autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Praznik u Sarajevu

AUTOR: Amila Kahrović-Posavljak / 02.01.2014.

Praznično je vrijeme čudnovato društveno suglasje. Po unaprijed određenom scenariju, ljudi za praznike, a ovo se posebice odnosi na Novu godinu, sumiraju sve što im se desilo u prethodnoj godini i prave predviđanja šta bi se moglo desiti u sljedećoj.

 

U poslijeratnoj bh. stvarnosti kojoj je dovoljno to što je i nakon skoro dvadeset godina od završetka rata još uvijek poslijeratna, postoje tri opća mjesta u govoru o Novoj godini.

 

Ta su mjesta svedena na to da se Nova godina naziva kršćanskim praznikom i da je muslimani ne trebaju slaviti, ili da je Nova godina besmisleni konzumeristički praznik ili da je Nova Godina prelaz iz lošeg jučer u još gore sutra, pri čemu se građanima sa mnoštva lokalnih i javnih televizija u eter montiraju tobože satirični snimci domaćih političara (uz napomenu da političari Novu godinu čekaju na nekoj od prestižnih destinacija dok je građani čekaju kod kuće uz neki skroman jelovnik). O ova tri opća mjesta bi se, kao uostalom i o svemu drugome, dalo dublje promišljati.

Možda prostor slobode leži upravo u ispraznosti novogodišnje noći. Jer, u vremenu između i u prostoru ispražnjenom od moćnika, ne postoji više niko ko bi čuvao poredak i krute norme. U tim trenucima, na ulicama Sarajeva, ali i ostatka podijeljene BiH, više ne postoje norme koje su važile još koji sat prije. Sarajevo, Mostar i Banja Luka slave zajedno. A njihovo je zajedničko slavlje moguće samo u vremenu između i u ispražnjenosti od smisla jer, ne treba zaboraviti, ovdje se ljudima smisao normira i strogo određuje

 

Međutim, ono što je zanimljivo je ono što ne postoji u javnom prostoru, a to su čitanja novogodišnjih praznika koja neće biti svedena samo na okretanje glave i pogled s visine na sve te maloumnike koji slave novogodišnju noć. Besmislena, konzumeristička i nadasve isprazna, noć Nove godine ima i svoju drugu stranu. U životu ništa nije jednoznačno.

 

Mnogi su teoretičari promišljali o tome šta to čini praznično vrijeme tako posebnim. Uglavnom su se ta mišljenja dijelila na dvije struje. Jedna je ona koja smatra da se radi o sakralizaciji vremena, a druga je ona koja ide slijedom rableovski obojenog promišljanja o praznicima kao atavizmima karnevala koji imaju svojevrstan subverzivni potencijal. Potonji su ocijenili kako se ovdje radi o činjenici da za praznike (ili u vrijeme karnevala) prestaju važiti društvene norme.

 

Nije li upravo novogodišnja noć, pored sve svoje praznine i besmisla, zapravo jedna vrsta prostora između? Između godine koja se smatra prošlom, budući da se njen vremenski potencijal toliko ispraznio da nema ničega više što bi se u društvenom (sljedstveno tome i političkom) smislu moglo dogoditi u njoj i između godine koja dolazi i koja sa sobom nosi nove strahove, nade, ekonomske i društvene pritiske i strogo držanje normi. U tom prostoru između je, posljedično činjenici da je ovaj praznik svojevrstan društveni konsenzus, situiran prostor ljudske slobode.

 

U tom neobičnom između, državne su institucije širom svijeta zaključane i moćne elite su na skupim destinacijama, a ljudi su na ulicama u svom besmislenom i konzumerističkom slavlju. U državama koje ratuju zna se desiti da čak i rat bude stavljen na nekakav stand by, dok ne prođe ludilo novogodišnje noći. Mada, ne treba zaboraviti da zlo ne miruje. Ratišta su elite ostavile u zalog prije nego što su otišle na svoje skupe destinacije koje su ionako za većinu prosječnih ljudi na zemlji izvan prostorno-vremenskog domašaja.

 

Kako to sve izgleda u Sarajevu? Nakon što su institucije zaključane i nakon što su politički i vjerski moćnici uredno pospremili svoje norme u rafove da čekaju njihove povratke sa praznovanja, ljudi su izašli na ulice grada. Zgrade državnih institucija postale su mjesta ispražnjena od onih koji čuvaju poredak. Praznik postaje praznik od i postaje dominantno odnosno određen.

U osiromašenoj BiH ne može sebi svako priuštiti čak ni to da mu jedna noć, jedan prostor između, bude ispražnjen od smisla. Nekada su ljudi u vrijeme karnevala imali barem besplatno vino. Sada više ništa nije besplatno. Plašt neoliberalnog kapitalizma koji je ogrnuo svijet doveo je do toga da se čak i praznina mora moći priuštiti. Inače ni praznine neće biti

 

Građani zaboravljaju svoje patnje i izlaze na ulice proslaviti, kao i ostali ljudi širom svijeta, ovaj praznik koji nazivaju, nije zgoreg ponoviti, besmislenim i konzumerističkim.

 

Možda prostor slobode leži upravo u ispraznosti novogodišnje noći. Jer, u vremenu između i u prostoru ispražnjenom od moćnika, ne postoji više niko ko bi čuvao poredak i krute norme. U tim trenucima, na ulicama Sarajeva, ali i ostatka podijeljene BiH, više ne postoje norme koje su važile još koji sat prije. Sarajevo, Mostar i Banja Luka slave zajedno. A njihovo je zajedničko slavlje moguće samo u vremenu između i u ispražnjenosti od smisla jer, ne treba zaboraviti, ovdje se ljudima smisao normira i strogo određuje. Sadržan je u obrascima čiste rase, jezika, nacije i vjere.

 

U novogodišnjoj noći ove norme iščezavaju i javlja se jedna posebna vrsta čarolije, koju će oni koji uvijek i u svemu traže smisao (i počesto baš vole da im bude strogo određen) kritizirati kao ispraznu i besmislenu. Ali, nije li nedostatak hermeneutike autentičan prostor ljudske slobode?

 

Međutim, ova priča ima i treću stranu. A ta strana pokazuje da nije sve tako sjajno. Odnosno, da poredak ostavlja svoje tragove čak i kada odlazi, pa ostaje jedan prostor u kome ljudi nemaju slobodu. Socijalni prostor. Elite su ostavile, pored ratova, još jedan zalog. Siromaštvo.

 

Kada se čovjek nađe u promišljanju o fenomenu nekog praznika koji se u BiH može smatrati zajedničkim (kao uostalom i u cijelome svijetu) ima osjećaj kao da se nalazi u borhesijanskom vrtu sa stazama koje se račvaju. Treća strana priče pokazuje koliko je ispražnjenost od smisla ograničena, i to na socijalnoj osnovi. U osiromašenoj BiH ne može sebi svako priuštiti čak ni to da mu jedna noć, jedan prostor između, bude ispražnjen od smisla. Nekada su ljudi u vrijeme karnevala imali barem besplatno vino. Sada više ništa nije besplatno.

I sve dok budemo čekali da Bog kazni zlikovce koji su devedesetih harali Balkanom, i čije ideje i danas haraju Balkanom, umjesto da im se pravno stane u kraj, neće biti promjena. Sve dok postoje ljudi koji misle da komandant Škorpiona (ili bilo koji drugi zločinac) poput djevojčice sa šibicama sad uživa na Nebesima i sve dok postoje njihovi oponenti koji likuju zbog Božje kazne koja ga je stigla umjesto da traže da se ispita ko ga je pustio na slobodu, suštinskih promjena neće biti

 

Plašt neoliberalnog kapitalizma koji je ogrnuo svijet doveo je do toga da se čak i praznina mora moći priuštiti. Inače ni praznine neće biti. Svi oni koji bi da izađu na “besplatni” program pred BBI centrom u Sarajevu (koji se pravi iz gradskog proračuna napunjenog, između ostalog, i novcem građana), moraju imati nešto novca da plate sebi sok ili prevoz. Oni koji ne mogu čak ni to svjesni su poretka koji se povukao na jednu noć, i itekako su svjesni socijalnih razlika koje postoje među ljudima u ovoj zemlji. Siromašna većina svijeta, kada se povuku nacionalističke norme i odu da praznuju, ostaje sa sviješću o dubokim socijalnim razlikama među ljudima u BiH.

 

Zapravo su to jedine razlike koje oni zbilja osjećaju, mada ih se neprestano plaši i onim drugim, manje bitnim, razlikama. Zbog svega toga je potrebno višeznačno posmatranje fenomena novogodišnje noći. Ta noć nipošto nije samo konzumeristička i besmislena, niti samo subverzivna, niti samo noć sreće i zabave, niti samo noć socijalnih razlika, niti samo prelaz iz jedne godine u drugu.

 

Čarolija novogodišnje noći i jeste samo čarolija, slatka obmana da je na tren moguće izaći iz poretka. Zato, pri čitanju novogodišnjih bajki poput “Djevojčice sa žigicama”, stvari treba nazvati pravim imenom. Činjenica da siromašna djevojčica u novogodišnjoj noći umire od zime, ali da je to za nju velika sreća jer odlazi sa bakom da uživa na nebesima ne mijenja činjenicu da na zemlji postoje gadovi zbog kojih djeca u novogodišnjoj noći umiru od gladi i hladnoće. U narednoj godini treba se pozabaviti tim gadovima. I to prije nego što se, za iduću Novu godinu opet povuku na neku od skupih destinacija dok oslobođena masa bude đuskala pred BBI centrom, a neka se uboga djevojčica bude nadala kako će baš tu noć umrijeti i biti sretna na nebesima.

 

Uzgred, poredak se na Balkanu zna povući baš tamo gdje ne treba i baš tamo kad ne treba. U novogodišnjoj je noći sa porodicom poginuo zloglasni komandant Škorpiona, jedinice koja je učestvovala u srebreničkom genocidu. Društvene su mreže poludjele. Ima Boga, poručuje se sa svih strana. Niko, međutim, da se upita ko to ratne zločince osuđene za najteža krivična djela pušta na proslave novogodišnjih praznika. I sve dok budemo čekali da Bog kazni zlikovce koji su devedesetih harali Balkanom, i čije ideje i danas haraju Balkanom, umjesto da im se pravno stane u kraj, neće biti promjena.

 

Sve dok postoje ljudi koji misle da komandant Škorpiona (ili bilo koji drugi zločinac) poput djevojčice sa šibicama sad uživa na Nebesima i sve dok postoje njihovi oponenti koji likuju zbog Božje kazne koja ga je stigla, umjesto da traže da se ispita ko ga je pustio na slobodu, suštinskih promjena neće biti. Sretna Nova godina!

Još tekstova ovog autora:

     Ulazeći u srce zemlje
     Predrag Lucić: “Previše smo zasrali da nam bude prohodno” (II)
     Predrag Lucić: ''Odveć smo zasrali da bude prohodno''
     Nasilje simbola
     Klasa, a ne rasa
     BiH opet gori
     Rođena u getu
     Genocid i karmin
     Fra Drago Bojić: ''Moramo se suprotstaviti teroru većine''
     Stran(c)i svima opasni

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1