Plenković brani Barišića premda mu dovodi u pitanje vjerodostojnost

Premijeru,

obraćam vam se zabavljen kampanjom oko sudbine ministra obrazovanja Pave Barišića. Stvari su izmakle kontroli, vjerojatno ste i sami skužili.

Različito od stotinjak profesora, doktora znanosti i akademika, uopće nisam zgrožen frkom oko činjenice da se traži da ministar ode. Uvijek bi trebalo biti tako.

Ova gužva pokazuje da postoje ljudi koji su osjetljivi na poštenje, koji drže do romantične ideje da su profesori i znanstvenici ljudi kojima neće pasti na pamet ukrasti drugome ideju i pamet jer je to – nepristojno i nepošteno.

Super je da postoji takva ekipa, trebalo bi ih staviti pod zaštitu UNESCO-a, osobito zato što je riječ o ljudima kojima je stalo do ugleda i kvalitete hrvatskog akademskog kolektiva.

Zamislite bijednosti društva u kojemu svi kažu kako je s tekstom ministra Barišića sve u redu, osim što je na jednom mjestu propustio staviti referencu na izvor. Kao, izvor nije bitan. Naizgled nije bitan, osim onome tko je taj izvor, nekom autoru. Kada autoru uzmete ideju ili rečenicu do koje je on došao koristeći vlastiti mozak, onda je autoru dosta bitno da se to poštuje.

Ma koliko sve to bilo nakaradno, bolesno i ludo, nikada se on ne bi odrekao te salvete ni gluposti i usporedbe sa Zrinskima. Fućkalo mu se što nije bio autentičan u želji da umre kao Zrinski, taj bi stvarno vjerovao da je to velika stvar biti kopija drugoga nego biti autentičan. I nikada ne bi odustao od toga da je on ispalio te ideje

K vragu, autor nema ništa drugo nego ideju i rečenice, crtež, skulpturu, boje, građevinu, tkaninu ili već drugo što autora čini autorom.

Autorstvo je bitno, jer da nije, ne bi neki tamo slikar, bilo koji, potpisivao svoje crteže i ne bi slične črčkarije toliko vrijedile da nemaju potpis. To je jedino što će vam autor zamjeriti ako mu ukradete, ne lovu, možete mu ukrasti novca koliko želite, ali ono što ga čini autorom, potpis na djelu, to ne smijete dirati.

Znate i sami, radili ste neke autorske stvari u životu. Ili kažete neku bitnu rečenicu, a onda vam je ukradu.

Kao, npr. Tuđmanovo – ako izgubimo, svi idemo izginuti na prvu crtu. Nema većeg ludila od te rečenice, kao što nije bilo većeg ponosa od njegova kada je crtao kartu na salveti.

Ma koliko sve to bilo nakaradno, bolesno i ludo, nikada se on ne bi odrekao te salvete ni gluposti i usporedbe sa Zrinskima. Fućkalo mu se što nije bio autentičan u želji da umre kao Zrinski, taj bi stvarno vjerovao da je to velika stvar biti kopija drugoga nego biti autentičan. I nikada ne bi odustao od toga da je on ispalio te ideje.

Tako ni vi, nikada ne biste zaboravili da vam je netko pokrao ideju. I naravno da će onaj tko ukrade bitno što čini ideju uvijek reći da je to sitnica, da je slučajno, da nije htio, da se dogodilo, da je netko drugi kriv i da koga se vraga sada itko pjeni oko toga, ali nesretni Schlesinger, a o njemu je riječ, nije sretan što mu je ukradena ideja.

Nije osobito veliku stvar napravio svojim tekstom, ili se to još nije pokazalo, ali ipak – koristio je svoj mozak i svoju pamet, a ministar nije. Ministar je jednostavno prepisao.

I sada se izvlači, uvjerava i objašnjava, umanjuje značaj prepisivačine kao da postoji razlika između toga krade li se sitno ili na veliko.

Uvijek je isto.

Razlika u kazni je zbog razlike u šteti, ali uzeti vrećicu bombona je isto kao i kamion. Prepisati jednu rečenicu iz tuđeg teksta i dalje je prepisivanje.

Djeluje kao da pokušavate, pa makar i po cijenu javne galame, prijeći preko svega jer vam se to čini manjim zlom. A očekujemo da to ne bude kriterij, da jedino mjerilo bude odgovornost. I, umjesto toga, dobijemo vaš pristanak na spuštanje kriterija. Zbog toga se može dogoditi da vam nikada nitko neće vjerovati kada kažete izvrsnost jer je nedostupna i prosječnost. Da spomenem vjerodostojnost?

Ministar se čak nedavno javio Schlesingeru, ispričao se. Ovaj mu nije rekao da nema veze, rekao je da je dobro da se ikada javio.

Vrlo je vjerojatno da ministar Barišić ne bi nikada kontaktirao autora rečenica koje je uzeo da nije nastala cijela frka. Činjenica da se ministar javio pravom autoru pak ukazuje i da i ministar sam zna da se ne prepisuje pa je htio umanjiti štetu.

Naravno, svi to radimo.

Donekle je jasno i zašto branite ministra, vi ste ga izabrali, on je čovjek vašeg povjerenja, možda ministra smatrate frendom.

Ali, ministar ne smatra vas frendom, niti vas poštuje kao šefa i premijera.

Da drži do vašeg značaja i ugleda, da cijeni posao koji radi i koji vi radite, ne bi dopustio da se vi morate zauzimati za njega.

Lako je za stotinjak profesora i znanstvenika koji su mu dali podršku. Među njima je trinaest od 117 filozofa na hrvatskim sveučilištima.

To nije dovoljan broj da nas uvjeri kako je ministar uistinu sitno pogriješio, ostali nisu dali svoj potpis u znak podrške, nisu dali svoje ime. Kao ni Schlesinger.

Zašto vi to radite, zar uistinu mislite da je riječ o prenapuhanoj priči, da je filozof kojega ste izabrali stručnjak koji vas treba predstavljati, provoditi vašu ideju?

Ne djeluje uvjerljivo.

Da Barišić drži do premijerova značaja i ugleda, da cijeni posao koji radi i koji on radi, ne bi dopustio da se mora zauzimati za njega

Djeluje kao da pokušavate, pa makar i po cijenu javne galame, prijeći preko svega jer vam se to čini manjim zlom. A očekujemo da to ne bude kriterij, da jedino mjerilo bude odgovornost.

I, umjesto toga, dobijemo vaš pristanak na spuštanje kriterija. Zbog toga se može dogoditi da vam nikada nitko neće vjerovati kada kažete izvrsnost jer je nedostupna i prosječnost. Da spomenem vjerodostojnost?

Neki put je bolje biti sam ali svoj protiv stotinu njih.

P.S. Ja bih ovo copy-paste s Wikipedije, ali još nitko nije morao apelirati na premijera da ne podrži prepisivanje kao znanstvenu metodu

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Kako pobijediti Zokija u drugom krugu
    •  Kako je Marko Skejo napravio budalu od MORH-a i Hrvatske
    •  Hrvatska, ona dobra zemlja koja puca na ljude
    •  Teško je biti HDZ-ovac s takvom kandidatkinjom za predsjednicu
    •  Kako je Hrvatska uspjela izgraditi sustav koji štiti samo sebe
    •  Ona je plakala u jastuk
    •  Kako Miroslav Škoro voli Hrvatsku srcem i čekićem
    •  Kakav predsjednik treba Hrvatima
    •  Istina koja nikome nije po volji
    •  Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke

> Svi tekstovi ovog autora