Plenković se identificira s progoniteljem Tuđmanom

Identifikacija je proces usvajanja nekih obilježja koja, nakon što se usvoje, rezultiraju priznanjem i podrškom. Identifikacija je zapravo poistovjećivanje ili življenje životom karakterističnim za nekog pojedinca, grupu ili zajednicu.

U Hrvatskoj se neprestano odvija identifikacija s Franjom Tuđmanom i HDZ-om. Onaj tko želi, neovisno o kojoj razini ili kojem području života se radi, doživjeti društveno priznanje i podršku, mora se identificirati s obilježjima koja su pripadala Franji Tuđmanu i HDZ-u.

Ironija je što u ta obilježja spada i odricanje, i to selektivno, od onih koji bi po usvojenim obilježjima trebali uživati podršku grupe, ali zbog nekih drugih, koji su također usvojili ta ista obilježja, moraju biti od grupe odbačeni.

Konkretno, Josipa Rimac je primjer osobe koja od rane mladosti predano radi na procesu identifikacije s Franjom Tuđmanom i HDZ-om.

Ona je zbog toga, zbog savršeno ostvarene identifikacije, doživjela mnoga priznanja i mnoge podrške, ali je, da bi se sačuvala monumentalnost onih u kojima prebiva istinska klica ovog tipa devastiranog domoljublja s kojim se mnogi, u potrazi za različitim priznanjima, žele identificirati, u konačnici odbačena.

Premijer Andrej Plenković se, vlastitom voljom, odlučio identificirati s režimskom sviješću čovjeka koji je proganjao ljude slobode, s Franjom Tuđmanom, a ne s Romanom Latkovićem, čovjekom koji je, živeći demokraciju, dobio politički azil kako bi, napuštanjem države u kojoj se, pod krinkom demokracije, razbuktala režimska svijest, spasio goli život

Ona, dakle, nije odbačena zbog toga što je usvojila neprihvatljive obrasce i obilježja, nego zbog toga da bi zaštitila sami proces identifikacije, jer da je nastavila uživati podršku grupe, a grupa podrazumijeva podršku i zaštitu mnogih institucija, ugrozila bi grupu i samu identifikaciju.

Ovako je, postavši žrtvenim jarcem, odbačena od grupe kako bi grupa i dalje mogla djelovati po istom modelu po kojem je ona djelovala, i na taj način regrutirati nove pripadnike željne identificiranja s istim onim s čime se identificirala i Josipa Rimac.

Josipa Rimac je žrtvovana da bi se sačuvali učitelji ovakvog identificiranja, ali i da bi se otvorio put mnogim novim josipama.

Ako je nekome potreban primjer, neka samo pogleda gdje su sada Kuščević, Tolušić ili Kalmeta? U HDZ-u. A gdje bi drugdje bili?

Tko je, po uspostavljenoj stranačkoj hijerarhiji, kao predsjednik Županijskog odbora HDZ-a Zadarske županije, odgovoran za prosuđivanje prihvatljivosti djelovanja svih članova ove stranke u Zadarskoj županiji? Božidar Kalmeta.

HDZ, dakle, ne želi da ga predstavlja Josipa Rimac ili, ako je riječ o Zadarskoj županiji, načelnica Općine Gračac Nataša Turbić, nego Božidar Kalmeta.

Josipa Rimac se zbog toga neće naći na listama za predstojeće parlamentarne izbore, na tim listama se neće naći ni načelnica Općine Gračac Nataša Turbić, ali hoće Božidar Kalmeta.

Zanimljivo je što su, prije nego su učitelji ove specifične identifikacije zaključili da im Josipa Rimac i Nataša Turbić čine štetu, upravo Josipu Rimac i Natašu Turbić predložili da budu na izbornim listama za ulazak u Hrvatski sabor.

Josipa Rimac i Nataša Turbić nisu iz HDZ-a izbačene zato što više nisu HDZ-ovke, nego zato što jesu HDZ-ovke.

Božidar Kalmeta je zbog istih razloga ostao u HDZ-u, i zbog istih razloga će se, kao osoba koja u potpunosti promovira moral ove stranke i metodologiju njezinog djelovanja, naći na izbornoj listi za ulazak u Hrvatski sabor.

Josipa Rimac, Nataša Turbić i Božidar Kalmeta pripadaju HDZ-u, proces njihove identifikacije je bio potpuno isti, razlika se sastoji samo u tome što Josipa Rimac i Nataša Turbić više ne uživaju priznanje i podršku, osobito podršku mnogih institucija, a Božidar Kalmeta uživa to priznaje i tu podršku.

Svi navedeni su dovršili proces identifikacije i nisu toliko zanimljivi. Godinama se povlače pred našim očima, ništa nas, što se tiče njih, ne može iznenaditi. Stanje je jednostavno takvo, i svi to znamo.

U HDZ-u postoji netko zanimljiviji, netko čiji proces identifikacije ide istim smjerom, jer naprosto ne može ići nekim drugim, ali ide usporenije, jer je kasnije s njime započeo.

U Hrvatskoj se neprestano odvija identifikacija s Franjom Tuđmanom i HDZ-om. Onaj tko želi, neovisno o kojoj razini ili kojem području života se radi, doživjeti društveno priznanje i podršku, mora se identificirati s obilježjima koja su pripadala Franji Tuđmanu i HDZ-u

Ta osoba koja je sve više HDZ-ovac je, ni manje ni više, nego predsjednik HDZ-a Andrej Plenković.

Andrej Plenković je, kada je 2016. godine aklamacijom postao predsjednik ove stranke, više bio identificiran s europskim vrijednostima, a manje s tradicionalnim tuđmanovskim protuvrijednostima. Zbog toga je i postao premijer.

Kako je vrijeme odmicalo, bivalo je sve jasnije da je Andrej Plenković odustao od procesa identifikacije s europskim vrijednostima i da predano radi na procesu identifikacije tuđmanovskog tipa.

Zato imamo ovakvo pravosuđe, ovakav odnos prema prošlosti, ljudskim pravima, medijskim i političkim slobodama.

Franjo Tuđman je bio političar koji je pokušao ostvariti neprirodni spoj između režima i demokracije, on je bio političar režima kao demokracije. On je smatrao da je njegova individualna volja iznad opće volje, da je njegovo poimanje politike iznad demokracije.

Sraz njegove režimske svijesti i demokracije odigrao se mnogo puta, a najpoznatiji su slučajevi opstruiranja izbora zagrebačkih gradonačelnika ili, primjerice, pokušaj gašenja Radija 101.

No ima još jedan, kod nas gotovo prešućeni slučaj, a to je slučaj novinara Novog lista Romana Latkovića. Ovaj novinar je 1996. godine napisao članak u kojem je o Franji Tuđmanu pisao kao o brutalnom diktatoru.

Da smo 1996. godine živjeli u demokraciji, ovaj članak bi se pročitao, o njemu bi se raspravljalo, izazvao bi mnoge reakcije, ali niti jedna reakcija ne bi išla u smjeru pritiska i prijetnji sustava prema ovom novinaru.

Roman Latković je, budući da je 1996. godine u Hrvatskoj bila snažnija režimska svijest nego demokracija, doživio prijetnje i pritisak režima u tolikoj mjeri da je morao napustiti Republiku Hrvatsku i zatražiti politički azil u SAD-u.

Dobio je politički azil.

Ova rečenica je sramotna za demokraciju i za RH, ona je dvostruko sramotna – zato što se iz demokratskih zemalja ne bježi, ali i zato što se u demokratskim zemljama ne veličaju borci za režim (Franjo Tuđman), nego borci za slobodu (Roman Latković).

Franjo Tuđman je neupitna veličina u sadašnjoj RH, njega se i danas zaziva i na njega se pozivaju sve opcije kojima je bliži režim nego demokracija.

Romana Latkovića se, osim ponekih neovisnih medija, gotovo nitko ne sjeti.

Sve dok nam Roman Latković, čovjek koji je 1996. godine, zbog napisanog teksta, počeo susretati naoružane ljude koji mu prijete, sustav koji ga prisluškuje i režim koji ga tjera da napusti svoju zemlju i zatraži politički azil, ne postane veličina s kojom se, u smislu političkih sloboda i demokracije, identificiramo, ova zemlja neće biti demokratska.

Josipa Rimac je primjer osobe koja od rane mladosti predano radi na procesu identifikacije s Franjom Tuđmanom i HDZ-om

Premijer Andrej Plenković se, vlastitom voljom, odlučio identificirati s režimskom sviješću čovjeka koji je proganjao ljude slobode, s Franjom Tuđmanom, a ne s Romanom Latkovićem, čovjekom koji je, živeći demokraciju, dobio politički azil kako bi, napuštanjem države u kojoj se, pod krinkom demokracije, razbuktala režimska svijest, spasio goli život.

Uistinu me ne zanima sudbina onih koji u Tuđmanu vide veličinu, ali me živo zanima da oni ne određuju sudbinu ovoj nesretnoj zemlji.

Od odgovora na pitanja, je li Tuđman bio politički proganjan, zanimljiviji mi je odgovor na pitanje, je li on ikoga politički proganjao, a očito je, samo na primjeru Romana Latkovića ili Ankice Lepej, da jest.

Identificirati se s progoniteljem, znači intenzivno raditi na opstanku proganjanja.

Svima onima koji se u ovoj kampanji pozivaju na povratak Franji Tuđmanu, poručujem da se i ja imam kome vratiti – Romanu Latkoviću.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
    •  Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
    •  Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
    •  Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima
    •  Ranjivom pojedincu suicid je moguć spas od brutalnog društva
    •  Što bi tek bilo da se razbojnici ne smatraju katolicima
    •  Hrvatska je država u kojoj politički mrtvaci imaju budućnost
    •  Mnogima nenadani, za mene je zakašnjeli Milanovićev potez
    •  Kuharić je bio zarobljenik okolnosti u kojima je živio
    •  Apsurdno je da je lakše žrtvovati boga nego instituciju

> Svi tekstovi ovog autora