Plošno, jednostrano, nedorečeno, brzopleto pismo P.E.N.-a BiH

Dopis PEN-u

UPRAVI I SVIM ČLANOVIMA
P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Poštovane kolegice i kolege,

osjećam potrebu oglasiti se glede svega onoga što je izazvalo protestno pismo dijela članova PEN-a B&H povodom proslave Dana pobjede nad fašizmom, a koje je njegovim daljnjim tretiranjem zadobilo službeni karakter.

Kao prvo, u činu reagiranja nisam vidio ništa problematično i bio sam spreman pristati uz njega, pitajući se, doduše, zašto smo kao PEN ošutjeli toliko drugih, pa i reagiranja daleko potrebnijih pojava oko nas. No, kad sam vidio sadržaj protestnog pisma bio sam, blago rečeno, zaprepašten. To je u najboljem slučaju tek mogla biti štura skica, na kojoj je trebalo svojski poraditi da bi se na koncu dobilo protestno pismo dostojno PEN-a ili, ako hoćete, bilo kakvog i bilo čijeg javnog intelektualnog angažmana.

Ukoliko i kad je opravdana, kritika Katoličke crkve po mom sudu nije sporna, a to važi i za bilo kojeg drugog javnog aktera. Valjda o tome svjedoče na stotine stranica, koje sam ispisao, a i nebrojena javna očitovanja.

No, kad se u protestnom pismu već željelo kritizirati Katoličku crkvu, ovaj put posve opravdano, i sve upletene politike, koje promiču povijesni revizionizam, to je trebalo učiniti na oštriji, nemilosrdniji, argumentiraniji, utemeljeniji način, a ne reducirati sve na samu misu, što je pomalo trivijalno i djetinje, naprosto naivno.

Dakle, protestno pismo se fokusiralo na sporedan simptom, ne rekavši ništa o bolesti, čiji je ta misa simptom, a to je ono ključno. Ako uopće jest ili može biti sporna, misa je sporna zbog konteksta, pobliže zbog političke, religijske i teološke (ne)kulture i (ne)pismenosti, u kojoj je Crkva odgojila ne samo potomke žrtava Bleiburga nego i većinu drugih katolika, zbog pogubnog shvaćanja identiteta, katoličanstva i hrvatstva, kojem Crkva, prije svega zbog političke računice, već desetljećima izručuje katolike, a korijen svega toga je što se Crkva nikad nije nedvosmisleno i na svim razinama svog djelovanja pokajnički distancirala od ustaškog režima i ustaške ideologije. Naravno, po tome Katolička crkva u regiji nije nikakva iznimka u svijetu religijskog!

Pokušaj kritike Katoličke crkve iz protestnog pisma po mom sudu, pa i uz sve dobre nakane, zvuči zbog toga u velikoj mjeri promašeno i veoma lako ga se, naročito uz zlu volju, može diskvalificirati kao refleks borbenog sekularizma, ateizma, komunizma, naprosto kao relikt prošlosti.

Pored toga, mislim da PEN B&H, a to znači i bilo koga tko se smatra intelektualcem, obvezuje i daleko diferenciraniji govor o Bleiburgu i o diskursima izraslim iz tog složenog fenomena, kao i daleko diferenciraniji govor o glavnom nositelju antifašističkog pokreta u našoj regiji, komunističkom pokretu, od govora, koji zatičemo u protestnom pismu dijela članova PEN B&H.

Niti je svaki antifašizam isti (Staljinov, Supekov, Lasićev ili Titov) niti je čak komunistički pokret s naših prostora u svim fazama svog razvoja bio isti, zapravo što je bio snažniji i uvjereniji u svoju pobjedu više je eliminirao pluralizam i slobodu.

No, na stranu sve to, ono što je mene osobno najviše zaprepastilo, to je posvemašnja ignorancija tvoraca tog protestnog pisma spram upozorenja da to protestno pismo treba doraditi, prije svega u dva gore naznačena smjera, i to nadasve zbog kredibiliteta samog PEN-a B&H i javnog efekta tog pisma.

Pitam se još uvijek odakle ta ignorancija, je li ona izraz samodostatnosti, moralne superiornosti…, odakle ta žurba da se objavi na taj način sročeno protestno pismo, a bilo je više nego dovoljno vremena da se sve dodatno prodiskutira, poboljša, iznijansira.

I dalje se pitam odakle tako tvrdokorna neosjetljivost da se ne čuju i ne uvaže mišljenja, kompetencije, iskustva i znanja onih članova PEN-a, koji dolaze iz miljea, kojeg se fenomen Bleiburga izravnije tiče mada se taj fenomen dakako tiče svih nas.

Kako je bilo moguće baš u toj stvari ignorantski prečuti baš one članove PEN-a B&H, koji su o tome pisali daleko kritičnije (!), daleko bespoštednije (!), daleko utemeljnije (!) od autora protestnog pisma, i to ne samo u historiografskom, teološkom, politološkom ili sociološkom smislu nego i iz osobne, obiteljske perspektive, pa na koncu konca i literarno.

Zar doista u PEN-u B&H nije bilo i nema senzibiliteta za nužnost da se čuju ti i takvi glasovi, da se zastane bar na nekoliko dana, čak i onda ako se neće ili ne žele poslušati, makar djelomično uvažiti?

Zar PEN B&H ne bi trebao biti laboratorij takvog osluškivanja i dijaloga da bi se već jednom počeli graditi transetnički, transideološki (trans- u mnogo smislova) diskursi, memorije ne bi li se bar milimetar odmakli od trauma, koje se politički tako vješto perpetuiraju i zloupotrebljavaju.

Zar se vjerovalo i još uvijek vjeruje u PEN-u B&H da se tako važno protestno pismo u tako delikatnom društvenopolitičkom trenutku moglo odgovorno i kvalitetno napisati bez takvog osluškivanja, diskusije i uzajamnog slušanja?

Zar se za to na koncu konca nije osjetila potreba iz čisto kolegijalnih i prijateljskih razloga?

Da budem posve konkretan i ilustrativan, ono što sam očekivao i očekujem od PEN-a B&H jest otprilike ono što demonstrira tekst fra Drage Bojića i fra Ivana Šarčevića “Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo”.

Da sve skupa bude još tragičnije, jedan od autora tog članka, fra Ivan Šarčević, član je PEN-a B&H, ugledan teolog. Zar nitko, baš nitko, nije osjetio potrebu da se konsultira s njim?

Kako se moglo dogoditi da se tako nonšalantno odmahne na upozorenja Željka Ivankovića, ne samo zato što je u tom trenutku bio predsjednik Skupštine nego i zato što je zastupao i druge kritičke glasove, uključujući i moj?

Odakle drskost da se tako olako prezre Ivan Lovrenović mada je toliko toga briljantnog napisao baš o tom tematskom skupu?

Mogao bih i dalje nabrajati i na taj način demonstrirati s koliko je kvalitetnijim protestnim pismom u javnost mogao i morao izaći PEN-a B&H da se već tada u neku ruku nije samovoljno odrekao niza svojih članova.

Nadalje, da se mrvica energije uložila u doradu protestnog pisma, koja se sada nemilice koristi u reakcije na istup nekolicine članova PEN-a, to bi pismo po svoj prilici bilo dostojno PEN-a i dobilo bi daleko više potpisa i izbjegla bi se ova situacija.

Naravno, zaprepašten sam i time da nitko nije uočio kobno podudaranje već postojeće klime uoči mise (ideološku buku, rovovske pozicije, ozračje hajke…) i plošnost, jednostranost i nedorečenost protestnog pisma.

Duboko sam uvjeren da je PEN B&H upravo drugačijim protestnim pismom, drugačijim diskursom, morao iskoračiti iz te zatrovane klime, stati između rovova, na vjetrometinu, i biti glas razuma, a to znači i odgovoran, etičan, diferenciran glas.

Zar nitko nije bio i čini mi se još uvijek nije svjestan vještačke konstruiranosti takve atmosfere za politikantske potrebe različitih aktera, počevši od prikrivanja kriminala počinjenog tijekom pandemije? Zar baš taj uvid PEN B&H nije dodatno obvezivao na drugačiji diskurs u protestnom pismu, jer je to bio jedini način da ne posluži tvorcima takve atmosfere.

Naprosto, takvim protestnim pismom PEN B&H se utopio u općoj histeriji umjesto da je, a to mu je valjda jedna od temeljnih misija, nadiđe i drugima pomogne u tom činu rastjerivanja opojne privlačnosti logike gomile.

No, još jednom podvlačim, za mene osobno užasnije od svega navedenog je uvid da nitko i dalje izgleda ne vidi da je PEN (ili čak ako hoćete skupina članova PEN-a) morao proslijediti protestno pismo daleko većih kvaliteta (intelektualnih, etičkih, historiografskih, teoloških, politoloških…) i da i dalje izgleda nikom u PEN-u nije problem da je usred PEN-a mogao prevladati takav ignorantski stav spram članova, koji su iz najboljih namjera željeli pomoći da se protestno pismo PEN-a uzdigne na višu razinu, da se dodatno profilira i osnaži, ne samo u smislu diferenciranijeg osvrta  na fenomen Bleiburga, pa i antifašizam i komunizam općenito, nego i u pogledu zaoštravanja, konkretiziranja i produbljivanja kritike Katoličke crkve i politika koje bježe od bespoštednog suočavanja s istinom o ustaškom režimu.

A više je nego jasno da Katolička crkva u tom slučaju nije iznimka kao ni politike koje se kite hrvatskim predznakom.

Na koncu, čitajući sve dosadašnje reakcije članova PEN-a B&H i jednodimenzionalne komentare po različitim medijima, bojim se da je upravo PEN B&H takvim –  ponavljam krajnje uvjeren u to – plošnim, jednostranim, nedorečenim, brzopletim protestnim pismom znatno doprinio dodatnoj društvenopolitičkoj polarizaciji u BiH i po svoj prilici nepovratno izgubio vlastiti kredibilitet.

Sve to me prisiljava da Vas zamolim da me izbrišete iz popisa članova PEN-a BiH.

Alen Kristić

Sarajevo, 20. 5. 2020.

(Prenosimo sa stranice jergovic.com).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora