Pod pločom uspijevaju samo oni što ruju, gmižu i pužu

Hrvatska je zemlja koja živi pod pločom, a pod pločom je mrak, pod pločom ništa raste, a živi samo ono što ruje, puže i gmiže.

Otišao sam na odmor iz Hrvatske pritisnute pločom i nakon tri tjedna u tu istu Hrvatsku se vraćam. Nisam bio ni na kakvom dalekom otočju, nisam otplovio na neka tuđa mora, ni sjeverna, ni južna, nisam uopće prešao granicu Republike Hrvatske. A ipak sam bio u nekoj drugoj zemlji, među stvarnim ljudima, okružen ljepotom koja je postojala i prije nego je bilo koji komad zemlje imao ime.

Mogao je to biti i bilo koji drugi kraj domovine, u svakom bi se našla ta stvarna Hrvatska s tim stvarnim ljudima s kojima možete provesti tri tjedna, a da nitko ne spomene nikakvu ploču ili trg nepoželjnog imena.

Moj kraj, onaj koji sam dobio u miraz i zavolio ga kao da sam se baš u njemu rodio, to je Dalmatinska zagora. Drniški kraj, Petrovo polje s Meštrovićevim Otavicama, obronak Promine s pogledom na Svilaju i Moseć.

Vrijeđa li ičije osjećaje vijest o novom padu plaća hrvatskih radnika ispod prosjeka EU? (…) Kako to da ova vijest ne vrijeđa ničije osjećaje? Hoće li zbog nje državni vrh pognuti glavu i hodati na prstima?

Puklo mi je pred očima kada sam se vratio u Zagreb, uključio televizor, otvorio portale, a tamo još uvijek sve u znaku i ispod ploče.

Družio sam se tri tjedna s meni dragim poznatim i nepoznatim ljudima. S rodbinom, susjedima, poznanicima, usputnim prolaznicima. Pričali smo najčešće o vatri. Požara je bilo svuda uokolo. Pričao sam s ljudima koji su plakali nad izgorenim padinama Promine. S vatrogascima koji su pritekli u pomoć sa svih strana Hrvatske, pa čak i iz mog rodnog kraja gore na sjeveru.

Obilazili smo požarišta, njušili dim, pomno pratili kako vjetar puše i kamo se okreće, pogotovo kad je i u naše dvorište nanio pepeo.

Nagađalo se tko to pali, zašto pali, koje je nacionalnosti. Ali, priroda i tu ljude uči pameti i logičnom razmišljanju. Vatra ne vodi računa o katastarskim granicama imanja, sela i općina. Požar ne razlikuje hrvatsku i srpsku kuću.

Možda malo i srećom, ali mnogo više zbog požrtvovnosti i solidarnosti svih službi, snaga i ljudi na terenu, nijedan čovjek nije izgubio ni život, ni kuću u kojoj živi.

Dobra je to pouka svim potpaljivačima i raspirivačima svake vrste vatre, histerije, bunila. Vatra ima svoj život, a vjetar puše gdje i kako hoće, a ne prema našim planovima, zamislima i željama.

Dakle, pričali smo o požarima. Pričali smo i o suši i vrućini. Riječ neupamćeno ovog ljeta nije fraza. Ni najstariji ljudi koje sam susretao ne pamte takve vrućine. Osušile su se biljke koje su inače izdržljivije od deva u pustinji. Čuvarkuće na ogradama, leandri. Suši se čak i drača, a krošnje onih malih, žilavih i izdržljivih dalmatinskih hrastova već se crvene kao da je kraj listopada.

Pričali smo o grožđu i o tome kako je berba vrlo neizvjesna. Bilo ovako ili onako, sigurno će podbaciti. U košnicama ovog ljeta nema meda. Nemaju pčele ni za sebe. Ovo je godina kada ljudi hrane pčele i pomažu im već sada da se spreme za zimu, u kojoj će zajedno, ljudi i pčele, iščekivati i nadati se milostivijem nebu dogodine.

Otišao sam na odmor iz Hrvatske pritisnute pločom i nakon tri tjedna u tu istu Hrvatsku se vraćam. Nisam bio ni na kakvom dalekom otočju, nisam otplovio na neka tuđa mora, ni sjeverna, ni južna, nisam uopće prešao granicu Republike Hrvatske. A ipak sam bio u nekoj drugoj zemlji, među stvarnim ljudima, okružen ljepotom koja je postojala i prije nego je bilo koji komad zemlje imao ime

Pričali smo i o turizmu. Mladi putnici s ruksacima sa svih strana Europe sada silaze s vlaka i na drniškoj željeničkoj stanici. Tko god nešto iznamljuje u tom kraju, ima punu kuću čitavo ljeto. Vidjeti čitavu obitelj Engleza “u spizi” u lokalnoj samoposluzi nije nikakva rijetkost, ni čudo.

O koječemu sam razgovarao s raznim ljudima. I baš nitko, nijednom, nije spomenuo onu ploču pod kojom živi Hrvatska iz koje sam otišao, i u koju sam se, nažalost, vratio.

Kad bih državu, domovina ili narod usporedio sa živim organizmom, s ljudskim tijelom i životom, ne znam koju bi ulogu u toj prispodobi imala hrvatska metropola.

Sudeći prema onome što se odavde širi, koje teme i rasprave kao najvažnije potiču i nameću političari i politikanti, čemu najviše pažnje posvećuje većina medija, Zagreb sasvim sigurno nije mozak. A ako jest, onda nam doista nema spasa.

Vlada i vodstvo vladajućeg HDZ-a evo još uvijek pažljivo tapka oko hosovaca, koji su, valjda, tankoćutniji i uvredljiviji od ostatka i hrvatske i braniteljske populacije.

Premijer Plenković, kao da je pored usnule Ruže hrvatske u onoj pjesmi, hoda tiho i na prstima.

Kažu zato da se ne bi možda povrijedili nečiji osjećaji.

No, ti osjećaji u Hrvatskoj nisu postojani. Tankoćutnost i osjetljivost pojedinih grupacija, pa tako i raznih profesionalnih udruga koje parazitiraju na velikoj nesreći i muci, itekako ovisi o tome tko je na vlasti, pa onda prema tome odluče hoće li podići šator usred Zagreba ili će podviti rep, kao što su hosovci učinili nakon što im je cvijet veteranske populacije na Dan pobjede pohapsilo u Kninu zbog ustaškog pozdrava na crnim majicama.

Usprkos svesrdnoj podršci jednog za dom hipersenzibiliziranog biskupa, tog ih dana u Kninu s tim pozdravom ni u crkvu nisu pustili na misu.

A onda su, blago nama, ispod ustaške ploče, izmiljele crvene petokrake. “Ustaše” se snebivaju, zgražaju i likuju: evo, jesmo li vam rekli da su to sve jugonacionalisti, komunjare i neprijatelji Hrvatske.

A onda su, blago nama, ispod ustaške ploče, izmiljele crvene petokrake. “Ustaše” se snebivaju, zgražaju i likuju: evo, jesmo li vam rekli da su to sve jugonacionalisti, komunjare i neprijatelji Hrvatske. “Partizani” se, pak, prave nevini i ludi. Kad potežeš jedan simbol, onda moraš voditi računa baš o svemu što on znači i što je značio kroz povijest

“Partizani” se, pak, prave nevini i ludi. Kad potežeš jedan simbol, onda moraš voditi računa baš o svemu što on znači i što je značio kroz povijest.

Bez obzira što je izjednačavanje ideologija i država koje su one stvarale pogrešno i glupo, što u izvlačenju i isticanju simbola vrijedi za jedne, vrijedi i za druge.

Uglavnom, zavrtili smo još jednom povijesni krug i ukopali se još dublje u mjestu, jer kotač se vrti  u prazno, zaglavljen u blatu.

Vraćajući se iz stvarne i životne Hrvatske u Hrvatsku pod pločom, čujem na radiju i ovu vijest: “aostajanje plaća radnika u istočnim zemljama Europske unije i dalje se nastavlja… najdramatičniji pad plaća bilježi Hrvatska čiji je udio, s 43, pao na 37 posto prosjeka zapadne Europe”.

Kako to da ova vijest ne vrijeđa ničije osjećaje? Hoće li zbog nje državni vrh pognuti glavu i hodati na prstima?

U stvarnom svijetu velika je suša. Godina je u kojoj ljudi hrane pčele. A u Hrvatskoj pod pločom su glupost i mrak, pogodan samo za one što ruju, gmižu i pužu.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora