Ponekad najteže bitke dobiva dijete u nama

Operacija je iza mene. Slijedi oporavak i kemoterapija.

Odlučila sam jedan vikend provesti s kćerkom u Istri i usput posjetiti svoju prijateljicu, jednu od prvih osoba kojoj sam saopćila vijest o svojoj bolesti.

Znamo se godinama, još iz naših dvadesetih, toliko toga smo prošle zajedno. Preko dvadeset godina je radila na Rebru, a onda ju je ljubav vratila u njenu Istru. Svaki put kad prođem pored zgrade u kojoj je živjela sjetim se naših kava na tjednoj bazi, naših razgovora, naših druženja.

Žena čiji mentalni potencijal zaslužuje biti pri vrhu hijerarhije u svojoj struci, ali znamo da to često tako ne biva pa oni manje inteligentni i manje sposobni, što su raznim načinima sjeli na tron, zagorčavaju svakodnevicu onima koji zaslužuju njihovo mjesto.

Naše zagrebačke priče su bile isprepletene poslovnim i egzistencijalnim temama, ali dakako i onim ženskim u kojoj smo jedna drugoj iznosile svoja emotivna previranja, iskustva i razne dileme.

I tako podijeljena prošla sam kroz vrata, ja znatiželjno dijete, ja superwoman, ja obična i ranjiva i prijavila se pod jednim imenom na početak terapija koje će biti sve samo ne lagane

A onda je u njen život ušla ljubav, ona prava, obostrana, ona u kojoj se prepozna potencijal opstanka odnosa dvoje ljudi u kojem će obje strane izgraditi jednu bolju, ljepšu, lakšu, sretniju svakodnevicu od one koju čovjek proživljava kad je sam.

Ljubav zbog koje su ljudi spremni krenuti sa svim iz početka. Trebalo se odlučiti za takav korak, napustiti svoje dugogodišnje radno mjesto, grad u kojem je živjela duže od polovice svog života i sve ono što je izgradila kroz to vrijeme. I odlučila se.

Danas, nakon nekoliko godina od tog iskoraka, gledam njene fotografije na Facebooku i sretna sam što je ispravno procijenila. Gledam te slike i u njima vidim zadovoljstvo, sreću, mir.

Kad je doznala za moju dijagnozu svi kilometri su se istopili, bila je svakodnevni oslonac i obje smo poželjele što raniji susret.

Kćerka i ja smo izabrale jedan lijep, sunčan vikend i odvezle se u Istru. Odlučile smo udahnuti ljepotu njene unutrašnjosti u koju sam se zaljubila od prvog susreta u ranim tridesetim. Obišle smo tog dana, svaki na svoj način predivan Motovun, Grožnjan i Višnjan, a u večernjim satima sreli se s njih dvoje.

Bila sam puna energije, dobrog raspoloženja i s dozom svjesnog neprihvaćanja ozbiljnosti situacije u kojoj sam se našla, možda baš zato da umanjim njenu zabrinutost koja se osjećala u svakoj njenoj riječi, kretnji, stavu.

Ona je, za razliku od mene, točno znala čemu ću sve biti izložena narednih mjeseci. Nije uljepšavala stvari, prva bi mi tijekom cijelog perioda liječenja rekla, iskreno i bez uvijanja, na što sve mogu računati, ali bi me i umirivala sa svim nužnim informacijama o načinima kako i što učiniti, ako stvari krenu po zlu.

To ljeto sam još prije početka kemoterapije otišla u Dalmaciju posjetiti svoju majku. Ona je još više od mene potiskivala ozbiljnost moje dijagnoze. Uvjeravala je sebe da će sve izaći na dobro.

Kad se ljudima približi nešto preteško onda pronalaze načine da se ne suoče s tim u potpunosti već puštaju vremenu da to postepeno i u dijelovima dolazi do njihove svijesti. To je učinila i moja majka.

Proći će nekoliko mjeseci prije nego što će je u jednom trenutku razoriti činjenica da joj kćerka ima karcinom i da od njega može i umrijeti.

Vratila sam se s tih svojih putovanja iz južnih krajeve i krenula s kemoterapijom.

Sjećam se kako sam odlučila da će jedan od mojih načina borbe biti izvući na površinu svog bića sve dječje u meni. Taj dio nije bio u ulozi pacijenta već u ulozi promatrača koji znatiželjno ulazi u novi svijet s iščekivanjem što će se događati.

Potpuno smirena i bez straha sam otišla na prvu kemoterapiju. Kćerka me otpratila, sjela sam u auto i ubrzo došla do bolnice. Obavila trijažu i uputila se na treći kat gdje na jednim staklenim vratima, kad izađete iz lifta, piše ”onkološki pacijenti”.

Naše zagrebačke priče su bile isprepletene poslovnim i egzistencijalnim temama, ali dakako i onim ženskim u kojoj smo jedna drugoj iznosile svoja emotivna previranja, iskustva i razne dileme

Došla sam prerano, prije početka rada i sjela u hodnik. U tim trenucima sam činila isto što je činila moja majka, uvjeravala sam sebe da će sve biti dobro i da se ne moram plašiti.

Na tom stolcu, pred tim staklenim vratima kreirala sam, gotovo infantilno, u sebi dodatni lik. Nešto poput junakinje iz SF romana spremne da u trenucima kad ja počnem tonuti ona prepliva najteže dionice ovog olujnog mora za nas obje.

I tako podijeljena prošla sam kroz vrata, ja znatiželjno dijete, ja superwoman, ja obična i ranjiva i prijavila se pod jednim imenom na početak terapija koje će biti sve samo ne lagane.

U onaj dio moje staklene strukture koju nosim, trajno će se zrcaliti natpis onkološki pacijent.

Kad sve prođete, kad ozdravite, kad šanse ponovnog povrata bolesti budu svedene na minimum i kad vam život, ako ste te sreće, dokaže da je to bilo jednom i nikad više, ta deklaracija će ostati u vama jer jedno je zasigurno, neminovno će vas izmijeniti za sve što nastupa dalje u vašem životu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Figura za žrtvu stvorena da čuva kralja
    •  Napuštanje svijeta bolesti makar to bilo na određeno vrijeme
    •  Vrijeme
    •  Zeleno il' plavo
    •  Turizam naš (ne)svagdašnji
    •  Ogromna je ljubav što nam Zemlja i Nebo daju
    •  U potrazi za srećom
    •  Otac drži ruku svoje voljene kćeri
    •  Što je to u ljudskom biću da odluči odustati od života
    •  I s teškom dijagnozom višestruko živite život, a ne bolest

> Svi tekstovi ovog autora