Pouka iz Adventa u Zagrebu: Crkva mora još naučiti podučavati

Ovdje ne ulazim u estetsku kvalitetu zagrebačkog Adventa. Budući da je stranica ”European best destination” taj Advent već treći put proglasila ”najljepšim u Europi”, želim vjerovati da ”zvuci božićnih zvončića, mirisi medenjaka, kuhanog vina i raznih oblizeka,…” ispunjavaju potrebu posjetitelja za romantikom, uzbuđenjem, pozitivnom vibracijom i nostalgijom, te čestitam direktorici Turističke zajednice Grada Zagreba što je pogodila ukuse više od 200 tisuća ljudi iz čak 131 zemlje svijeta. Toliko ih je, naime, navodno dalo svoj glas Zagrebu za najbolji božićni sajam.

O tome što je Advent ”predavala” je u emisiji ”Mir i dobro” na drugu adventsku nedjelju docentica za dogmatiku na KBF-u. Čini se da je zagrebački KBF čvrsto u rukama časnih sestara – redovnice su novi svećenici: Katolička se Crkva očito priprema na već neposredno predstojeće razdoblje osjetnog pomanjkanja svećenika, te će časne sestre pripremati svećenički pomladak i u središnjim predmetima teologije, dok će se svećenici ”štedjeti” za dužnosti što ih smiju obavljati samo zaređene osobe. To je onda perfektna birokracija, jer časne sestre i profesorice teologije duguju posluh svojim poglavaricama. Crkva zato može biti mirna – neće biti neugodnih, kritičkih ”oporbenjaka”.

Na takva stanja ne možete reagirati ”predavanjima” i citiranjem iz dogmatike – i bez obzira na to što Katolički teološki fakultet šalje u Svijet svoje propovjednice i propovjednike s takvim porukama, zaslužuje da mu se poruči: Ovako ne!

Profesorice će predavati ono što su one same naučile: heretičke ideje svakako neće ući u teološke predavaonice. Crkvenim poglavaricama i poglavarima je bitno nepokolebljivo i čvrsto ostajati na tlu ”čistog nauka”. Zastranjivanja neće biti kako neće biti više laika, pa ni opasnih kreativnijih duhova.

Svijet ostaje ispred vrata i izvan zidova KBF-a, realni život odvija se negdje drugdje – u to sam se uvjerila slušajući docentičino razmišljanje o Adventu – bolje njezino dogmatsko predavanje ili, još preciznije: čitanje iz dogmatskog udžbenika. Suhoparnije se Advent ne može protumačiti: ”Razdoblje pripreme na Isusov ponovni dolazak: na očekivani dolazak Sina Božjega i na njegov definitivni dolazak”.

Sve Vam je jasno?

Zamišljam da predavačica izlazi iz svoje predavaonice, spusti se na Trg, na Zrinjevac, do Glavnog kolodvora – ili ode na Gornji grad, sve jedno – i mnoštvu koje na trgovima i u uličicama traži zagrebački Advent mora tumačiti što oni zapravo traže pred kućicama u moru svjetala, u oblacima miomirisa, i u drndanju raznih bendova. Tko se tu priprema i na što?

Pa zagrebački Advent nije priprema, on je vrhunac, ultimativna svetkovina za sva čula. Posjetitelji željni doživljaja i uživanja očito dolaze na svoj račun: uživaju, zaborave što ih tišti, ne očekuju ničiji dolazak, oni svoje zadovoljstvo doživljaju sada i ovdje. Preporođeni (makar za kratko vrijeme, ali užici se mogu ponavljati) vraćaju se svojoj svakodnevnici:

Ne znam je li se docentica iz svojih studija prisjetila činjenice da su se i prvi kršćani koji su očekivali neposredni dolazak Sina Božjega isto tako razočarani uzaludnim čekanjem vratili u svoju svakodnevnicu i kako su se pomirili s činjenicom da je taj dolazak ”odgođen na neodređeno vrijeme”.

Ovdje ne ulazim u estetsku kvalitetu zagrebačkog Adventa. Budući da je stranica ”European best destination” taj Advent već treći put proglasila ”najljepšim u Europi”, želim vjerovati da ”zvuci božićnih zvončića, mirisi medenjaka, kuhanog vina i raznih oblizeka,…” ispunjavaju potrebu posjetitelja za romantikom, uzbuđenjem, pozitivnom vibracijom i nostalgijom

Kakve to ima veze s nama? Što bi predavačica rekla na ovakvo pitanje: Koje je značenje teološkog smisla Adventa u suvremenom svijetu? Ono je toliko udaljeno od docentičinih misli na zagrebački, komercijalizirani, profanizirani, kičasti, itd. Advent.

Advent i ne može biti a da se u njemu ne prepoznaje čežnja za onim o čemu liturgijski Advent svjedoči: o neutaživoj čežnji za puninom života. Isusovac Alfred Delp (ubijen na Svijećnicu 1945. godine od nacističkog režima) pisao je nekoliko tjedana prije svoje pogibije o ozbiljnosti i realizmu, ali i o blagoslovljenom adventskom življenju, o iskonskom stanju ljudskog života ”u kojem ima i gladi i žeđi, neispunjenosti i čežnje, čekanja, ispunjenja, ali i razočaranja čekanjem”. To je za Alfreda Delpa prava tema Adventa (A. Delp, Adventssonntage, u: Schriften IV, Frankfurt/M. 1985, 156).

Na takva stanja ne možete reagirati ”predavanjima” i citiranjem iz dogmatike – i bez obzira na to što Katolički teološki fakultet šalje u Svijet svoje propovjednice i propovjednike s takvim porukama, zaslužuje da mu se poruči: Ovako ne!

Kad se ondje gdje treba svjedočiti, i davati i odgovoriti na pitanja vremena i suvremenika reagira dogmatski (u lošem smislu riječi), teološkim rječnikom nastalim pred drevnim misaonim obzorima, prema prastaroj metodici naučavanja, pogodan je trenutak osvrnuti se na to upravo sada kada se obilježava 25. godišnjica izlaska iz tiska knjige ”Katekizam Katoličke Crkve” (neslužbeni naslov ”Svjetski katehizam”).

Riječ je o namjeri autora i urednika sažeti cjelokupno naučavanje Katoličke Crkve ”prevedeno” na suvremeni jezik. Katekizam je plod rada utemeljenog na Završnom dokumentu Specijalne biskupske sinode prigodom dvadesetogodišnjice završetka Drugoga vatikanskog sabora (1985. godine).

Papa Ivan Pavao II., koji je 1983. promulgirao prerađeni ”Codex iuris canonici”, novi crkveni zakonik za Zapadnu crkvu, želio je njemu staviti uz bok novi katehizam kao drugi stupac svojega projekta i ”stabilizirati” Crkvu kao instituciju i kao vjerničku zajednicu. Ivan Pavao II. (a iza njega stajao je autoritet prefekta Kongregacije za vjeru kardinala Josepha Ratzingera) vidio je katolički svijet uzdrman duhom Drugoga Vatikanskog sabora, vidio je na pomolu duboku nesigurnost i krize izazvane koncilom.

Profesorice će predavati ono što su one same naučile: heretičke ideje svakako neće ući u teološke predavaonice. Crkvenim poglavaricama i poglavarima je bitno nepokolebljivo i čvrsto ostajati na tlu ”čistog nauka”. Zastranjivanja neće biti kako neće biti više laika, pa ni opasnih kreativnijih duhova

Glavni i odgovorni ”urednik” katehizma iz 1992. godine kardinal Joseph Ratzinger je bio u potpunom dosluhu s Papom glede ”zabrinjavajućeg stanja” katolicizma. Katehizam je trebao doskočiti ugroženom katoličkom identitetu zbog premoćnog relativizma, zbog gubitka kontinuiteta u prenošenju vjere, zbog nesigurnosti i nesnalaženja glede suštine vjere (papa Benedikt XVI je nastanku katehizma pridonio svojim trima teološkim knjigama vezanim uz Isusa Nazarenca, kroz koje se kao zajednička crvena nit proteže ”dokaz” da se Isus Krist, kojega Crkva ispovijeda kao Sina Božjega, može prepoznati u povijesnom Isusu, da je, drugim riječima, Istina prepoznatljiva ljudskim umom.

Shvatiti to argumentiranje može se kad teologijom krenite odozgo, od utjelovljenja Sina Božjega i kad se služite terminologijom srednjega vijeka (Hans Küng će tu metodu okarakterizirati – u šali, odnosno ironično – ”zrakoplovom spusiti je na glave slušatelja”).

Po toj klasičnoj metodi pitanje – odgovor Svetog pisma, naučavanje crkvene Predaje – strukturiran je i svjetski katehizam, te teološka literatura koja dolazi s fakulteta: predavači i autori kombiniraju kraće i duže odlomke i citate iz Svetog pisma, iz doktrinalnih tekstova ranijih koncila, kanonske norme, citate teologa, svetaca i svetica iz različitih razdoblja.

Ono što je evidentno nedostaje: usredotočenost na život, tlo iz kojeg mora izrasti teološko tumačenje prethodno formulirane ljudske potrebe. Pojmove podupiru ”Isusov ponovni dolazak” i ”Isusov definitivni dolazak”.

Moguće je razvijati teologiju i ”odozdo”, od Isusa čovjeka, od onoga kojem su se odazivali njegovi učenici i krug ”podupiratelja i simpatizera”, te se zatim zapitati tko je On i što nam nagoviješta. To se čuje (i čulo se ovih dana) iz usta evangeličkog teologa Jürgena Moltmanna: ”Kršćanstvo nije religija nego mesijanski pokret kojemu se i ateisti mogu pridružiti”: Crkva ima prenositi poruku da je spasenje ”nada”, ”revolucionarno” odbijanje svojatanog autoriteta, raskrinkavanje….”, ukratko, izlaganje i polaganje računa o nadi

Moguće je razvijati teologiju i ”odozdo”, od Isusa čovjeka, od onoga kojem su se odazivali njegovi učenici i krug ”podupiratelja i simpatizera”, te se zatim zapitati tko je On i što nam nagoviješta. To se čuje (i čulo se ovih dana) iz usta evangeličkog teologa Jürgena Moltmanna: ”Kršćanstvo nije religija nego mesijanski pokret kojemu se i ateisti mogu pridružiti”: Crkva ima prenositi poruku da je spasenje ”nada”, ”revolucionarno” odbijanje svojatanog autoriteta, raskrinkavanje….”, ukratko, izlaganje i polaganje računa o nadi (1. Petar 3).

Umjesto dogmatskog ”stručnog rječnika” s mnogo povijesnih pojedinosti koje zanimaju možda historičare, molim da drugi put krenete s pitanjem i sa skepsom kritičkog uma, da pitanja uzmete ozbiljno i nastojite razumjeti i dokučiti rječnik današnjice.

Teolozi nisu prioritetno povjesničari i čuvari tradicija, niti predaje, nego sugovornici koji slušaju i zatim svjedoče.

Teologija danas je ancilla (prije je to bila filozofija u odnosu na teologiju – sada se odnos obrnuo!). Dakle, muzejskim, staromodnim rječnikom današnjoj situaciji ne možete pomoći. Prije nego što se prepustite pričama o teološko-povijesnim i dogmatskim pojedinostima i finesama, koje se nerijetko dojme kao ”kurioziteti” trebate formulirati poučavanje koje daje odgovore na pitanja kritičkog uma. Tu možete unijeti ”višak smisla” duhovno prožetog govora.

Toga u Vašem predavanju o Adventu nije bilo, to mi je nedostajalo.

Nema druge, morate prije razmišljati o zadatku Vaše struke (o poučavanju, o suštini i o formi). I poučavati treba naučiti.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora