autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Prcelin izlazak iz šutnje

AUTOR: Vladimir Pavlinić / 20.08.2015.

Bogozaborav & PrcelaFrano Prcela, O.P., ”Bogozaborav. Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve”, Synopsis (Zagreb-Sarajevo), 2014. (uvez: tvrdi, 204 str.)

Bila su vremena – pamtim ih – kad je nova knjiga bila događaj. Danas je događaj da netko zapazi knjigu. A dogodilo se, eto, da je prijatelj zapazio jednu i upozorio me na nju. Sama od sebe ne bi me baš bila privukla naslovom: ”Bogozaborav: Razmišljanja …“ Prvo, novokovana riječ s prizvukom retoričkoga patosa; drugo, nečija razmišljanja, ma o čemu da su, slabo bude radoznalost. Rečena razmišljanja jesu ”o aktualnim izazovima Crkve“. Pa, ako su izazovi, možda tu ima nečega da čitatelja razbudi na neko korisno razmišljanje …

Prcela je onaj bivši provincijal hrvatskih dominikanaca što je s provincijalkom dominikanki otvorenim pismom tadašnjem predsjedniku države Mesiću dobacio kako hoće biti ”svakom loncu poklopac“. Bijaše to u ono doba njegova popularna gesta. Iako posebna alergija na Mesića, i nakon svih godina, ima odjeka i u ovoj knjizi, čini se da se pisac teolog otada udaljio od poziva da i sâm bude poklopac političarima. Okrenuo se dubokosežnim unutarnjim pitanjima naše Crkve, odnosu vjere i politike.

Valjalo bi mu poželjeti da barem upola – i u četvrt – popularno poput onoga otvorenog pisma sada odjeknu njegovi pogledi na gibanja vjere i djelâ u nas.

Bogozaborav: što pisac hoće time reći? Uvodno tumači kako ”nismo zaboravili Boga mi, nije ga zaboravila Crkva“, nego ”mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili“. Ipak, dakle, mi: svih nas 87,83 posto statističkih katolika u Republici Hrvatskoj.

Prcela je onaj bivši provincijal hrvatskih dominikanaca što je s provincijalkom dominikanki otvorenim pismom tadašnjem predsjedniku države Mesiću dobacio kako hoće biti ”svakom loncu poklopac“. Bijaše to u ono doba njegova popularna gesta. Iako posebna alergija na Mesića, i nakon svih godina, ima odjeka i u ovoj knjizi, čini se da se pisac teolog otada udaljio od poziva da i sâm bude poklopac političarima. Okrenuo se dubokosežnim unutarnjim pitanjima naše Crkve, odnosu vjere i politike

Čini se, osjetljiva tema, umalo opasna – i u visinu i u širinu! Ali, nema mjesta bojazni, slobodno uzmimo knjigu u ruke: predgovor, i to pohvalan, napisao joj je nadbiskup zadarski Želimir Puljić. Ipak, nije to pisanje neka ”kamilica“. Ono što bi moglo odmah smutiti poneku tankoćutnu dušu čita se u pogovoru dr. Banca. Iz knjige iščitava ozbiljno upozoravanje kako materijalni, organizacijski i legalistički poslovi i brige crkvenih ljudi na uštrb vjerskih i duhovnih briga, opsjednutost vlasništvom, novcem i obranom prava lako snize duhovnu zgradu na ”folklornu crkvu“.

Kome Prcela knjigu piše? U prvom redu onima koji ga u domovini ponajviše zabrinjavaju: intelektualci. U Crkvi i izvan nje. To su oni koji nisu odgovorili svome pozivu da otkrivaju i razotkrivaju istinu, već dostojanstveno šute.

Intelektualac mora biti odgovoran za istinu, a za istinu se valja izložiti, u kriznim vremenima staviti na kocku položaj i udobnost. Intelektualci su nužno ”uvijek za jednu od strana izdajnici“. A što je s našim intelektualcima danas? Jesu li otišli u ”izdaju“ ili u šutnju? Oni su se odlučili za – beznađe. Njima kao temeljna istina vrijedi: ”Ja tu ionako ne mogu ništa promijeniti!“

U poglavlju Crkva i intelektualci autor govori o rastućem vatikanskom centralizmu, što dokida odgovornost intelektualaca. Ako sve ideje i pobude dolaze iz središnjice, intelektualci se osjećaju suvišnima i odlaze u tiho povlačenje. Pita se gdje su danas intelektualci poput pokojnih Bajsića, Šagi-Bunića, Turčinovića …, koji nisu bili branitelji postojećega u Crkvi nego tražitelji boljega. Pripominje kako je odgovarati na to pitanje danas opasno. Ipak se odvažava reći kako ”u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je uglavnom riječ o pastoralno-homiletskim naputcima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti“.

Za javni govor kaže da je to ”ponajvećma ministrantska služba, govori se što se treba čuti“. Brižno se izbjegava kritika prema van, pogotovu prema unutra. Pita: je li posrijedi puko kalkuliranje i bojazan od izlaganja ”neugodnim istinama“? Odgovara: brinuti se o tuđoj moralnoj i inoj ispravnosti jest hvalevrijedno, ali ne progovoriti o tome u vlastitim redovima jest dvoličnost. Za javni kritički govor nema hrabrosti, tvrdi. A za svoje retke napominje da ”nisu nikakva hrabrost, nego govor iz zabrinutosti“.

Prcela, barem usput, ne zaobilazi ni one ”hrvatske intelektualce“ (tobožnje, zato navodnici) koji nisu ”naši“, a nešto rade, pišu, predaju na katedrama ili se bave politikom. Za njih ima u pričuvi naboje poput: ”sumnnjiva nivoa, ali podobni“, ”bivši dedinjsko-brijunski miljenici“, bjegunci iz ”drage im ‘Jugodomaje’“, ”samozvani“ i ”grlati plaćenici ‘otvorenih društava”’, ”novinarčići“, ”polupismeni karakteri“… (Toliko, da baš ne zaboravimo tip zagrijanog ”dijaloga“ iz minulih godina.)

U poglavlju Crkva i intelektualci autor govori o rastućem vatikanskom centralizmu, što dokida odgovornost intelektualaca. Ako sve ideje i pobude dolaze iz središnjice, intelektualci se osjećaju suvišnima i odlaze u tiho povlačenje. Pita se gdje su danas intelektualci poput pokojnih Bajsića, Šagi-Bunića, Turčinovića …, koji nisu bili branitelji postojećega u Crkvi nego tražitelji boljega. Pripominje kako je odgovarati na to pitanje danas opasno. Ipak se odvažava reći kako ”u nas ne postoji autentični teološki govor, nego je uglavnom riječ o pastoralno-homiletskim naputcima, naučiteljskim proglasima ili o referiranju iz prošlosti“

A što je s pravim hrvatskim intelektualcima? Oni su, tvrdi, ”počinili suicid uloge intelektualca“.

Autor se opetovano kritički osvrće na aktualnu krilaticu o najkatoličkijoj zemlji u Europi, što nam ju je u amanet ostavio papinski nuncij Španjolac. Vrijeme je, kaže, da napokon prihvatimo činjenicu da je ovdje većina ljudi krštena, ali ne i pokršćanjena. Imamo posla s prigodničarskim i selektivnim kršćanstvom, koje se ostvaruje isključivo kroz forme.

Zatim govori o ”praznim riječima“ u redovima crkvene hijerarhije i u teologiji, dok je iščezla kršćanska krepost prigovora odnosno zamjeranja višima. To ”pospješuje hipokriziju same institucije“. Teološki govor ”sve se više svodi na kritiku današnjega vremena te na obredne i doktrinarne naputke o vjeri“, uz ”prenaglašenu zabrinutost hijerarhije za (ne)vjeru drugih“.

Osvrće se i na preduge propovijedi, često obojene politikom. Kaže kako mu je nakon jedne hrvatske proslave u Njemačkoj nazočni njemački kardinal za beskrajne govorancije, pune zanosnih riječi o slavnoj nacionalnoj prošlosti, rekao da je to ”osrednji progon kršćana“. ”Kako li se tek osjećaju oni koji nisu tako bliski s Crkvom?“ – pita se Prcela, pa navodi splitskog profesora teologije Mateljana koji u jednoj svojoj knjizi govori o pojavi da neki idu na misu unatoč propovijedi.

Kolegama teolozima autor poručuje neka iziđu iz svojih kula te se ”uprljaju“ istraživanjem maloga, skromnoga i ugroženog života. Jer, ”kakve koristi od stručnjakâ za moralnu teologiju ili pak za teologiju o Presvetom Trojstvu, kada oni majci kojoj je auto pregazio dijete ne uspijevaju ništa reći“. Upravo njih, svoje kolege, koji u većini spokojno žive, te su postali gotovo bezopasni, želi on, kaže, ovom knjigom uznemiriti.

No, mogao bi više uznemiriti mnoge kad ide dirati u (gotovo nedodirljivo) pitanje katoličanstva u hrvatskom identitetu.

Poziva se na suvremene teorije o nacionalnom identitetu, po kojima nema govora o vjeri kao temeljnoj sastavnici nekog nacionalnog identiteta. To su samo: jezik, zajedničko sjećanje, nacionalni teritorij i kulturno nasljeđe. Tako da danas reducirati hrvatsku nacionalnu svijest pripadnosti na katoličanstvo i stapati katoličanstvo u hrvatstvu, dok se sav svijet korjenito mijenja prema pluralnosti, vremenski je preživjelo, ‘’anakrono i, teološki promatrano, vrlo opasno“ – i za vjeru i za naciju. Pa se naš teolog pita: “Je li Crkva toga svjesna? “

Kolegama teolozima autor poručuje neka iziđu iz svojih kula te seuprljajuistraživanjem maloga, skromnoga i ugroženog života. Jer, ”kakve koristi od stručnjakâ za moralnu teologiju ili pak za teologiju o Presvetom Trojstvu, kada oni majci kojoj je auto pregazio dijete ne uspijevaju ništa reći“. Upravo njih, svoje kolege, koji u većini spokojno žive, te su postali gotovo bezopasni, želi on, kaže, ovom knjigom uznemiriti

Naglašavanjem tijesne povezanosti s hrvatskim narodom Crkva je stvorila pozitivne predrasude o sebi. Nastaju ‘’velike priče“ o nacionalnoj iznimnosti, kao što su predziđe kršćanstva, katolička zemlja, marijanski narod … To vodi sakralizaciji nacije i katoličkom etnocentrizmu, za što nema biblijskoga pokrića.

Kolektivna religioznost obilježje je vjere koja nije odrasla i nema dubine. Otud i veća zauzetost oko pozicioniranja crkvene institucije u hrvatskoj javnosti negoli oko intenzivnijega informiranja i formiranja vjernika. Očituje se veća zabrinutost za tuđu vjeru i ćudoređe. To moralizatorstvo samo dodatno potiče sugovornike na isključiv odnos prema crkvenim stajalištima.

”Zdrav odmak katolika od vlastite nacionalne pripadnosti (i obratno) jest izazov pred kojim stoji prije svega Crkva kao institucija“, zaključuje Prcela. Inače imamo zlouporabu vjerske pripadnosti u nacionalnom identitetu. Protivno je to pouci Evanđelja o ljubavi prema neprijatelju i o sinovima Oca ”koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima“.

Posebno poglavlje bavi se nesklonošću da kao narod ”sredimo“ ili ”nadvladamo“ svoju prošlost. Iz prethodnih totalitarnih režima nosimo naviku zabranjenih sjećanja i tabua. Povijesne činjenice oprečno se tumače ili prešućuju, dobivaju ideološku boju, nastaju sve nova iskrivljivanja i pretjerivanja. Na djelu je ”eksplozija proizvodnje tema iz prošlosti“. Dominantan je govor o mučeničkoj povijesti. Protivnika se hoće nadvladati što potresnijim opisima događaja i što većim brojkama žrtava za vrijeme i nakon rata. Verbalne polemike prerastaju u optužbe i otvorene prijetnje.

Autor vidi Hrvatsku u ”ratnom trokutu“: srpska agresija – nerazumijevanje Zapada za Hrvate – vlastito samosažaljevanje. U očaju ugroženosti Crkva daje sebi oduška tako da sadašnje boli naroda povezuje s prošlim mučeničkim razdobljima naroda i Crkve. Kako se u vrijeme agresije stradanje povećavalo, u govoru velike većine crkvenih službenika brisale su se granice između nacionalnoga i vjerskoga. Tako se gradio nacionalni ”martirologij 20. stoljeća“, tako smo došli do gradnje ”crkve hrvatskih mučenika“. I to gotovo iz prkosa pravosuđu koje je zakazalo u progonu počinitelja zločina u najnovijem ratu, pogotovu počinitelja nedjela komunističkoga režima.

Zaključak: Dok svodimo prošlost na zlodjela drugih, a sasvim izuzimamo sebe od kritičnosti prema vlastitoj ulozi u nedavnoj prošlosti, ”zazivanje mučeničke prošlosti nije lijek, nego put do novih trauma i nesporazuma“.

Sve u svemu, riječ je o udarnoj knjizi. To su – za naše prilike i navike – presmione misli. One burkaju utvrđene sigurnosti i samouvjerenost naše sredine. Stoga vrijedi ponoviti: bez bojazni mogu knjigu uzeti u ruke i oni bojažljivi za svoju vjeru – nema u knjizi ni zrnca protiv vjere ni Crkve, već sve samo za – preporod kršćanskoga duha

Ovime stigosmo tek do polovice Prceline knjige o ‘’bogozaboravu“. U nastavku ima značajno poglavlje o životu Crkve ‘’bez vlastite javnosti“. Riječ je o unutarcrkvenoj šutnji, o jakoj instituciji koja je ‘’škrta“ u samokritici. O porukama pastira o velikim blagdanima koje se promeću u politološke dijagnoze i političke zahtjeve, uz zapuštanje formacije svojih vjernika. To je “govor o tuđemu, šutnja o svojemu“, “život u proturječju“.

Po svemu, i sam pisac, otac Frano Prcela, svojevrsna je žrtva manjka javnosti: Većina poglavlja ove knjige, i ona “najoštrija“, bila su objavljena u domovini mu Hrvatskoj – čak u četiri nastavka u Glasu Koncila i neke teme u ovoj Kani. Rezultat? Šutnja. Bez odjeka, ni debate ni polemike, ni pohvale ni napadaja. Kamenčići bačeni u “žabokrečinu Bele Četvrtoga“, kako je hrvatsku katoličku intelektualnu javnost još prije pola stoljeća nazvala vodeća katolička novinarka i jedina dobitnica najviše crkvene nagrade za novinarstvo, ponosna Splićanka, pokojna Smiljana Rendić. (Ona je burne godine 1971. objavila kod Matice Hrvatske hrabru političku raspravu Izlazak iz genitiva, koja joj je priskrbila sudski progon i gubitak građanskih prava. Ovaj članak oponaša njezin glasoviti naslov.)

***

Sve u svemu, riječ je o udarnoj knjizi. To su – za naše prilike i navike – presmione misli. One burkaju utvrđene sigurnosti i samouvjerenost naše sredine. Stoga vrijedi ponoviti: bez bojazni mogu knjigu uzeti u ruke i oni bojažljivi za svoju vjeru – nema u knjizi ni zrnca protiv vjere ni Crkve, već sve samo za – preporod kršćanskoga duha.

Još tekstova ovog autora:

     Pet zakona ljudske gluposti
     Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
     Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
     Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
     Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
     Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
     Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
     Prijestupi mišljenja nekoć i danas
     Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
     Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1