Pjeskovita zemljo Hrvatska!

Ako ste pomislili da sam malo pretjerala u prošloj kolumni tvrdeći da je hrvatsko društvo sve više kastinsko društvo, te da je šator 100% za Hrvatsku posve istisnula faraonska piramida, evo vam novog dokaza: 

Jedna novinska fotografija s nedavne nomadske selidbe Predsjednice i njezine dvorske svite u Koprivničko-križevačkoj županiji u djeliću sekunde razotkrila mi je Predsjedničin cilj:

Provjeriti koliko to pijeska ima u čuvenim Đurđevačkim peskima i ima li ga dovoljno da se razgrne po cijeloj Hrvatskoj kako bi mnogi – po mogućnosti svi – pokorni i poslušni hrvatski građani zabili svoje glave u njega.

Vrijeme je da vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske Kolinda Grabar-Kitarović naredi marljivom ministru obrane Damiru Krstičeviću, inače jednom od najagilnijih utjerivača domoljublja u kosti, da započne planirati vojne vježbe u koje će uključiti redovni i rezervni sastav Hrvatske vojske te brojne dragovoljce kako nijedan pedalj hrvatske zemlje ne bi ostao nepokriven pijeskom

Jer upravo ih u toj pozi vlast, i njezini dizajneri, najradije vide – glava gurnuta u pijesak, a nezaštićena gola guzica dostupna za svaku vrstu rabota.

U Đurđevcu, nedaleko Koprivnice, Predsjednica se uslikala s (uvoznom) devom – u novom turističkom poduhvatu ambicioznog gradonačelnika Đurđevca i zastupnika Željka Lackovića – kojim on pokušava privući veliki broj turista iz zemlje i Europe.

Zašto da idu u Afriku kad ovdje imaju priliku vidjeti jedinstven domaći fenomen, ostatke jedine hrvatske pustinje – Đurđevačke peske – koje sam narod naziva “Krvavi peski” i “Hrvatska Sahara”, zajedno s četiri deve kupljene na jednoj farmi na sjeveru Njemačke?

Uostalom, u arheološkim iskapanjima u okolici, tvrde iz lokalne turističke zajednice, pronađene su kosti deva, pustinjskih životinja koje su Turcima služile za prijevoz tereta, pa bi se moglo reći da su one i naše ”domaće životinje”.

Moguće je da su to čak deve samog Ulam-bega iz legende o Đurđevačkim picokima, koji je, zajedno sa svojom vojskom, opsadom Staroga grada i glađu htio prisiliti Đurđevčane na predaju.

Danas ipak ne bismo ratovali s Turcima kad imamo na dohvat, na puškomet, susjede i komšije. Doduše, već i na sam spomen Istambulske konvencije mnogi kreću kopati rovove, premda ona, dakako, nema nikakve veze s Turcima i Erdoganom. Njegova politika, uostalom, službenoj Hrvatskoj je baš OK, pa nema smisla da jašemo na legendi o đurđevačkom pjetliću – picoku – kad možemo jahati na devama.

Uvjerivši Turke da Đurđevčani imaju dovoljno hrane na bacanje, štoviše da su je spremni podijeliti sa svojim neprijateljima, lukavi dudeki potjerali su ih pognutih glava zauvijek iz ovih krajeva.

Jesmo li išta naučili iz ove priče? Jesmo. Ukoliko danas nemamo dovoljno hrane, možda imamo dovoljno pijeska da zabijemo u njega glave i šutke sve trpimo?

Vojnim stručnjacima, pretpostavljam, neće biti nimalo teško izračunati koliko je potrebno razgrnuti četvornih (i kubnih) metara ”đurđevačkih peski” po cijeloj Hrvatskoj, tako da svaki odrasli stanovnik – bez obzira na oblik i veličinu glave – zadobije dovoljnu masu pijeska i vlastiti prostor za gnjurenje

Vrijeme je da vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske Kolinda Grabar-Kitarović naredi marljivom ministru obrane Damiru Krstičeviću, inače jednom od najagilnijih utjerivača domoljublja u kosti, da započne planirati vojne vježbe u koje će uključiti redovni i rezervni sastav Hrvatske vojske te brojne dragovoljce kako nijedan pedalj hrvatske zemlje ne bi ostao nepokriven pijeskom.

Strategiju bi sjajno mogli razraditi stručnjaci s Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”, koje je upravo proslavilo ”okruglu” 26. obljetnicu od osnivanja i koje zacijelo ima znanstvenih i domoljubnih potencijala za takvu pjeskarizaciju Hrvatske.

(Nedavno je Žarko Puhovski, kao potvrdu teze da je u suvremenoj Hrvatskoj ”subnorizacija” još snažnija nego u prošlom sustavu, spomenuo da se sada slave sve obljetnice, a u Jugoslaviji su se obilježavale godišnjice, koje su zaokruživale petu ili desetu godinu od nekog događaja, pa mi je stoga, ni kriva ni dužna, upala u oči baš ova proslava 26. obljetnice Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”.)

Vojnim stručnjacima, pretpostavljam, neće biti nimalo teško izračunati koliko je potrebno razgrnuti četvornih (i kubnih) metara

”đurđevačkih peski” po cijeloj Hrvatskoj tako da svaki odrasli stanovnik – bez obzira na oblik i veličinu glave – zadobije dovoljnu masu pijeska i vlastiti prostor za gnjurenje.

Možda se, u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, mogu organizirati i sportske igre te time postaviti temelje novom nacionalnom sportu – tko može duže izdržati s glavom u pijesku?

Predlažem da paralelno krene i inicijativa za skladanje nove himne i novih stihova pod naslovom ”Pjeskovita zemljo Hrvatska”. Možda je najbolje da je potakne Hrvatski generalski zbor, koji ionako često funkcionira kao Vlada u sjeni, uglavnom kad ona ne želi prljati ruke.

Za svaki slučaj, imamo tu i Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, pa bi, u sinergiji s Hrvatskim generalskim zborom, ono moglo na vrijeme reagirati kako ne bi došlo do pogrešaka i izjednačavanja s himnama sličnih jezika u (totalitarnom) susjedstvu.

Između redaka Bozanićeve propovijedi pročitala sam: Dosta je svih tih kritičkih i negativističkih misli koje razaraju hrvatsko društvo. Potrebno se vratiti u sigurnije i toplije mjesto – u pijesak!

Kad je već zbor uglednih generala i praktičnih povjesnika tako aktivan i željan sudjelovanja i u kurikularnoj reformi – nedavno su, naime, ministrici obrazovanja Blaženki Divjak predstavili svoj ključni projekt Nacionalni program edukacije o Domovinskom ratu – neka se onda iskažu i u literarnim i glazbenim vodama, a ne samo u pisanju povijesti.

Jer, tko zna? Sve treba preispitati. Možda su nas posljednjih desetljeća krivo učili ne samo na satovima povijesti nego i na satovima zemljopisa. Tvrdili su da pripadamo mediteranskim i srednjoeuropskim zemljama (nipošto ne balkanskim).

Doduše, Predsjednica je u svojem nastupnom govoru obećavala da ćemo se pridružiti najbogatijim zemljama, da ćemo postati bogata zemlja poput Švicarske.

Evo nam sada prilike da se ”pjeskovita zemlja Hrvatska” ugura u najrazvijenije sjevernoafričke zemlje? Možda čak i da postane predvodnicom nove uspravnice – supsaharaske.

Ali već čujem prijekor s najvišeg mjesta društvene piramide – s oltara zagrebačke katedrale: Tko se to usudi dovesti u vezu Hrvatsku s jednom od ”najsiromašnijih regija na svijetu, koja još uvijek pati od naslijeđa kolonijalnog osvajanja i okupacije, neokolonijalizma i međuetničkih sukoba?“

Možda oni pojedinci i skupine na koje je ukazao kardinal Bozanić u svojoj Božićnoj poslanici, ”koji se upravo natječu kako bi našli što više zla oko nas i uvećali njegovo očitovanje, kao da se sugerira kako u nas ništa ne valja i kako sve ide u pogrješnom smjeru. Narodu i domovini rastače se samopoštovanje, zdravo pouzdanje, guši se i umrtvljuje zdravi ponos.“   

Oprostite, između redaka Bozanićeve propovijedi pročitala sam i sljedeću poruku: Dosta je svih tih kritičkih i negativističkih misli koje razaraju hrvatsko društvo. Potrebno se vratiti na sigurnije i toplije mjesto – u pijesak!

I da ne bi sve bilo tako crno, odnosno pješčano sivo, evo i malo optimizma i zelenila za kraj – premda nisam sigurna je li to onaj optimizam na koji je mislio nadbiskup u Božićnoj poslanici.

U posvemašnjoj mumifikaciji Hrvatske, bandažiranoj pustinjskim pijeskom, pojavljuju se i male oaze otpora – poput Inicijative mladih za ljudska prava, koji su se dostojanstveno poklonili žrtvama hercegovačkih logora u trenutku dok se ”najbolji dio” Hrvatske opraštao od generala Praljka. Ili poput anonimnog djeteta koje je skupilo hrabrosti snimiti mobitelom mrzilački govor domoljubnog vjeroučitelja na satu vjeronauka

U posvemašnjoj mumifikaciji Hrvatske, bandažiranoj pustinjskim pijeskom, pojavljuju se i male oaze otpora – poput Inicijative mladih za ljudska prava, koji su se dostojanstveno poklonili žrtvama hercegovačkih logora u trenutku dok se ”najbolji dio” Hrvatske opraštao od generala Praljka, osuđenog za njihovu sukreaciju.

Ili poput anonimnog osmoškolca (ili osmoškolke?) koji je skupio hrabrosti tajno mobitelom snimiti mrzilački govor domoljubnog vjeroučitelja na satu vjeronauka bez obzira na veliku obljubljenost tog učitelja među njegovim (njezinim) vršnjacima. Bez obzira na to što će jednoga dana, kad-tad, biti proglašen/a izdajicom i ”prokazivačem”.

Želim vjerovati da su te mlade osobe novi glas savjesti, da nisu instrumentalizirane od starijih i da će njihov broj rasti.

A za ostale, koji radije farbaju stvarnost u ružičasto, umjesto novogodišnje čestitke preuzimam slogan s portala Peščanik:

Ako vam je dobro, onda ništa!

 P.S. Hvala Peščaniku. Očito je, ne možemo bez pijeska nikamo i nikako!

 

    •  Tonko Maroević, desetobojac hrvatske kulture
    •  Borivoj Dovniković Bordo: ''Mogu biti protivnik samo fašizmu''
    •  Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
    •  Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje
    •  Između umjetnosti i salate
    •  Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
    •  Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti
    •  Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti
    •  Dijamanti, rđa i djetelina
    •  Neraspoređeni

> Svi tekstovi ovog autora