Pohod Bartolomeja Zagrebu i Jasenovcu: moglo je biti bolje

Carigradski (vaseljenski) patrijarh, kad pohodi neku zemlju – to je protokolarni događaj čak na višoj razini od državničkih susreta: pomno se pripremi, organizacijski i medijski (hrvatski se mediji nisu pokazali doraslima značaju ovoga gosta).

Patrijarh Bartolomej ipak nije došao samo kao crkveni poglavar, nego kao predstavnik duhovne i moralne sile koja latinsku Europu i njezinu racionalističku kulturu podsjeća na duboku duhovnost Istoka, podsjeća da je potrebno naučiti disati s oba plućna krila – racionalizmom i duhovnošću.

Sretni su oni koji su imali mogućnost nazočiti liturgiji, koji su smogli snagu obilježiti 75. godišnjicu stradanja jasenovačkih žrtava i pomoliti se s Patrijarhom na humku na mjestu nekadašnjeg ustaškog logora Jasenovac. Njihovu je stradanju Patrijarh odao počast priznajući njih, bezimene žrtve, mučenicima i posebnim Božjim miljenicima.

Na neki način je to odgovor onima koji svim istraživanjima i arhivskim dokumentima unatoč ustrajavaju na tvrdnji kako ”Jasenovac” uopće nije bio to što sav ostali svijet misli da jest: logor smrti i istrebljenja. Takav diskurs o Jasenovcu, o ”jasenovačkom mitu” i ”Jasenovcu – velikosrpskoj laži” ima analogiju u ultradesničarskoj njemačkoj tvrdnji da je Auschwitz čista laž.

Nikakvi znanstvenici njih neće razuvjeriti.

Unatoč tome protiv njih treba iznositi argumente i dokazivati (kao Don Quixote protiv vjetrenjača), dokazivati da je Jasenovac bez sumnje bio radni logor – ali radni logor koji je ubijao radom. Pored toga i logor za eksterminaciju. Recept ”Ubijanje radom” Nijemci su primjenjivali na 200.000 ruskih ratnih zarobljenika, a ustaški su se upravitelji logora hvalili uspješnom primjenom i prije Jasenovca – u logorima na otoku Pagu.

Patrijarh Bartolomej ipak nije došao samo kao crkveni poglavar, nego kao predstavnik duhovne i moralne sile koja latinsku Europu i njezinu racionalističku kulturu podsjeća na duboku duhovnost Istoka, podsjeća da je potrebno naučiti disati s oba plućna krila – racionalizmom i duhovnošću

U ubilačkim akcijama protiv Srba, Židova, Roma u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije se radilo o ”spontanim ekscesima“, nego o namjernim, ciljanim postupcima, pripremljenim i najavljivanim (Ustavom i temeljnim odrednicama ustaškog pokreta kao i u zakonima i naredbama državnoga poglavara – poglavnika – neposredno nakon preuzimanja vlasti). Eksplicitno je riječ o kategorijama koje će se istrijebiti, kao i u primjeni nasilnih metoda.

Ne može se ne primijetiti da je kriterij za progon u ustaškoj državi bio etnički.

Patrijarh je naglasio da su sve žrtve mučenici – tako da nema opravdanja ni za jedno jedino ubojstvo: ni Srba, koji su morali ispaštati za političke pogreške Kraljevine Jugoslavije, ni Židova, koji su ionako bili vazda grešni jarci, baš kao i Romi.

Žrtve većinom nisu bili kažnjenici, osuđeni kriminalci – djeca i mladi ni nisu se imali šanse ogriješiti o zakone, a ni tada, u pravno još nedoraslim društvima, nije se smjela izvršiti smrtna kazna nad bolesnima, trudnicama i starim osobama.

Patrijarh je došao da podsjeti kako su sve žrtve – bez obzira na narod i rasu – naše zajedničke žrtve i naši mučenici: to na podsjećanje onima koji svejedno ustrajavaju u prebrojavanju i obračunavanju grijeha za grijeh i duga za dug.

U to više treba žaliti što je najavljeni simpozij prošao a da mu zainteresirana javnost nije imala mogućnosti nazočiti, što nije bilo dovoljne najave u javnosti ni dovoljne pripreme.

Do programa simpozija došla sam zahvaljujući pomoći angažirane novinarke kojoj ovdje diskretno zahvaljujem. I ona ga se s mukom domogla. Znam stručnjake koji su razočarani što su mimoiđeni od strane organizatora. Nedostajala su i neka stručna pitanja medijskih predstavnika.

Jedna predavačica, gospođa Ruta iz Vilniusa, po mom uvjerenju zaslužila je posebnu pažnju medija: Sudeći prema naslovu njezinog referata, ona je potomak nacističkih zločinca.

Njezin ”put” od osvješćivanja istine o nacističkim zločinima do ”aktivnog angažmana” mogao bi biti koristan poučak ne samo za ophođenje sa zločincima Jasenovca i svih drugih ustaških konclogora, nego i za ophođenje s komunističkim zločinima poslije ”oslobođenja”.

Iskustva života djece u obiteljima zločinaca može pomoći odvagati pravo, slobodu djelovanja i mnogostrane strahove i moralne okove kojima su bili podloženi i najveći zločinci, te pridonijeti pravednom procesuiranju.

U ubilačkim akcijama protiv Srba, Židova, Roma u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije se radilo o ”spontanim ekscesima“, nego o namjernim, ciljanim postupcima, pripremljenim i najavljivanim (Ustavom i temeljnim odrednicama ustaškog pokreta kao i u zakonima i naredbama državnoga poglavara – poglavnika – neposredno nakon preuzimanja vlasti). Eksplicitno je riječ o kategorijama koje će se istrijebiti, kao i u primjeni nasilnih metoda

Iskustva gospođe Rute iz Vilniusa, s nasljeđem koje je njezina obitelj morala nositi sa sobom do kraja života, od neprocjenjive je vrijednosti, tim više što se i generacija djece nacističkih zločinaca nalazi u poodmaklim godinama, pa će njihove priče s njima nestati u grobovima kad ih nitko ne želi saslušati.

Pitanje djece nacističkih zločinaca – kako živjeti s ljubljenim ocem koji je ujedno zločinac protiv čovječnosti – relevantno je za sve zemlje u kojima su nacisti i njihovi kolaboratori počinili zločine.

Treba žaliti što organizatori nisu pozvali i još neke istaknute stručnjake za pitanje Holokausta i Jasenovca te što rasprava o tako važnoj stvari nije dobila veću pažnju javnosti. Čudimo se zašto neupućeni mladi urlaju ”Za dom spremni!”, a da nisu svjesni kako se neki i danas boje tog uzvika, jer su ”Za dom spremni” bili oni koji su ih ”radi doma” ubijali.

A sada se tim mladima uskraćujete mogućnost da iz prve ruke slušaju i nauče nešto autentično. Gdje je tu logika, što je mislio organizator?

Sudeći po isjecima iz Patrijarhovih propovijedi, simpoziji je, kao i njegova posjeta Jasenovcu, imao više teološki nego historiografski karakter. Pitam se, a možda se zapitao i neki sudionik simpozija, je li primjereno nasilno ugašenim životima ”nametnuti” neki smisao i takoreći ”opravdavati” njihove ubojice. Židovi govore o shoi, o svetoj žrtvi, a ne o holokaustu.

Edith Stein je uoči deportacije osmislila svoju buduću sudbinu kao ”patnju za spas svojega naroda”, no bezbroj njih nisu se imali ni za koga ili za što žrtvovati: mogli su samo očekivati sudbinu shoe, ništavost i sveopće uništavanje.

Teolog se može nadati i vjerovati da i na očigled besmislena smrt svoju smisao i svoje dostojanstvo ima u samoj sebi. Uoči toliko novih nevinih žrtava danas i ubuduće ne bi bilo naodmet osmisliti i raspraviti ”teologiju zakazivanja, promašivanja, pada u tamu besmislenosti”.

Svijetu je potrebno osmišljavanje stradavanja i patnji – i zato takve poruke trebaju stići u javnost umjesto da ostaju u uskom krugu uzvanika.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora