Plaćeno roditeljstvo jamči nezaposlenost i neimaštinu

Privremena obustava mjere roditelja-odgojitelja, koja je postojala od kraja 2016. godine, zacijelo je mnoge korisnike pogodila kao grom iz vedra neba.

Što ćemo sada, zapitale su se, vjerojatno u panici, korisnice. Žene koje su se, vjerujući u pouzdanost gradskih vlasti, odlučile na treće dijete, kao i žene koje su dale otkaz svojim poslodavcima da bi sebi osigurale veću plaću nego što su imale na svojim dotadašnjima radnim mjestima.

Vjerojatno je većina njih bila zaposlena u trgovini, u tekstilnoj industriji (u agoniji), poneke u zdravstvu, prosvjeti i na drugim tzv. ženskim poslovima. Gradske vlasti su im naprasno poremetile sve planove i sve kalkulacije.

Iako se već neko vrijeme javno šaputalo o nužnosti ili neizbježnosti ukinuća plaćenog roditeljstva, zbog nesrazmjera između financijskog tereta i stvarnog demografskog efekta, ipak bi bilo samo ljudski razumljivo da su same korisnice čvrsto zažmirile i poklopile uši na sve vijesti o tome i odlučile se i dalje vjerovati u odlučnost gradskih vlasti da će materijalno zbrinjavati nezaposlene roditelje i obitelji s više djece, i na taj način doprinositi demografskoj obnovi zemlje.

Mjeru plaćenog roditeljstva zastupnici, koji su se 23. kolovoza 2021. godine izjasnili o njezinu prestanku, većina je smatrala preskupom, apsolutno i u odnosu na učinkovitost. Demografski porast značajan je, ali ne toliko koliko je mjera skupa

Svatko bi s gnušanjem odbio zamjerku da su kalkulirali s ”plaćom za rađanje djece”, ali ”plaća za roditelje”, ”plaćeno roditeljstvo”, to ipak zvuči po racionalnom rješenju kojim jednim udarcem ubijete više muha: nezaposlenost, socijalne slučaje i demografiju.

Dobronamjerno bih zaključila kako je samo pravedno da se država primjereno, financijski, odužuje roditeljima koji se odriču nekih materijalnih dobara u korist djeteta više – zato što im dijete više znači nego neke ugode suvremenog svijeta, a ne zato što kalkuliraju s državnim naknadama.

Da su političke odluke donesene uvijek s ”rokom potrošnje”, nije neko novo otkriće, nego nebrojena puta potvrđivana stvarnost.

Zato je:

1. Pouzdavanje u političke odluke vladajuće politike generalno i uvijek kratkovidno; ”otac” spomenutih mjera, nije jedini koji je njima vrbovao glasove i simpatije; političke odluke rijetko kad traju na duge staze. Njima u korist može se priznati da ni političari nisu proroci, pa ne mogu predvidjeti baš sve scile i haribde, koje im se prepriječe u bliskoj, a kamoli u kasnijoj budućnosti.
2. U konkretnome je slučaju povjerenje roditelja u dugoročnost mjere bilo naročito kratkovidno. I prosječno informiran građanin/informirana građanka trebali su sumnjati u to da stanje gradskih financija takve mjere nipošto ne može izdržati, pogotovo ne na neodređeno vrijeme. Skupi predizborni pokloni namijenjeni su trenutku. ”Darivatelji” takvih ”poklona” ne govori o tome, a nije njihova krivica što neki građani/građanke to ne znaju ili ne žele znati.
3. Pravo na naknadu za roditelje-odgojitelje završava s određenom (15 koliko mi je poznato) godinom starosti najmlađeg djeteta. I što onda? Kako dalje, kad odjednom otpada jedna plaća? Nema baš mnogo ljudi, koji se nisu bar jednom u životu suočavali s tom činjenicom.

Dakle, zaposliti se, ali izbor zanimanja u kojem žena u srednjim godinama ima nekakvu šansu, nije odveć velik, poglavito ne u zemlji, koja je sva fokusirana na tromjesečnu turističku sezonu, poslije koje će otkazi jamačno biti brojniji od ponude slobodnih radnih mjesta.

”Ne-više korisnice naknade” bit će tada godinama izvan svijeta rada i izvan napretka – hvala Radi Borić što je na to upozorila u obrazloženju svoje podrške odluci o ukidanju mjere. Hvala Sanji Modrić, koja je i kao novinarka upozorila na ovu realnu situaciju.

”Ne-više korisnica” roditeljske naknade bit će uz to i u godinama, kad trebaju konkurirati s mlađima, a malo ima poslodavaca i zanimanja u kojima su starije osobe koje traže posao, cjenjenije od mlađih.

Dakle, put vodi iz doma na zavode za zapošljavanje – u nesretnim slučajevima do dugotrajne nezaposlenosti, zbog koje su takve osobe sve manje tražene. Slobodno se može generalizirati tvrdeći da put vodi k siromaštvu u godinama mirovine. Starosna neimaština, ova avet današnjice, mogla bi postati sudbinom osoba s takvom karijerom.

Starosna neimaština je, ne slučajno, ženskog roda. Najkasnije u mirovini osvećuje se odricanje od radnog staža.

To, uostalom, vrijedi podjednako za osobe, koje se radi njege člana obitelji (zbog invalidnosti, starosti, kronične bolesti) odriču dohodovnog rada – čudim se zašto država takve osobe ostavlja na cjedilu sa svojim jadnim perspektivama za vlastitu starost.

Resorni ministar, koji je nadležan i za socijalu, i za demografiju, i za mladež itd., u takvom monster-ministarstvu vjerojatno gubi iz vida najslabije, a mladome ministru su starije osobe i one koje skrbe za njih, zadnja rupa na sviralu. One doduše imaju sindikat, ali nikakve koristi od njega.

Ako je mjeri roditelj-odgojitelj cilj bio povećati broj trećerođene djece, demografi imaju razlog zadovoljstvu – uspjeh je, sudeći prema novinskim vijestima, ”iznad očekivanja”. Broj trećerođene djece u gradu Zagrebu narastao je za 28 posto i u apsolutnim brojevima.

Ponovno se nameće pitanje financiranja demografskog porasta. Roditelji imaju pravo zatražiti odgovor na to pitanje od političara, kojima su jadikovke zbog ”bijele kuge” na usnicama, i onda će morati priznati da gradski, općinski, državni proračun ne može, ne da neće.

Mjeru plaćenog roditeljstva zastupnici, koji su se 23. kolovoza 2021. godine izjasnili o njezinu prestanku, većina je smatrala preskupom, apsolutno i u odnosu na učinkovitost. Demografski porast značajan je, ali ne toliko koliko je mjera skupa.

Svatko bi s gnušanjem odbio zamjerku da su kalkulirali s ”plaćom za rađanje djece”, ali ”plaća za roditelje”, ”plaćeno roditeljstvo”, to ipak zvuči po racionalnom rješenju kojim jednim udarcem ubijete više muha: nezaposlenost, socijalne slučaje i demografiju

Rješenja što sam ih pronašla na službenim web stranicama drugih zemalja, pozdravljaju plaću za majke ili za roditelje, ali pod drugim uvjetima.

Plaća se odnosi na prve tri godine djetetovog života, neovisno o prihodima partnera/supruga, neovisno o tome hoće li se majka i prije treće godine djetetova života vratiti na radno mjesto ili se zaposliti, i hoće li zato dijete smjestiti u jaslice, jer je svakom djetetu zajamčeno mjesto u dječjoj ustanovi, bez obzira na to jesu li roditelji, ili jedan od roditelja zaposlen ili nije.

Uvjeti zvuče kao bajke, a nisu ni svi svugdje ispunjeni ni u bogatim državama blagostanja zapadne i sjeverne Europe, ali ispunjavanje tih kriterija se može utuživati, a ne izmoliti kao milost.

Što bih ja voljela čuti u situaciji u kojoj mi se čini da su mi sve lađe potonule? Vidjeti sebe žrtvom politike, korone, nepovoljnih okolnosti?

Najmanje što vam u takvoj situaciji treba, to su ”mudrosti” poput one ”svaka kriza nosi u sebi šansu”. Rješenja koja nudi državna politika, ciljaju na duge staze: ”pazite koju školu birate”, ”pazite kad birate zanimanje”, ”solidno školovanje i hrabrost je birati i nepopularna, neženstvena, nelagodna zanimanja”…

To je sve točno, ali što stoji iza tih recepata? Savjet da se i u kasnijim godinama usudimo na nepopularan odabir. Ali promijeniti sebe i uključiti u svoj izbor i ona rješenja koja se ne nude na dlanu, zabraniti sebi zabranjene misli – to nekad navodi na sasvim razborite ideje, po logici kako se nisam prije toga sjetila.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora