Plin je poveznica ratova u Ukrajini, Iraku, Libiji i Siriji

Govoreći na tribini u Dallasu o ukrajinskoj krizi, sredinom maja 2022. godine, bivši američki predsjednik George W. Bush nespretno je napravio znakovitu omašku, onu koja nastaje kad je jezik brži od pameti, odnosno kad se inercijom nesvjesno izgovori istina koja se nipošto ne smije izgovoriti.

U namjeri da osudi invaziju Vladimira Putina na Ukrajinu, Bush je pojasnio kako je to sve ”odluka samo jednog čovjeka da pokrene potpuno neopravdanu i brutalnu invaziju na Irak”.

Odmah je shvatio koliko je pogriješio pa je izgovorio: ”Na Ukrajinu”. Ali i dodao kroz osmijeh: ”Ma isto je to kao i Irak”. Sve je ovim rečeno! Cijeli govor, zamišljen kao podrška zvaničnoj politici, bio je veliko zavaravanje osim jedne pogrešne sekunde pune istine: Iraq, too, anyway!

Osim što su oba rata nepotrebna i što su se lako mogla izbjeći, postoji i logika i razlog da se od Iraka do Ukrajine povuče jedna povezana linija, krvava, strašna i razarajuća, sa zagušujućim mirisom plina.

Za svijet bi bilo najvažnije da se ta linija više ne nastavlja, a da Irak predstavlja početak, a Ukrajina završetak jednog doba ludila i morbidne želje za sijanjem smrti i uništavanjem.

Oduvijek je istorija poznavala ratove, razvaline i smrt, ali se posebno u posljednjih dvadeset godina krenulo u ubijanje suverenih zemalja kao neizbježna posljedica borbe za planine i rijeke dolara, zlata, nafte, plina i drugih bogatstava.

Upravo se navršilo tačno dvadeset godina od drugog američkog razornog napada na Irak. Prvi je bio sedmomjesečni Zaljevski rat od 1990. do 1991. godine. Posebno krvav je bio početak 1991. godine, kad je za vrijeme operacije ”Pustinjska oluja”, tokom januara i februara 1991. godine, izvedeno 110 hiljada ratnih avionskih napada na Irak i bačeno 90 hiljada tona bombi na zemlju bez odbrane.

Pedantni statističari su izračunali da je to četiri puta više bombi nego što su saveznici bacili tokom cijelog Drugog svjetskog rata. Na sve to treba se dodati četverodnevna kopnena akcija, u kojoj je ubijeno najmanje 200 hiljada iračkih vojnika.

Ali najslikovitiji prilog za ocjenu karaktera tog rata je podatak da je tokom januara 1991. godine u Abu Ghraibu triput napadnuto iračko preduzeće koje proizvodi mlijeko u prahu za bebe, jedino tog tipa u čitavoj regiji.

Onda su došli lažni mir i ekonomske sankcije u uništenoj zemlji. Do novog napada 2003. godine milion Iračana – od čega su polovina djeca – umrijeće kako zbog loše prehrane tako i zbog bolesti uzrokovanih uništenjem vodovodnog sistema, blokadom zdravstvene njege, a naročito nemogućnosti pristupa lijekovima.

Kad je novinarka Lesley Stahl 1996. godine razgovarala sa nekadašnjom američkom državnom sekretarkom Madeleine Albright ono što je odgovorila savršeno oslikava svijet u kojem živimo.

”Čuli smo da je pola miliona iračke djece umrlo. To je više nego u Hirošimi. Mislite li da je to vrijedilo?” upitala je novinarka.

”Težak je to bio izbor, ali mi mislimo da je vrijedilo”, kratko i hladno odgovorila je Albright. Istorija je zapamtila ove nestvarne riječi jedne žene kojoj smrt pola miliona djece ne predstavlja baš ništa.

Posebnim riječima jedan drugi američki državni sekretar, James Baker, ispunio je obećanje kad je svom kolegi Tariku Azizu 1991. godine kazao: ”Uništićemo tvoju zemlju i katapultirati je u kameno doba!”

Nastavak pretvaranja zemlje u kameno doba slijedio je u proljeće 2003. godine kad je počeo opšti napad na Irak.

Nije to bio rat protiv Sadama Huseina i njegovih oružanih snaga. Bio je to rat protiv istorije i protiv iračkog naroda u cjelini i zemlje beskrajno duže tradicije od napadačeve. Amerika je pokušala raskomadati Irak u više malih država koje bi se držale u potčinjenom stanju i permanentnom sukobu.

A cijela iračka istorija od pamtivijeka je veliko svjedočanstvo o srećnom preplitanju nacija i konfesija koje su potpuno u drugom planu zbog iskrene odanosti državi. Ovaj fenomen bismo mi na Balkanu trebali dublje izučavati.

Oni koji poznaju istoriju i dušu Iraka znaju da Irak nije stvoren na etničkom ili religijskom faktoru već na iskonskom državnom biću snažnog bila. Odavno su hrišćani i muslimani ponosni Iračani. Oni su samo nasljednici velikih civilizacija toga tla koje se u istoriografiji zove ”kolijevka civilizacije”.

Svi su Iračani kćerke i sinovi istorije Mezopotamije, prostora gdje su Sumerani izmislili pismo, Babilonci zakon, Asiri ujedinjenje, a Abasidi uveli ideju ”države svih građana”.

Tako Iračani doživljavaju svoj svijet pa je možda to jedan od razloga što će postati žrtvom neznanja, pohlepe i sile. Specijalni savjetnik Busha i strateg invazije na Irak Paul Wolfowitz drukčije je doživljavao taj svijet.

U prvim danima invazije, 27. marta 2003. godine, tvrdio je da ”ima ovdje dosta novca da bi se sve moglo finansirati. Prihodi od nafte mogli bi biti između pedeset i sto milijardi dolara. U zemlji smo koja može dosta brzo finansirati sama svoju rekonstrukciju”.

Nobelovac Joseph Stiglitz tvrdi da je na invaziju potrošeno tri hiljade milijardi dolara, što je, veli, šestina svote za milenijumske ciljeve u cijelom svijetu.

U savremenom dobu iračkim društvom dominirala je srednja klasa. Sedamdeset posto te klase živjelo je u gradovima. Sa nacionalizacijom naftnog sektora 1971. srednja klasa još više jača i raste.

Amerikancima je naročito bilo stalo da unište tu klasu jer je ona bila glavna nasljednica iračkog jedinstva, digniteta, kulture i nauke. Manji je problem što je proces uništenja uspio.

Najgore je što su tu nestajuću srednju klasu podčinili novofeudalnoj klasi marginalnih političara, zaostalih religijskih ekstremista, siledžija, kriminalnih bandi odnosno raznih gospodara rata koji su se nakotili tokom agresije.

Eskadroni smrti su svakodnevno bacali na ulice Bagdada ljudska tijela koja su nosila užasne tragove mučenja. Niko od njih u vrijeme Sadama Huseina nije mogao igrati bitnu ulogu u društvu.

Irak je i zemlja u kojoj je počinjen prvi genocid u 21. vijeku. Zapad o tome ne govori i negira ga jer ima moćne medije. Kad bi sutra u Ujedinjenim nacijama bila predložena rezolucija o genocidu u Iraku, i ne samo Iraku, ona ne bi prošla. Ali arapski svijet pamti.

Dok je bio šef UNHCR-a António Guterres vidio je u Iraku najveću humanitarnu krizu čovječanstva. On stoji iza izvještaja koji pominje 1,45 miliona žrtava i pet miliona siročadi, kao i podatak da skoro polovina Iračana živi u dubokom siromaštvu.

Uništeno je 85 posto električne proizvodnje pa samo dvije od 20 električnih centrala funkcionišu; više od pola od devetsto hiljada telefonskih linija je uništeno; osam glavnih brana je značajno oštećeno; četiri od sedam glavnih vodovodnih postrojenja je uništeno pa 70 posto ljudi nema pristupa vodi za piće; bombardovano je 139 mostova; samo u Bagdadu napadnuto je 25 džamija, a 31 u ostatku zemlje; silosi žita i farme su napadane po cijeloj zemlji, uništavajući više od 30 posto ovčjih i goveđih stada dok je proizvodnja peradi potpuno uništena; bombardovano je 38 bolnica i 52 zdravstvena centra, napadnuto je 676 škola, od kojih je 38 potpuno uništeno… Da ne govorimo o odljevu mozgova.

Nekad najnaprednija zemlja u regiji, Irak je bio sveden, po osnovnim ekonomskim i društvenim pokazateljima, na nivo najsiromašnijih zemalja Supsaharske Afrike.

Da savjest stanuje na planeti poslije iračkih stradanja 1991. i iza 2003. godine, svijet bi se, uz vidanje teških rana, decenijama odmarao od rata zbog griže savjesti poslije nehumane upotrebe sile i lančane proizvodnje mrtvih.

To se nije dogodilo, a svijet je samo još više srljao iz rata u rat, iz jednog zla u drugo. Ovih je ukrajinskih dana stigao u fazu generalne probe za nuklearni rat, ne samo zbog sukoba oko Ukrajine već onoga što se sve jasnije nazire, a što zdrav razum ne želi prihvatiti kao mogućnost: američko-kineski rat.

Irak je morao postati noćna mora planete i pregorjeli osigurač koji signalizira da se Irak ne smije više nigdje ponoviti. Umjesto toga postao je samo uvod u opasne godine ubijanja zemalja i globalno unesrećivanja siromašnih i bezazlenih ljudi.

Eksplozija iste laži i sile dogodila se u Libiji tokom 2011. godine jer je trebalo ubiti ne samo vođu već i zemlju. Svemoćni Gadafi je svoju smrtnu kaznu potpisao kad je odlučio da uvede zajedničku monetu za članice Afričke unije.

Sjedište centralne banke trebalo je biti u Kamerunu, a Libija je trebala unijeti 90 posto kapitala. To bi pomoglo zemljama članicama da se riješe međunarodnih dugova u dolarima čime bi dolar prestao biti platežno sredstvo u Africi. Ali zna se, ko ugrozi dolar, ugrozio je sebe i tako je Gadafi otišao pod zemlju.

Rat u Libiji bila je javna pljačka banke. Najbolji način da otplatiš dugove je da ubiješ onog kome duguješ i da većinu državnih bogatstava koje je kontrolisao pokojnik i davao narodu uzmeš samo sebi i otmeš od naroda. Zemlja rajske diktature pretvorila se preko noći u pakleno gubilište i ”grdno sudilište”.

Podijeljena, osiromašena, opljačkana, zemlja bez pravde, zakona i reda, Libija se pretvorila u svoju suprotnost i lak plijen velikih grabljivaca.

Iste godine po istom principu i istim lažima krenula je duga sirijska agonija. Između rata oko Ukrajine i ratova u Iraku, Libiji i Siriji postoji jednostavna poveznica: plin, odnosno geopolitika plina i snabdijevanje Evrope plinom.

Iran, Irak i Sirija su se dogovorili da će izgraditi skoro šest hiljada kilometara dug plinovod koji bi spojio Iran sa Sirijom preko Iraka i ići dalje ka Evropi.

Taj plinovod trebao je pomoći Evropi kao alternativa ruskom plinu. Ali Americi ni slučajno ne odgovara da ovisnost o plinu Evrope bude vezana za dvije zemlje na zlu glasu, Rusije i Irana.

Amerikanci pokušavaju da okrenu Evropu prema Kataru i katarskom plinu. Da se svrgnuo Bašar al-Asad, Katar bi bio glavni izvoznik plina. To bi udvostručilo njegov dosadašnji izvoz, što je manje bitno, već bi ugrozilo iranski izvoz, što je važnije.

Uz to Amerikanci usmjeravaju tržište nešto više na plin od škriljaca i ukapljeni plin gdje bi se oni pojavili kao glavni izvoznici.

Rat je očito postao dominantna forma ekonomskog razvoja svijeta, a duh rata i ratovanja su povezani sa dominirajućom ekonomijom. Svi znamo da nijedno carstvo nije vječno, pa ni ono dolara, eura i trgovaca gorivom, ali izgleda da kraj tog carstva nije baš blizu.

Svijet je nekako preživio, premda uz veliku cijenu, dvadeset opasnih godina, ali u novih dvadeset godina nije ušao korakom natrag koji vodi ka stvaranju boljeg svijeta već korakom naprijed prema novim konfliktima.

Već dugo se u SAD-u priča kako je Kina najveći neprijatelj jer onemogućava američku prevlast. Američko javno mnjenje mnogo više sluša upozorenja da je taj gubitak prevlasti prijetnja budućnosti Sjedinjenim Državama, a mnogo manje sluša upozorenja kako bi ratni zanos i neprestane pripreme za nove ratove mogli zapravo predstavljati ključni razlog američkog opadanja.

Rat oko Ukrajine završiće se konačno samo onda kad svijet nauči kako spriječiti nove ratove. Svjetsko pamćenje i duhovi miliona nepotrebno ubijenih ljudi vise nad svjetskim mirom poput Damoklovog mača.

Pretanka je nit koja drži taj mač. I da je stoput jača u sekundi bi se presjekla ukoliko izbije sukob dviju najjačih sila na svijetu, Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Nismo valjda toliko pomahnitali?!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
    •  Compañero presidente Salvador Allende
    •  Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?
    •  Lazo se ničeg nije plašio, osim da ne izgubi čovjeka u sebi
    •  Nove mlade snage navješćuju nove svijetle zore Crne Gore
    •  Sve je gore samo kod nas nema rata

> Svi tekstovi ovog autora