Piramida umjesto šatora

Ponovo ovih dana svjedočimo kako je lako mobilizirati naciju zastrašivanjem fantomima. Jedan od najjačih i nadalje je onaj Jugoslavije, te državno-pravne tvorbe čije ime velika većina govornika u Hrvatskoj ne izgovara. Ili se služi eufemizmom ”bivša država”. Ili ga izgovara s gnušanjem.

Vrhunac te parodije, dakako, bio je kada je nekolicina TV i novinskih komentatora smrtno ozbiljno tvrdila da je čak i Haški tribunal namjerno izabrao 29. novembar, nekadašnji Dan Republike, kao datum suđenja, da ponizi herceg-bosansku šestoricu, da im pokaže da su krivi za raspad – valjda Haškom tribunalu i Europi nikad prežaljene – Jugoslavije.

Problem je u tome što mobiliziranje jednih skupina dovodi do paraliziranja cijelog društva, pa tako i nadalje imamo šatorizaciju bez šatora.

Problem je u tome što mobiliziranje jednih skupina dovodi do paraliziranja cijelog društva, pa tako i nadalje imamo šatorizaciju bez šatora. Kada se tvrdi da braniteljske udruge nikada neće ultimativno postavljati svoje zahtjeve sve dok je na vlasti HDZ, zaboravlja se da to neće biti ni potrebno

Kada se tvrdi da braniteljske udruge nikada neće ultimativno postavljati svoje zahtjeve sve dok je na vlasti HDZ, zaboravlja se da to neće biti ni potrebno. Naime, šator je u međuvremenu postao čvrta piramida, s jasnom kastinskom strukturom i točno se zna odakle, kada i kako kreću pojedine inicijative i poruke ”stoci sitnog zuba”.

Današnje kastinsko društvo Hrvatske, gdje su na dnu piramide koordinacije braniteljskih udruga, a na samom vrhu ”neovisni”, uvaženi članovi akademske zajednice, generalski zborovi i dvorska faraonska elita, ne samo da snažno podsjeća na nekadašnju subnorizaciju društva, nego je, permanentnim usavršavanjem i glancanjem, u velikoj mjeri nadilazi.

Umjesto u posljednje vrijeme često spominjanog hibridnog ratovanja na djelu zapravo imamo specijalno vaspitanje koje se provodi na svim razinama društva, od dječjih vrtića do umirovljeničkih domova, sve po onoj maksimi o potrebi cjeloživotnog zatupljivanja nacije.

Uloga medija pritom ima krucijalnu važnost, a utrka na Prisavlju tko će biti brži i pravovjerniji glasnik istine s Kaptola, Pantovčaka ili Griča postaje uistinu grotesknom.

Ako kažem da je dobrano zahvatila do jučer benignu emisiju HRT-a Dobro jutro Hrvatska, vrativši nas po kratkom postupku u devedesete, onda tek preostaje da se pokrijemo dekicom preko glave uz pozdrav Laku noć, Hrvatska i ugasimo televizore. (Ako ste ipak raspoloženi za eksperimentiranje, iskušajte ovaj trik: stišajte do daske ton i samo na osnovu gesti i govora tijela ”gledajte” vijesti.

Pomaže i ”igra inverzije”, zamjena imena, pa primjerice tamo gdje se spominju Srbi stavite Hrvati, i obrnuto, umjesto mi – oni i tako u nedogled. Zapanjit će vas koliko mogućnosti interpretacija donosi ova igra!)

Priznajem, u cijelom tom kastinskom sustavu najlakše mi je razumjeti ”pješadiju” poput Mladena Pavkovića i Zorice Gregurić, tog ”dobrog duha šatora u Savskoj”. Upravo su im mediji pomogli da još snažnije žive nakon uklanjanja tog ”100% za Hrvatsku” svjetskog graditeljskog čuda. Tako su svaku njihovu press-konferenciju ”dobri duhovi s Prisavlja” koordinirano predstavljali u svim vijestima.

Bez obzira na to da li su s tih konferencija bile poslane poruke u stilu devetnaestostoljetnih budnica i davorija ili su pozivale na linč i sječu nepoželjnih glava, često pod izgovorom da brinu o novcu poreznih obveznika, mogla sam razumjeti njihovu poziciju i govor.

Današnje kastinsko društvo Hrvatske, gdje su na dnu piramide koordinacije braniteljskih udruga, a na samom vrhu ”neovisni“, uvaženi članovi akademske zajednice, generalski zborovi i dvorska faraonska elita, ne samo da snažno podsjeća na nekadašnju subnorizaciju društva, nego je, permanentnim usavršavanjem i glancanjem, u velikoj mjeri nadilazi 

Oni bjelodano pokazuju da još uvijek živimo u pretpolitičkom vremenu, premda mnogi tvrde da živimo u posthistoriji. Daleko smo još od demosa dok nam etnos grije grud.

Možda nas zato i mogu neprestano vraćati u mitski diskurs, u kojem se ne propituju uzroci i posljedice. Zato se i možemo po brzom postupku homogenizirati i zapaliti kad se netko usudi dovesti u pitanje, na primjer, karakter Domovinskog rata. Nema skretanja s linije dok nas grije sunce Deklaracije prethodnog rata, kao da poručuju ti, s vrha piramide, orkestrirani glasovi!

No, ti su glasovi i glasnovići i sami žrtve, ali prije svega žrtve prekomjernog granatiranja s kanala nacionalne TV i novih institucija koje znanstveno-objektivno pišu povijest iz samo jednog rakursa.

Pomažu pritom i čelni ljudi države.

Nama nisu potrebni ”politički sudovi”, jer mi ćemo sami pisati svoju povijest kaže Predsjednica. Tribunal je krivotvoritelj povijesne istine tvrdi Premijer, po struci pravnik. Kao da se Sud bavi povijesnom istinom, a ne činjenicama?

Nahranjeni mitomanijom Domovinskog rata ti ljudi (mahom) s prvih crta bojišnice više ni sami nisu sigurni je li moguće u obrani vlastite (grude) zemlje počiniti zločin. Ili bar uime grude koja je rezevirana natpisom ”Zauzeto. Hrvat”?

Naravno da nije moguće, repetiraju s drugog najjačeg kanala masovnih medija u sekularnoj državi Hrvatskoj: s crkvenih oltara.

Oni malobrojni kritički glasovi predstavnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj, a osobito nekih bosanskh franjevaca, slabo dopiru do baze piramide koja je zabavljena drukčijim narativima o naciji i vjeri.

Priznajem, u cijelom tom kastinskom sustavu najlakše mi je razumjeti ”pješadiju” poput Mladena Pavkovića i Zorice Gregurić, tog ”dobrog duha šatora u Savskoj”. Upravo su im mediji pomogli da još snažnije žive nakon uklanjanja tog ”100% za Hrvatsku” svjetskog graditeljskog čuda

Ipak, od svih utjerivača domoljublja u kosti, premda najneuvjerljiviji, najglasniji su oni s vrha piramide! Tako, na primjer, Slobodan Prosperov Novak, nekada uvaženi povjesničar književnosti i sveučilišni profesor, neumorno šamara svojom desnicom dojučerašnje kolege koreći nas za nedostak domoljublja, zapravo za priglupost.

Taj, inače redoviti plaćenik dugovječne emisije Pola ure torture, pardon, kulture, u svom nedavnom prilogu se patetičnim i učenim frazama zapetljao već na samom startu tvrdeći da čin generala Slobodana Praljka zaslužuje šutnju, ”premda su mnogi nedostojni ljudi govorili o tome”.

Svrstavajući se u dostojne ljude kojima je, dakle, dopušteno govoriti, nastavlja prelijevati iz šupljeg u prazno iskoristivši teoriju grčke tragedije za lokalnu hrvatsku uporabu, kritizirajući zajednicu koja nije prepoznala katarzični moment u Praljkovom činu samoubojstva:

”Rijetke su tragedije u našem dobu, naprosto što mi živimo u netragičnom dobu. Ali da bi nešto postalo tragedijom, potreban je prije svega ponos – kao prva kategorija – koji će biti kažnjen, koji će biti osuđen. To se dogodilo generalu Praljku. Bio mu je kažnjen ponos.

Zatim je došao drugi čin te tragedije, tog gesta, kojeg je on počinio. On je umro, jer oni kojima je ponos osuđen, umiru, da bi očistili svoju zajednicu. I ta katarzična činjenica koja povezuje svaku tragediju u ovom slučaju je bila vrlo bitna.

Druga stvar koju naša zajednica nije shvatila, dakle zajednica, kojoj je jedna žrtva ponuđena za čišćenje, nije shvatila, a to je da o tom činu ne treba previše govoriti, da se o tome činu ne može govoriti.  A reći ću i zašto. Zato što tragedija nikada nije sadržaj, tragedija je forma.

Svi sadržaji se kod tragičnog lica, kada počini taj čin, koji postaje tragičan, dokidaju, nema više sadržaja. Sva krivnja postaje pravda, i to je osobina svake tragedije. Dakle, da je forma. To naša zajednica nije shvatila“.    

Ako treba, Prosperov će upregnuti u kvazi-znanstveni četveropreg književno-kritičku analizu da kaže: što? Da je krivnja forma? Da smo zajednica nedostojna tragičnih junaka? Hvala lijepa!

Ipak, od svih utjerivača domoljublja u kosti, premda najneuvjerljiviji, najglasniji su oni s vrha piramide! Tako, na primjer, Slobodan Prosperov Novak, nekada uvaženi povjesničar književnosti i sveučilišni profesor, neumorno šamara svojom desnicom dojučerašnje kolege koreći nas za nedostak domoljublja, zapravo za priglupost

O kojoj zajednici i u čije ime govori Slobodan Prosperov kada govori o Slobodanu Praljku? U čije nas ime, zapravo, ”piramidaši” žele zaštititi nekom novom deklaracijom, zajedničkom izjavom o povijesnoj istini, koju olako najavljuju? ”Potrebno je očuvati jedinstvo, vodeći računa o interesima Republike Hrvatske”, kažu s tog istog vrha Piramide.

Teško je prihvatiti činjenicu da ne postoji jedinstveno ”mi” koje će se unisono usuglasiti o interesima RH.

Ali, dobro je da ne postoji, jer bismo inače živjeli u totalitarizmu. A zapravo živimo u etnototalitarizmu, kako to precizno definira Dejan Jović u svojoj britkoj analizi hrvatske svakodnevice u knjizi ”Rat i mit”.

Za promjenu, koliko god to onima s vrha piramide heretično i netragično može zvučati, voljela bih imati mogućnost da ovdje i sada mogu birati između više interpretacija ”povijesnih istina”.

    •  Tonko Maroević, desetobojac hrvatske kulture
    •  Borivoj Dovniković Bordo: ''Mogu biti protivnik samo fašizmu''
    •  Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
    •  Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje
    •  Između umjetnosti i salate
    •  Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
    •  Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti
    •  Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti
    •  Dijamanti, rđa i djetelina
    •  Neraspoređeni

> Svi tekstovi ovog autora