autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Potemkinova unučad

AUTOR: Milan Vlajčić / 19.02.2015.

Neznani su putevi Gospodnji, kaže drevna biblijska pouka. A mene, nedužnog raba Božjeg, put je naneo pored stare železničke stanice, podignute još 1884, i od tada prepuštene zubu vremena i beskućnicima koji u zgradurini i napuštenim kompozicijama nalaze poslednje utočište.

 

Čekajući neki prevoz gradskog servisa (tramvaj ili autobus, ako išta iskrsne iznebuha), cupkajući manje zbog mraza a više zbog dangube, ugledah na levoj polovini stanične zgrade džinovski billboard koji zaprema visinu gotovo tri sprata zgrade. Blistave boje, uvećana maketa ”budućeg“ grada na vodi, sa ucrtanim zgradama, ulicama i krupnim tekstom ”Slavimo Beograd!“

 

Već sam video širom grada ovu potemkinovsku tvorevinu, ništa me više ne može iznenaditi od raspojasane političke vrhuške na vrhu, sem ponekad, nekog zrnca zalutalog zdravog razuma.

Čekajući neki prevoz gradskog servisa (tramvaj ili autobus, ako išta iskrsne iznebuha), cupkajući manje zbog mraza a više zbog dangube, ugledah na levoj polovini stanične zgrade džinovski billboard koji zaprema visinu gotovo tri sprata zgrade. Blistave boje, uvećana maketa ”budućeg“ grada na vodi, sa ucrtanim zgradama, ulicama i krupnim tekstom ”Slavimo Beograd!“

 

I odjednom, sa leve strane me prene ljubazan glas: ”Excuse me, could you help me“. Okrenem se i ugledam mladića sa golemim rancem na leđima, takve mlade ljude povremeno srećem kao usamljene hodočasnike koji šaraju tamo gde ih radoznali um i noge nose. Upitah ga šta ga zanima, a on mi rukom pokaza na billboard, uz pitanje: gde mogu da vidim ovaj deo Beograda.

 

Prolete mi kroz glavu, da li se ovaj lukavac šali sa mnom, stavljajući me na nezaslužene muke. Odmah otklonih ovu sumnju, ali moja nevolja ostade: šta da mu kažem!

 

Da bih malo dobio u vremenu, rekoh mu: nigde, i odmah shvatih da ovaj odgovor deluje nabusito i nepristojno. Pošto videh da sam izazvao nedoumicu, rekoh mu da je to maketa, nacrt nečeg nepostojećeg, izostavivši naravno objašnjenje da se u nas, lakomislenom plebsu politička vrhuška često braća prodajući maglu na Moravi, fantazme na nivou šarene laže.

 

No mladić je bio uporan, zato je i stigao u ovu vukojebinu kojom caruju šibicari i ulični prodavci cigle (znate taj poznati zaplet). Pokazao mi je rukom veliki natpis ”Slavimo Beograd!“ upitavši šta to kaže. Kako dobronamernom neznancu da razjasnim da je reč o pozivu, koji ima prizvuk naredbe.

 

Da li možete da zamislite da u nekom civilizovanom delu sveta postoji naredbeni oblik: Slavimo Prag, Beč, Varšavu… Šta bi značilo slaviti grad u kojem živiš, ako ne pritisak na tvoje kritičko čulo da ne prihvatiš ništa zdravo za gotovo, rog za sveću! Kakav je to prezir prema ”pučini grdnoj“ (Njegošev izraz), onom dobronamernom svetu koji stalno iščekuje da će prestati pad od lošeg ka grdnijem!

 

Kako da ovom mladiću d objasnim da je ovaj virtuelni deo mog rodnog grada pokazan Depardieuu, Placidu Domingu, a da su oni iz pristojnosti odmah iskazali divljenje prema toj orvelovskoj umotvorini. Kad stigne onaj Del Boy iz legendarnih britanskih ”Mućki“, ili propali inspektor Torente iz zabavne španske zavrzlame, biće isto, ali o tome se ne priča, barem ne sa dobronamernom strancem.

 

Moj sagovornik iskoristi moju zbunjenost i doda da će valjda za koju godinu, kad ga put nanese u ove krajeve, videti ostvareni deo ovog plana.

Da li možete da zamislite da u nekom civilizovanom delu sveta postoji naredbeni oblik: Slavimo Prag, Beč, Varšavu… Šta bi značilo slaviti grad u kojem živiš, ako ne pritisak na tvoje kritičko čulo da ne prihvatiš ništa zdravo za gotovo, rog za sveću! Kakav je to prezir prema ”pučini grdnoj“ (Njegošev izraz), onom dobronamernom svetu koji stalno iščekuje da će prestati pad od lošeg ka grdnijem!

 

Priznajem, dok je moj novi prijatelj odmicao, mene je obuzeo stid. Ne one vrste na koju je mislio danas sve popularniji muslilac Karl Marx, kad je rekao: ”Stid je početak revolucije“. Možda, ali na nekom drugom mestu, u Grčkoj ili Španiji, sa nesagledivim posledicama. Na ovom komadu zemaljskog šara reč je o osećanju nemoći.

 

Plan o rekonstrukciji istorijskog jezgra grada doneli su onomad neki šeici iz Emirata, prikazali ga političkim poglavarima ove zabiti, a ovi, oduševljeni što im se uopšte obraća neko ko zvecka milijardama eura – padoše u nesvest.

 

Potpisani su neki ugovori o kojima se ništa ne zna, pomenute su neke džinovske investicije, od kojih zasad nema ništa. Ponuđen je plan koji menja strateški i prirodni položaj legendarne beogradske tvrđave, Kalemegdana, ispred ovog brega za razmišljanje (turski naziv) valja da se digne moderni toranj visine od 190 metara koji zatvara pogled na ušće Save u Dunav.

 

Zamislite da neko predloži da na brdu Budim, lepšeg i starijeg dela današnje mađarske prestonice podigne nekakvu građevinu koja bi Mađarima ponudila iluziju da žive u Dubaiu. Ili da neko pokuša građanima Praga da promeni istorijski položaj i značaj Hradčana! Nemoguće.

 

Uistinu, ovde u Beogradu su svi odgovorniji ljudi iz arhitekture i urbanizma digli glas da se preispita ovaj tajni, štetočinski ugovor, naglašavajući da kozmetička intervencija na istorijskom jezgru Belog Grada donosi nepreglednu štetu. Ali im je sa političkog vrha odgovoreno u odomaćenom stilu arogancije i bezobrazluka: da su neznalice, nisu vizionari, ne misle na budućnost, krupne reči koje se ispaljuju kao kineske petarde.

Od leta naovamo šeici kao dobronamerni usrećitelji iz Šeherezadinih priča (1001 noć) se ne pominju, izgleda da su našli bolje mušterije na nekim drugim stranama, ko zna šta je po sredi. A sa juga se pojavila nova politička sila, grčka radikalna levica Siriza, a potom i španski levičarski pokret Podemos. U središtu EU raste nervoza, jer se ne zna dokle ovi ogorčeni mogu da odu

 

Od leta naovamo šeici kao dobronamerni usrećitelji iz Šeherezadinih priča (1001 noć) se ne pominju, izgleda da su našli bolje mušterije na nekim drugim stranama, ko zna šta je po sredi. A sa juga se pojavila nova politička sila, grčka radikalna levica Siriza, a potom i španski levičarski pokret Podemos. U središtu EU raste nervoza, jer se ne zna dokle ovi ogorčeni mogu da odu.

 

Začudo, u političkom establišmentu srpskom dodatno uzneimirenje, te nije čudo da je trenutni Gospodar života i smrti u nedoumici, da li da dozvoli džinovski miting podrške svojoj veličini, ili da ukine ombudsmana i zastupnika građana, jer ta dvojica, Janković i Šabić nisu voljni da umuknu kad im on da znak.

 

Odmah je proglasio Ciprasa neozbiljnim, jer se nije poduhvatio najtežih zadataka poput njega. Odista, za dva dana Cipras nije uradio ništa. Ali u Srbiji za dve godine nije urađeno ništa, osim što su mediji potpuno narkotizovani: posle ”Utiska nedelje“ ukinut je i satirični kabare ”24 minuta sa Kesićem“. Pre toga na Radio BGD 1 ukinut je satirični show ”U zemlji čuda“ sjajne novinarke Tatjane Milekić Nikolovski.

 

Neka se pripreme karikaturisti Corax, Petričić, Somborac…

 

(Zahvaljujemo Milanu Vlajčiću na sjajnim kolumnama, koje su, to nam je posebno drago, sada i ukorićene, te na afirmaciji portala od kojeg se sada oprašta).

 

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Fest, bez padanja u nesvest
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u
     Tačno, nebitno, skandal

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1