Pravda za Split Pride 2011.

Još uvijek u osobnoj arhivi imam fotografije iz različitih medija koje sam prikupio s ciljem očuvanja povijesti kada je 2011. godine u Splitu održan prvi gay pride.

Moji kolege i prijatelji koji su organizirali i sudjelovali u toj manifestaciji, doživjeli su najteži ispad organiziranog nasilja koji nije zabilježen ni na jednoj sličnoj povorci ponosa nakon prvog gay pridea organiziranog u Zagrebu 2002. godine.

Fotografije s mjesta događaja koje pokazuju krš i lom na splitskim ulicama cijelog pojasa povorke ponosa LGBT-a, kao i iskustva pojedinaca koji su se našli kao u vatrenom obruču okruženi hordama nasilnika, već sami za sebe govore koliko je bila loša organizacija hrvatske policije koja nije ni nastojala spriječiti taj kraval, već je samo promatrala što se događa oko njih.

Do nekih teških posljedica po sudionike festivala ponosa srećom nije došlo, ne zato što je hrvatska policija uspjela osigurati javnu manifestaciju na koju su sudionici imali pravo, već zato što su organizatori sami odustali od daljnjeg održavanja zbog opasnosti od eskalacije nasilja.

U zemlji koja je dvije godine kasnije ušla u članstvo Europske unije taj je dan bio simbol poraza demokracije.

Osim žestokih javnih reakcija civilnog društva, kao i reakcija iz međunarodne zajednice koje su stizale hrvatskim vlastima, organizatori i pojedinci koji su pretrpjeli nasilje na toj manifestaciji podnijeli su zajedničku tužbu protiv Republike Hrvatske smatrajući da ona nije poduzela sve potrebne mjere i spriječila nasilničko ponašanje pojedinaca i skupina prema njima.

Parnični postupak pred hrvatskim sudovima vodio se od studenoga 2012. godine i na prvom i drugom stupnju, tužba podnositelja je odbijena uz obrazloženje sudova da je hrvatska policija učinila sve što je bilo u njezinoj moći da zaštiti sudionike skupa i osigura njihovo pravo na javni prosvjed.

Prije gotovo dva mjeseca Ustavni sud Republike Hrvatske u predmetu protiv podnositelja Sanje Juras i dr. (U-III-2864/2018 od 3. listopada 2023.)[i] donio je odluku objavljenu tek nedavno u kojoj je prihvatio ustavnu tužbu podnositelja, ukinuo presude nadležnih sudova i vratio predmet na ponovo suđenje Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

U svojoj odluci, Ustavni sud je utvrdio da Republika Hrvatska doista nije poduzela sve što je mogla poduzeti da osigura neometano pravo podnositelja da održe i dovrše započeti mirni prosvjed.

To se posebno odnosilo na činjenicu da je policija bila prethodno dobro upoznata s atmosferom diskriminacije i mržnje kao i pripremama za nasilje prema sudionicima manifestacije te je pasivno promatrala i tolerirala tjelesno i verbalno nasilje.

Činjenicu da se dogodilo samo nasilje, uslijed kojeg su brojni sudionici pretrpjeli tjelesne ozljede i zbog kojeg su osuđujućim presudama dovršeni kazneni i prekršajni postupci protiv počinitelja, Ustavni sud je uvažio kao okolnost koja je već sama po sebi bila dovoljna da predstavlja kršenje ustavnog i konvencijskog prava podnositelja na okupljanje i mirni prosvjed.

Ustavni sud je na kraju utvrdio da nadležni sudovi nisu dostatno obrazložili kako su došli do zaključka da su nadležna tijela doista poduzela sve mjere u svjetlu procjene rizika kako bi se osiguralo neometano odvijanje skupa.

Ustavni sud je tu pogrešnu procjenu nadležnih sudova ocijenio toliko značajnom da se iznimno sam odlučio upustiti u ocjenu dokaza pred njime i utvrditi da hrvatska policija nije poduzela sve što je mogla poduzeti na toj povorci ponosa.

Tom postupku Ustavnog suda usprotivio se sudac Miroslav Šumanović u svojem izdvojenom mišljenju, smatrajući da Ustavni sud ne može ulaziti u meritum o kojem trebaju odlučivati nadležni sudovi.

O važnosti ove odluke Ustavnog suda za potrebe ove kolumne razgovarao sam s izv. prof. dr. sc. Anom Horvat Vuković s Katedre za Ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Profesorice Horvat Vuković, je li ovom odlukom Ustavni sud prekoračio svoje ovlasti?

– Ustavni sud nije izašao iz postojeće prakse. Točno je da ona, načelno, zauzima stajalište da pogrešna primjena materijalnog prava nije sama po sebi ustavno valjani razlog za podnošenje ustavne tužbe te da se Ustavni sud ne upušta u ocjenjivanje jesu li sudovi pravilno ili potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili sve dokaze. No Ustavni sud ispituje čak i te aspekte ako oni istodobno znače i povredu ustavnog prava, do čega dolazi u slučaju kad su ocjene sudova arbitrarne ili na drugi način očito nerazumne. Iz izreke odluke Ustavnog suda jasna je poruka nerazumijevanja za način na koji su sudovi uopće mogli formirati zaključak da su nadležna tijela doista poduzela sve mjere u svjetlu procjene rizika, a kako bi se osiguralo neometano odvijanje skupa. Iz odluke jasno proizlazi da je ovom slučaju pogrešna procjena okolnosti postupanja policije bila toliko značajna da Ustavni sud nije imao izbora nego se upustiti u samostalno ocjenjivanje u tom smislu.

Čini se da je Ustavni sud u svojem kratkom obrazloženju na kraju odluke u potpunosti prihvatio argumente podnositelja. Je li to bilo dostatno obrazloženje?

– Obrazloženje jest kratko i u svom središnjem dijelu, vezanom za ocjenu prigovora povrede prava na javno okupljanje i mirni prosvjed, dugo nepune tri stranice. Kod grubog kršenja jednog ovakvog od esencijalnih ustavnih i konvencijskih prava, koja predstavljaju sami temelj demokracije, od Ustavnog suda bismo možda rado čuli detaljnije obrazloženje, osobito u kontekstu ekspresivnije osude propusta države u ispunjavanju njenih pozitivnih obveza na zaštitu sigurnosti prosvjednika i neometano odvijanje prosvjeda. Istina, relevantna praksa Europskog suda za ljudska prava o tom pozitivnom aspektu odgovornosti države, pa i u vezi pride manifestacija, kratko se citira no izostaje dublja problematizacija ili detaljnije upute sudovima. Međutim, možemo to tumačiti na način da je postupanje redarstvenih vlasti bilo toliko notorno pogrešno da ne zahtijeva daljnja obrazloženja, pogotovo kad čitamo pasuse kao ”(policija je) pasivno promatrala i tolerirala tjelesno i verbalno nasilje” (toč. 10.). U tom smislu nezgrapno djeluje izdvojeno mišljenje koje, naprotiv, smatra da je policija učinila sve što je trebala, a osobito njegov ceterum censeo zaključak da, eto, svugdje postoje javna okupljanja gdje nije moguće spriječiti nastupanje štetnih posljedica.

Hoće li, po vašem mišljenju, u ponovljenom postupku nadležni sud morati prihvatiti mišljenje Ustavnog suda ili može ponovo donijeti istu odluku kao ranije?

– Morat će, jer se radi o njihovoj ustavnoj dužnosti. Naravno, ekscesi gdje se odluke Ustavnog suda ignoriraju su moguće i ponekad se i događaju – sjetimo se ignoriranja odluka Ustavnog suda o pitanju genocidne prirode ustaškog režima u nekim rješenjima Visokog prekršajnog suda, ili povremenih ”ping-pong” komunikacija s drugim sudovima gdje je bio prisiljavan ukidati istovjetna rješenja u dva ili više navrata dok se buntovni sud nije pokorio Ustavu. Tome ne pomaže činjenica da ponekad Ustavni sud ima problema s in house ignoriranjem svoje prakse – sjetimo se samo vrlo oštrih izdvojenih mišljenja u predmetu U-III-2674/2017 od 20. listopada 2020., gdje je sudac Selanec čak konstatirao da Sud citiranje nekih odluka koristi kao ”puku fasadu”, ignorirajući logičko-pravne posljedice koje ih njih proizlaze, da je ”nemali dio” aktualnog sastava Suda nepotpuno upoznat s vlastitom praksom te da je pojam ustavnosudske doktrine ”nepoznanica”. Vraćanje ovog konkretnog predmeta u ponovni postupak je prije svega nužna pedagoška mjera za prvostupanjski sud. Ustavni sud je osporenu drugostupanjsku presudu de facto preinačio, pa je u ponovljenom postupku sudu maksimalno onemogućena ikakva diskrecija u njegovoj vezanosti jasnim stajalištem Ustavnog suda. Ostaje tek da ovog puta, u ponovljenom suđenju, pravilno izvrši svoje obveze vaganja dokaza i pravilne primjene materijalnog prava.

Zahvaljujem profesorici Horvat Vuković na ovom stručnom doprinosu mojoj kolumni. Odluka Ustavnog suda u ovom predmetu, osim za pravosuđe ima i jednako važno povijesno značenje za društvo.

Time što je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila prava podnositelja na javno okupljanje i mirni prosvjed, Ustavni sud je obranio njezin ugled.

Dezavuiranje, skrivanje i dugogodišnja negacija kršenja prava vlastitim građanima nikako nije nešto s čime bi se jedna demokratska zemlja na europskom kontinentu mogla pohvaliti.

I to je ono što bi trebali razumjeti i sudovi, da su priznanje grešaka, nadoknada štete i isprika prvo iskaz poštovanja prema žrtvama pogrešaka države, a potom i odraz demokratske zrelosti društva.

_____________________

[i] https://sljeme.usud.hr/Usud/Praksaw.nsf/C12570D30061CE54C1258A3F0029D93A/%24FILE/U-III-2864-2018.pdf

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Oportunističko iskorištavanje homofobije u političke svrhe
    •  U prljavom sustavu pravosuđu nitko ne vjeruje
    •  Svi zajedno protiv fašizma u Njemačkoj!
    •  Ugled policije spašava uklanjanje kukolja iz žita
    •  Ženomrzačko smo društvo jer se nasilje nad ženama ne osuđuje
    •  ''Fali ti jedan papir'' za presađivanje organa
    •  Građanska smrt za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj
    •  ''Vili, daj ostavku!'' Da, zašto ministar ne da ostavku?
    •  ''Ne lamačite jezičinama'' nije standard liječničke komunikacije
    •  Politička taktika transfobije za povratak u neolitik

> Svi tekstovi ovog autora