godine“

Bacaju u vatru 1992.

Pa kažu: ‘‘To je ‘Pismo’ Bosnu spalilo,

Da bi sebe Bosnom spaljenom objasnilo…“

 

Ima ih kojima je Andrić

I Maks Levenfeld i Milan Lukić,

Ima ih po kojima je Andrić

Bosni propisao mržnju i strah.

 

A nema ih da objasne nam sebe

I sebe da zapitaju, ako imaju koga:

Jesu li Andrića čitali da bi mrzili

Ili ih je mrzilo da ga čitaju?

 

Dobitnik si nagrade Kočićevo pero. Da li se tvrdnja ministra prosvjete Republike Srpske da je “Petar Kočić ugaoni kamen RS-a” može svrstati u ovakvu vrstu upisivanja ideologije piscu?

Za socijaldemokrate bolje da me i ne pitaš, jer oni i u BiH i u komšiluku služe samo zato da nas nacionalisti imaju čime plašiti. A plaše nas iz čiste zavisti…

A šta možeš… Ima nas raznih. Netko od kamena napravi književnost, a netko od književnosti kamen. Ne bih se zakleo da bi se Kočić, iako ga je borba za nacionalna i socijalna prava stajala živaca i života, u Republici Srpskoj osjećao onako kao što od tamošnjeg stanovništva očekuje Milorad Dodik koji kaže: ”Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.”

 

A što se Kočićevog pera tiče, ono ipak nije kamen. Ja sam ga dobio za knjigu ”Gusle u magli”, u kojoj se nalazi i pjesma ”Nož, žica, porodica”…

 

Ako nemaš ujne, tetke, teče,

Oca, majke, brata ni deteta,

Nemaš roda, ali imaš sreće:

Imaš svoga krvnog entiteta.

 

Pa ti Dodik i keva i ćale,

Kozarac ti i Keraterm braća,

Svud po Srpskoj nikle seje male:

Srebrenica, Omarska, Manjača…

 

Republika Srpska širi grane,

Porodičnog stabla buja krošnja,

Familiju spajaju lijane

Prepletene ko narodna nošnja.

 

Nastala je, kažu, na zločinu…

Ko ponovi tu podvalu drsku,

Da ga steraš u lepu majčinu

Ko u lepu Republiku Srpsku!

 

Zašto su gusle u magli?

Eh, kad bih ja znao zašto su, teško da bih ikad odguslio pjesmu pod tim naslovom…

 

Razbistren u svojoj magli,

Prosvijetljen u svojem mraku,

Hrvat novoj zvijezdi nagli,

S dvaest sedam njih u braku.

 

Nove žudi kraljevine

Obećanih blagostanja,

Nestrpljiv da gaće skine,

Pa da kaže: ‘‘Ajme sranja!“

 

List vjenčani ne da ništi,

Niti razvodom da prijeti,

Već da sebi u brk pišti:

‘‘Oj, samoćo, sanče sveti!“

 

Pa da gusli: ‘‘Ajme sranja

U narodâ zloj tamnici!“

Svom narodu spas da sanja:

Bit slobodan u samici.

 

Ni s kim više u savezu –

Sebe sanja Hrvat vrli,

Slobodna u svom kavezu

Da u novi savez hrli!

 

Kako vidiš budućnost Balkana? Često se govori o tome da retorika podsjeća na zlokobne rane devedesete i da su mogući novi ratni sukobi. Imaš li tu vrstu straha?

Takvi su ratni sukobi mogući samo ako warlordovima dopustimo da nam opet odvrate pažnju od onog bitnog, pa da za njihove jeftine trikove opet platimo preveliku i uzaludnu cijenu. O tome čega se oni još uvijek ne boje pjeva jedan benigni kazališni song, napisan za predstavu ”Tri mušketira”. Zove se ”Dužna pjesma”…

 

Špekulanti, mešetari,

Mjeničari i novčari,

Bankari i kamatari,

Rizničari i govnari,

Sretni što vas dotakao

Rukom pohlepe kralj Mida,

Čitav svijet vam u džep stao,

Ali strah vam gaće kida

Da će, ko što Zid je pao,

Pasti i Ulica Zida.

 

Past će Wall Street,

Past će brokeri,

Past će Nikkei,

Ostat će Pompeji.

Past će Trg Burze,

Financijaši,

Travu će pasti

Zelenaši.

 

Gospodari zraka, vode,

Bižuteristi slobode,

Kompradori, profiteri,

Nafte, plina somelijeri,

Naš je znoj u vašoj čaši

I slamka za krv ispijat;

Guzonje i mafijaši,

Nećete se vječno smijat;

Bogataši, da l’ vas plaši

Poniženi prekarijat?

 

(Imamo preko 20 posto nezaposlenih,

Među mladima više od 50 posto.

Ovu zemlju napuštaju liječnici,

A naseljavaju bolesnici.

Poslodavci ne žele zapošljavati trudnice i majke…

Tko će roditi djecu koja će šiti lopte i patike?)

 

Zato sad dignite kamate,

Kazamate, dužničke tamnice,

Da ne dođe nikad dan naplate

Glavom da platite glavnice!

 

Zato nas panikom hranite,

Da strahova vaših se bojimo,

Zato nas od nas samih branite

Kad glave vam s dupetom spojimo!

 

Zato nas zbijte u torove

Da za vaš račun se mlatimo,

Da ne banemo vam u dvorove

Što dužni smo da vam i platimo!

 

Letjet će lova iz kućnih sefova,

Preko bazena i golf-terena,

Po Pantovčaku i Srebrenjaku,

Leš keš prekrit će ulicu svaku.

Prokleto zlato iz neba mračnog

Past će na vile ispod Sljemena;

Ostat će samo Villa Pancho –

Jedina vila poštenog imena.

 

Možeš li u tom smislu situirati proteste koji su se desili širom BiH. Je li ovo početak buđenja socijalne svijesti umjesto etničke? I da li će Europa koja je nedavno imala inicijativu da se zabrani veličanje komunizma dozvoliti buđenje klasne svijesti bilo gdje na kontinentu?

Odmah da ti odgovorim na ovo zadnje: naravno da to neće dopustiti ni Europa ni SAD ni ostali jamci Daytonlanda, pa tako ni BiH ni njezini entiteti i kantoniteti. Ali ta svijest za svoje buđenje i ne traži ničije dopuštenje. Mislim da se pokazalo da se socijalnom, pravdoljubivom i elementarno humanom prirodom bosanskohercegovačkih prosvjeda ne može manipulirati, unatoč brojnim pokušajima da se napravi i takva svinjarija.

Mislim da se pokazalo da se socijalnom, pravdoljubivom i elementarno humanom prirodom bosanskohercegovačkih prosvjeda ne može manipulirati, unatoč brojnim pokušajima da se napravi i takva svinjarija. Ne može se ni lažima gospode političara i njihovih mainstream medija skrivati što protesti zapravo jesu, a meni su nekako najbliži blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta…

 

Ne može se ni lažima gospode političara i njihovih mainstream medija skrivati što protesti zapravo jesu, a meni su nekako najbliži blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ne samo po pokušaju uspostavljanja direktne demokracije, već prvenstveno po svom oslobodilačkom potencijalu, po odbijanju da se razmišlja i djeluje u skladu sa zadanim obrascima, po revolucionarnom naboju ljudi koji žele biti ljudi a ne roba na lokalnom i globalnom tržištu rada i rata, koji ne žele biti glasači već glas…

 

Ne mora to završiti uspjehom, ne mora to dovesti do prevrata, ali za početak je dovoljno i to što su stare strukture i stari mehanizmi ozbiljno uzdrmani. I što su guzonje na vlasti po prvi put suočeni s mogućnošću o kojoj do sada nisu ni razmišljali: da život u zemlji i na Zemlji funkcionira i bez njihove vlasti i mimo modela što ga oni nisu izmislili, ali su se u njemu sjajno snalazili. Konfuzija u njihovim glavama mora da je strašna…

 

O vlasti moja ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,

Tko da me smijeni, tko da me odstrani,

Guzica čija žudi trona tvrda?

 

Skoro će letva… Kamen tek što nije…

Kroz ured leti razbijeno staklo,

Kada me bude s položaja maklo,

Da li će zemlju sunce još da grije?

 

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi

I svoj do svoga kada s vlasti pane,

Da l’ će nam narod pronaći pandane,

Nekog tko znat će da laže, da drpi…

Svu muku moju, napor punog droba,

Zgazit će raja u gnjevu i buni, 

A meni samo, kô psu u sauni…

Bacit će sapun… O, sram i grdoba!…

 

Kako će goljo, gluh na novca vapaj,

Pošteno vladat, ne misli li krasti?!

Kako će skontat sam smisao vlasti:

Ruku zavuci, i u grobu hapaj!

 

O vlasti moja ispod tuđih nogu,

Moj grki hljebe, puka nedostojni,

Šta će im tvoji zalogaji brojni

Ako ih proždrijet nit znaju nit mogu?!

 

Često ti daju etiketu “soroševca” i izdajnika. Je li to još jedno opće mjesto naših nacionalizama? Možeš li nam reći koja je tebi najzanimljivija etiketa koja ti je prilijepljena?

Ma uopće nisu zanimljive. Sve dosadnija od dosadnije: četnik, ustaša, komunjara, orjunaš, peder, narkoman, alkoholičar, izdajnik… A kad pogledaš ono što sam navodno izdao, teško je i očekivati bolje etikete…

 

Domovina rodila te sebi…

Majkom je zvala i majka ti prava,  

Dijete nikad posumnjalo ne bi

U domovini da država spava.

 

Domovina te držala za dijete,

Pjevala pjesme i pričala bajke

Od kojih djeca ne, ne, ne primijete

Da država samo igra se majke.

 

I da si njenoj crkvi zvonar

Ili žrtva za njen oltar,

Njenoj ratnoj lađi mornar,

U kloaci njenoj govnar,

Njenom živom blatu korak,

Za čist račun novac šporak,

Gnojivo na njenoj njivi

I da tvojom smrću živi…

 

Domovina rodila te sebi,

Za tvoje dobro i na radost majci,

Kad narasteš da te upotrebi

I natrag u svoju utrobu baci.

 

Domovina rodila te sebi,

Zar da joj kažeš: Mama, odjebi!?

Još tekstova ovog autora:

     Ulazeći u srce zemlje
     Predrag Lucić: ''Odveć smo zasrali da bude prohodno''
     Nasilje simbola
     Klasa, a ne rasa
     BiH opet gori
     Rođena u getu
     Genocid i karmin
     Fra Drago Bojić: ''Moramo se suprotstaviti teroru većine''
     Stran(c)i svima opasni
     Pisci i sistemi

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1