Pitanje eutanazije oko kojeg će se uvijek lomiti koplja

U europskim državama ustavni su sudovi tijekom 2020. godine odškrinuli vrata potpomognutoj eutanaziji, i to u Njemačkoj u veljači, a u Austriji u prosincu prošle godine.

Ustavni su sudovi obrazložili svoj pravorijek: zabrana je u suprotnosti s načelom samoodređenja pojedinca. Namjerni prekid života na zahtjev ostaje zabranjen, a pravorijek će stupiti na snagu početkom 2022. godine.

Ustavni su sudovi svoje odluke donijeli na zahtjev nekolicine neizlječivih bolesnika i liječnika. Potpomognuto samoubojstvu, koje je do tada bilo zabranjeno i sankcionirano, više neće biti zabranjeno.

Naime, u suprotnosti je s ustavom zabraniti bez iznimke svaku pomoć osobi koja je odlučila prekinuti svoj život, jer zabrana krši pravo na slobodno odlučivanje o sebi.

Ustavni sud Austrije zastupa stav da pravo na slobodno samoodređenje obuhvaća i pravo na umiranje dostojno čovjeka, što uključuje pravo da se pri tom činu koristi pomoć treće osobe. Odluka na potpomognuto samoubojstvo počiva na slobodnom samoodređenju, što zakonodavac mora uvažavati.

Nije u suprotnosti s tim pravom zabrana nagovaranja nekoga na samoubojstvo. Ostaje zabranjeno okončanje života na zahtjev.

Sada je na potezu zakonodavac da predvidi mjere kojima pojedinac koji je odlučio okončati svoj život tu svoju odluku donese pod utjecajem nekog drugoga. Nitko ne smije navesti nikoga na samoubojstvo.

Ustavni sud Austrije zastupa stav da pravo na slobodno samoodređenje obuhvaća i pravo na umiranje dostojno čovjeka, što uključuje pravo da se pri tom činu koristi pomoć treće osobe. Odluka na potpomognuto samoubojstvo počiva na slobodnom samoodređenju, što zakonodavac mora uvažavati

Odluka za dostojanstvenu smrt kao slobodu izbora uz pomoć druge osobe mora biti slobodna i zakonski regulirana zaštitom temeljnih prava samo pod uvjetom da je donesena potpuno autonomno i bez utjecanja druge osobe.

Nitko ne smije inzistirati na tome da mu druga osoba okonča život – to će se i dalje kažnjavati kao ubojstvo, ali potpomognuti čovjeka koji čini samoubojstvo, to nakon ovog pravorijeka ostaje bez kazne. Liječnik koji pacijentu na njegov izričit zahtjev, daje smrtonosni medikament, neće biti kažnjen.

Članovi biskupskih konferencija u Njemačkoj i u Austriji bili su potreseni i bez riječi zbog tog otvorenog pristanka ustavnih sudova. Biskupi poštuju pravnu državu i ustavne sudove kao vrhovno tijelo zaštite prava, no Crkva ne može niti shvatiti niti prihvatiti takve odluke.

U suprotnosti sa stavom Katoličke Crkve, Evangelička Crkva se i u Austriji zalagala za to da u krajnjim slučajevima valja primjenjivati milosrđe i nekažnjavanje.

Laknulo je udrugama koje podupiru odluke bolesnika na samoubojstvo. Nitko više ne mora sebe usmrtiti. Nitko se više ne mora bojati ostati živ i životariti pod nehumanim, nedostojnim uvjetima.

Sama mogućnost da u krajnjoj situaciji kada osoba donese svjesnu odluku o okončanju vlastitoga života jer mu medicina više ne daje mogućnosti za oporavak niti za poboljšanje kvalitete netko smije, bez srama i bez straha, udovoljiti volji bolesnika, već umanjuje pritisak i olakšava razmišljanje.

Za osobe u kriznim situacijama, kad intenzivno razmišljaju o počinjenju suicida, može se pomoći telefonskim razgovorom i savjetovanjem.

Odluka nije ipak takva da bih je bez oklijevanja pozdravila. Štoviše, premda su vrata ”samo” odškrinuta, ”nagrižen” je tabu, a bez odgovora ostaju mnoga pitanja.

Ustavni sud daje samo načelni stav – no upitno je tko će odrediti je li odluka ”sasvim slobodna i bez utjecaja”. U kojim je slučajevima dopuštena potpomognuta eutanazija: zbog bolesti, starosne granice, mladosti, depresije?

***

Ljekarnica u Zagrebu odbila je djevojci izdati kontracepciju na recept, pozvala se na priziv savjesti. ”Dokle ovo ide?” zapitali su se mnogi.

Ministar zdravstva, Hrvatska ljekarnička komora i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova zauzeli su stav: ”U slučaju priziva savjesti dijela svojih djelatnika zdravstvene ustanove ili ljekarne su dužne organizirati svoj rad na način da korištenje prava na priziv savjesti ne ometa njihov rad u cjelini i omogućavanju u pružanju pojedinih usluga. Prema članku 12. st. 3. Kodeksa ljekarničke etike i deontologije, magistar farmacije ima pravo priziva savjesti samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika.”

Ukratko: pravo na priziv savjesti ima svoje granice – pravo na zdravlje svih korisnika zdravstvenog sustava ima prednost pred pravom pojedinca na svoja uvjerenja.

Izglađen je, dakle, neugodan slučaj, sve je dobro i u redu.

”Ništa nije dobro, ništa nije u redu”, smatra autor stručnog napisa o problemu priziva savjesti u zdravstvenim ustanovama generalno, a s posebnim osvrtom na ljekarništvo, José Lopéz Guzmán za bečki časopis Imago hominis, sv.15, br. 2, str.101-110. 2008. (IMABE – Institut für medizinische Anthropologie und Bioethik, Wien).

Dok je, prema autorovu uvjerenju, ”pravo na priziv savjesti priznato i regulirano za slučajeve u kojima liječnici, medicinske sestre, medicinski tehničari, primalje smiju odbiti sudjelovati u zahvatima (pobačaj, medicinsko potpomognuta oplodnja, surogatno majčinstvo, te u obavještavanju o nalazima prenatalne dijagnostike kad bi se majka mogla odlučiti na pobačaj, naposljetku i u eutanaziji)”, pravna je situacija u ljekarnišvu nezadovoljavajuća, nesigurna, nesređena.

Odluka ljekarnika o (ne)izdavanju abortivnih (Aftermorning pill), ali i kontracepcijskih sredstava (antibebi pilule) može povlačiti sankcije zbog povrede radnih obaveza, iako je priziv savjesti ne samo zbog vjerskih uvjerenja, nego i zbog moralnih dvojbi prepoznat u međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.

Odluka za dostojanstvenu smrt kao slobodu izbora uz pomoć druge osobe mora biti slobodna i zakonski regulirana zaštitom temeljnih prava samo pod uvjetom da je donesena potpuno autonomno i bez utjecanja druge osobe

Sudeći prema medijskim napisima, već su u nekoliko slučajeva ljekarnice zbog priziva savjesti odbile pacijentice s valjanim liječničkim receptima za kontracepcijska sredstva.

Kako su se one o svojim odlukama odbile javno očitovati, mogu samo nagađati da su se držale doktrine Katoličke Crkve o nedopustivosti primjene ”umjetnih metoda sprečavanja začeća”, prema enciklici pape Pavla VI. iz 1968. ”Humanae vitae”.

U argumentima u prilog zabrani primjene umjetnih kontracepcijskih sredstava u Enciklici se pojavila tvrdnja da antibebi pilule na više načina sprečavaju začeće – kad unatoč propisnom, redovitom uzimanju dođe do začeća, hormoni u toj piluli sprečavaju inidaciju oplođenog jajašca. Drugim riječima: antibebi pilula spada u abortivna sredstva.

Antibebi pilula je zato, prema ”Humanae vitae”, zavaravanje etiketama jer se njezino djelovanje kvalitetno ne razlikuje od pilule za ”hitnu kontracepciju”, takozvane Aftermorning pill.

Generalna zabrana umjetne kontracepcije, prema citiranoj okružnici, proizlazi iz činjenice da je kontracepcija suprotna intrinzičnoj vrijednosti života i da je umjetna kontracepcija zato potpuno iste moralne (ne)kvalitete kao i pobačaj.

Filozofi i teolozi su ukazali na pogrešne zaključke jednog od temeljnih argumenata Enciklike, argumenta potencijalnosti (svako sprečavanje začeća je sprečavanje potencijalnosti da se razvije ljudska osoba).

Kritizirati treba izjednačavanje neoplođenog jajašca i spermatozoida s jedne strane i oplođenog jajašca s druge strane.

O pogrešnim osnovama crkvene doktrine prema ”Humanae vitae” napisano je mnogo toga. Često je upozoravano na to da nema konzistentnih argumenata na kojima se temelji zabrana umjetne kontracepcije uz istovremeno forsiranje i opravdavanje ”prirodne kontracepcije” (vidi: Snježana Prijić-Samaržija, ”Kontracepcija: prirodno, umjetno, moralno”. Filozofska istraživanja. 122, god. 31 (2011), sv. 2, 277-290).

Nacionalne biskupske konferencije nisu ”rušile” doktrinu (nisu se hvatale u koštac s nadmoćnom vrhovnom crkvenom vlašću), nego su – svjesne argumentativnih mana i zastarjelih antropoloških i fizioloških temelja – posebnim ”preporukama” vjernike upućivale na to da je individualna savjest svakog pojedinca posljednji i mjerodavni moralni kriterij.

Iz njihovih očitovanja iščitava se spoznaja da umjetna kontracepcija nije ništa više ”neprirodna” od prirodne metode u smislu žrtvovanja prokreacije za druge ciljeve, koje čak i ”Humanae vitae” smatra opravdanima: ”Uzajamno pružanje ljubavi, podrške i moralnog oslonca” (koliko je meni poznato, jugoslavenska se biskupska konferencija nije oglasila – barem ne preporukom, koja relativizira neopravdanu rigidnost enciklike ”Humanae vitae”).

José Lopéz Guzmán, autor citiranog pledoajea priziva savjesti, smatra da se osoba koja drugoj osobi uskrati uslugu ili stvar koju smatra moralno nespojivom sa svojim uvjerenjem samo koristi neotuđivim ljudskim pravom, utvrđenim u čl. 9 Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (4. studenoga 1950.).

Vrijednost i značenje priziva savjesti jest, prema mišljenju toga autora, u tome što ublažava težinu grižnje savjesti koju osjeća osoba koja djeluje ili mora djelovati protivno svojoj savjesti.

Odbijati neku radnju koja se kosi s nečijim uvjerenjem zahtijeva veliku hrabrost. Zato je Europska konvencija uvela pravo priziva savjesti uz jamstvo nekažnjavanja. Nitko ne smije snositi posljedice zbog toga što je odbio obavljanje profesionalnih dužnosti nespojivih s nečijim moralnim stavovima naglašava Konvencija.

Iskustva s totalitarnim sustavima, koji svojim moralnim libertinizmom moralno savjesne osobe stavljaju pred neotklonjive sukobe savjesti, morala bi nas poučiti uvažavati pravo na svoju savjest (međunarodne konvencije o ljudskim pravima upravo zrcale takva iskustva).

Nitko ne smije inzistirati na tome da mu druga osoba okonča život – to će se i dalje kažnjavati kao ubojstvo, ali potpomognuti čovjeka koji čini samoubojstvo, to nakon ovog pravorijeka ostaje bez kazne. Liječnik koji pacijentu na njegov izričit zahtjev, daje smrtonosni medikament, neće biti kažnjen

Savjest je, kako naglašava Guzmán, ne samo privatna stvar pojedinca, nego mora biti javna briga i opće dobro.

Zato autor odbija stav da se u obavljanju profesionalnih dužnosti ljekarnik/ica ne smiju koristiti prizivom savjesti.

Potpuno pogrešan je, prema Guzmánovom mišljenju, stav da ljekarnik ima pravo na priziv savjesti, ali ne na radnom mjestu u ljekarni (kako vjeruje bivši ministar zdravstva Kujundžić). Niti jedan medicinski djelatnik ne smije svoju savjest ”u dolasku odložiti u garderobi, a nakon kraja radnog vremena ponijeti je kući”.

Međutim, Guzmánovo bezuvjetno pristajanje uz pravo ljekarnika na priziv savjesti upravo vapi za odgovorom na pitanje što je s pravom druge strane, one koja biva odbijena. Što je s pacijenticom kojoj je ljekarnica uskratila izdavanje kontracepcijske pilule?

Autor je na strani ljekarnika i cijeli napis odnosi se samo na priziv savjesti u ljekarništvu. To je jednostran, pristran stav koji nas ne može zadovoljiti jer više pitanja ostavlja bez odgovora, dok na pitanje što sam postavlja ne odgovara baš uvjerljivo: Smije li ljekarnica svoju mušteriju uputiti kolegi/kolegici ili drugoj ljekarni, gdje neće naići na priziv savjesti?

Autor, dosljedan svojoj logici, to odrješito niječe. To bi, u prenesenom smislu, bilo kao da netko ne želi osobno pucati u čovjeka, nego oružje daje drugome da on obavi tu ”uslugu”.

Europska konvencija, pak, kaže da se ”sloboda vjeroispovijesti, mišljenja, savjesti ne smije ograničavati, OSIM ako to zahtijevaju zakonom utvrđene mjere radi uspostave javne sigurnosti i reda, zdravlja, javnog morala ili radi zaštite prava i slobode drugih osoba”.

I Međunarodni pakt o građanskom i političkom pravu (19. prosinca 1966.) brani prava i slobode drugih, pred kojima i pravo na priziv savjesti nailazi na svoju granicu.

Naposljetku, Statut i Kodeks ljekarničke etike i deontologije Hrvatske liječničke komore utvrđuju upravo to kao obavezu i profesionalnu dužnost onoga kojem se omogućava korištenje priziva savjesti.

Nositelj je prava, ali kao takav ima ipak obavezu prema svojoj struci i prema ljudima kojima mora služiti.

Guzmán pak, koji obilato citira Europsku konvenciju, taj ”osim” preskače.

Pravo jedne strane je zadovoljeno, a pravo druge strane zanemareno. Zapravo jedna strana ostvaruje svoje pravo nauštrb druge strane.

Preporuke i upute Vijeća Europe državama za primjenu tih odredbi upozoravaju da u primjeni treba voditi brigu o tome da se ne povrijede druge vrijednosti utvrđene ustavima, da ne zadiru u temeljna prava zajednica ili drugih osoba.

Mudru spoznaju samih nositelja prava na priziv savjesti da ničije pravo nije neograničeno, iščitala sam iz niza internetskih stranica nacionalnih farmaceutskih društava u Europi i u SAD-u. ”Magistar farmacije ima pravo priziva savjesti samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika”, a upravo to piše i u Kodeksu.

Zdravstveni sustav mora istovremeno omogućiti svojim djelatnicima ostvarivanje prava na priziv savjesti i osigurati raspoloživost zdravstvenih i ljekarničkih usluga. Ta se dva zadatka međusobno isključuju.

Pravobraniteljica ukazuje na to da je oba prava ”nužno sagledati kroz prizmu pozicije u kojoj se nalaze pacijent/korisnik i liječnik/ljekarnik. Naime, pacijent/korisnik je u podređenom položaju u odnosu na liječnika/ljekarnika; o njemu je ovisan kako bi bio u mogućnosti ostvariti svoje pravo, dok isto ne vrijedi u obratnom slučaju.”

Sama mogućnost da u krajnjoj situaciji kada osoba donese svjesnu odluku o okončanju vlastitoga života jer mu medicina više ne daje mogućnosti za oporavak niti za poboljšanje kvalitete netko smije, bez srama i bez straha, udovoljiti volji bolesnika, već umanjuje pritisak i olakšava razmišljanje

Nemogućnost ostvarivanja prava na zdravstvenu ili ljekarničku uslugu može prouzročiti ozbiljne posljedice po zdravlje pacijenta/korisnika.

Guzmán opasnost po zdravlje pacijenata donekle omalovažava u odnosu na duševne boli djelatnika koji je prisiljen raditi, sudjelovati ili odlučivati u suprotnosti sa svojom savješću.

On vjeruje da se nedopustivo olako razlučuje moral od prava i da se u zdravstvenom sustavu moral ”žrtvuje”, dok je pravo jedini kriterij ponašanja u zdravstvenom sustavu. ”Kao da je zakon pravedan i moralan već samim time što je donesen pravilnim putem”, zaključuje autor.

On bi pristao na kompromis sa savješću jedino u slučaju životne opasnosti pacijenta, te bi ljekarnicima preporučio da se jedino u slučajevima kad je život žene u neposrednoj opasnosti zbog neizdavanja lijekova odreknu prava na priziv savjesti – što se ne može reći u odnosu na antibebi pilulu ili na Aftermorning-pill.

Kao zaključak se nameće pravno načelo Summa iustitia – summa iniuria. Rigorozno inzistiranje na pravu i pravna dosljednost polučuju – nepravdu.

Zato ne samo što bi moglo biti ”zanimljivo”, kako zaključuje autor, nego korisno, evo savjeta: odvagati dobra, učiti se toleranciji u vezi morala, a spremnosti na ustupke što se tiče prava.

Zdravstvenom djelatniku nasuprot nalaze se osobe različite u svemu, ali slobodne i sposobne za samostalno donošenje odluka. Nije na ljekarniku ni na drugim zdravstvenim djelatnicima ”osloboditi” te osobe njihove slobode i odgovornosti – nego se prema njima ponašati uz uvažavanje njihove različitosti i moralnog integriteta.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora