Pet godina Hrvatske u EU: guske u magli ili uspavana ljepotica

Dostojno Europe

Svečanim koncertom u Hrvatskom narodnom kazalištu obilježeno je u subotu 30. lipnja pet godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Za razliku od mnogih obljetnica iz naše, posebno novije povijesti, koje obilježavamo priredbama bliskim ”predstavama s pjevanjem i pucanjem”, kako su se označavale dernekolike priredbe još od vremena Ilirskog pokreta, program obilježavanja našeg članstva u EU bio je ”europski”.

Sasvim drukčiji od onoga kako, primjerice, obilježavamo Dan pobjede, Dan branitelja i Dan domovinske zahvalnosti.

Taj prevažni dan naše povijesti, naime, obilježavamo ponajprije centralnom proslavom u Kninu. Programom i izvanprogramskim sadržajima izvan svakog dobrog ukusa i političke korektnosti, rekao bih, suprotno svrsi koju bi obilježavanje trebalo imati.

Mnogim javnim istupima i ustaškom ikonografijom koja se tolerira pljujemo u lice istinskim braniteljima i idealima europske i moderne države za koju su mnogi dali život.

Sjećanje na Matoševo europejstvo još od kraja pretprošlog i početka prošlog stoljeća ili pripuštanje te večeri na daske HNK među desnicom ne osobito omiljenog i podobnog ”crvenog” Krleže i buntovnog, desnici nemilog Matvejevića kao da su znak da Hrvatska može drukčije i bolje od onoga na što smo navikli

Ali proslava našeg članstva u EU bila je drukčija. Samo mjesto održavanja priredbe, Hrvatsko narodno kazalište, sudionici i program, slijedili su ideju europejstva. Sigurno, odabiru skladbi i ulomaka iz literature, može se prigovoriti i reći kako je u opernom programu moglo biti izvedeno i nešto iz domaćeg suvremenog stvaralaštva pitke naravi, možda ulomak iz ”Judite” Frane Paraća ili ”Životinjske farme” Igora Kuljerića, da ovakvu predstavu ne treba završiti arijom Calafa iz 3. čina Puccinijeve opere ”Turandot” jer da u kontekstu događaja koji obilježavamo ne nosi nikakvu poruku.

Ali, sve je to manje važno od činjenice da je Vlada, kako se to nekada radilo s Danom neovisnosti, proslavu organizirala na visokoj umjetničkoj razini, s te večeri izvrsnim ansamblom HNK i sjajnim zvijezdama hrvatske operne i glumačke scene.

Štoviše, sjećanje na Matoševo europejstvo još od kraja pretprošlog i početka prošlog stoljeća ili pripuštanje te večeri na daske HNK među desnicom ne osobito omiljenog i podobnog ”crvenog” Krleže i buntovnog, desnici nemilog Matvejevića kao da su znak da Hrvatska može drukčije i bolje od onoga na što smo navikli.

Gdje li je Predsjednica?

Međutim, zamjetno je bilo da na proslavi nije bila predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. Rekli su iz njena Ureda da mora na Picokijadu, tamo se prije obećala. Svaka čast Picokijadi; i ja sam tamo znao otići i podržati jednu od najvećih turističkih manifestacija u kontinentalnoj Hrvatskoj. Ali obilježavanje petogodišnjice našeg članstva u Europskoj uniji nemjerljivo je važniji događaj od Picokijade.

Grabar-Kitarović je zaboravila na važnost simboličke funkcije predsjednice Republike, funkcije koja možda ima maljušne izvršne ovlasti, ali predstavlja državu i njeno jedinstvo. A Predsjednica je odlučila te večeri predstavljati državu na Picokijadi, ne na priredbi koja slavi jedan od najvećih uspjeha novije povijesti Hrvatske – ulazak u Europsku uniju i priključenje najuspješnijem savezu država ikada stvorenom, savezu koji uz NATO, barem za sada, Hrvatskoj jamči mir i mogućnosti kvalitetnog razvoja.

Kažem mogućnost koja je, nažalost, u dobroj mjeri ostala neiskorištena našom krivnjom.

Odlukom da joj je Picokijada važnija od EU Predsjednica je isprovocirala vrlo neugodne komentare na društvenim mrežama.

Mnogi od njih su prešli granicu dobrog ukusa vrijeđajući je osobno, a i instituciju predsjednice Republike. Poput komentara da je dobro izabrala te večeri jer da joj je i inače na Picokijadi mjesto.

Listi akata sramoćenja predsjedničke funkcije i sebe osobno nastavila je večer kasnije onom neukusnom i agresivno egzibicionističkom epizodom u svlačionici naše polugole nogometne reprezentacije.

Zamjetno je bilo da na proslavi nije bila predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. Rekli su iz njena Ureda da mora na Picokijadu, tamo se prije obećala. Svaka čast Picokijadi; i ja sam tamo znao otići i podržati jednu od najvećih turističkih manifestacija u kontinentalnoj Hrvatskoj. Ali obilježavanje petogodišnjice našeg članstva u Europskoj uniji nemjerljivo je važniji događaj od Picokijade

Jednom riječju, Predsjednica je, možda zbog oduševljenja pobjedom, vjerojatnije zbog samopromocije i želje da prigrabi dio slave naših nogometaša, učinila nešto što još nismo vidjeli ni od jednog europskog predsjednika ili predsjednice. Koje li sramote! Priča će zasigurno imati i nastavak u medijskom propitivanju tvrdnje da je na utakmicu otišla kao obični turist o svom trošku.

Gdje je Hrvatska?

Obilježavanje pet godina našeg članstva u Europskoj uniji nužno otvara pitanje da li smo članstvom u EU nešto dobili ili izgubili i isplati li se uopće to članstvo?

Je li onaj silni ponos i entuzijazam koji smo osjećali na onoj proslavi prije pet godina na Trgu bana Jelačića uz nazočnost visokih dužnosnika europskih država i kamera njihovih nacionalnih televizija bio tek samoobmana ili pokazatelj naše spremnosti da možemo biti prava, uspješna Europa?

Jesmo li zaista ušli u elitni krug država članica najuspješnijeg saveza država u povijesti ili smo još jednom, kako je Radić osamnaeste ocijenio ulazak u politički i državni brak s Kraljevinom Srbijom, uletjeli kao guske u magli u zajednicu u kojoj nećemo moći uspješno ostvarivati svoje nacionalne interese?

Smatram da je EU jedini racionalni izbor za Hrvatsku zbog mnogih razloga: sigurnosnih, gospodarskih, kulturnih i svjetonazorskih.

Hrvatska je u dugim pregovorima postajala bolje društvo, internalizirala je mnoge europske vrijednosti i u dobroj mjeri svoj pravni i vrijednosni sustav europeizirala. Ekonomija nije cvala, ali su ljudska prava, posebno ona manjinska, podignuta na znatno višu razinu.

Uprava i pravosuđe postali bolji, a borba protiv korupcije vidljivo ojačala, toliko da smo ne samo mi povjerovali da će se Hrvatska dalje razvijati u modernu državu.

I demokratski standardi su ojačali, a država, koju su mnogi europski saveznici gledali s podozrenjem, stekla je njihovo novo povjerenje i mjesto za zajedničkim stolom za kojim se odlučuje o europskim poslovima.

Ali, negdje od kraja 2014., malo po malo, danas brzim tempom, nastupila je društvena regresija.

Grabar-Kitarović je zaboravila na važnost simboličke funkcije predsjednice Republike, funkcije koja možda ima maljušne izvršne ovlasti, ali predstavlja državu i njeno jedinstvo. A Predsjednica je odlučila te večeri predstavljati državu na Picokijadi, ne na priredbi koja slavi jedan od najvećih uspjeha novije povijesti Hrvatske – ulazak u Europsku uniju i priključenje najuspješnijem savezu država ikada stvorenom, savezu koji uz NATO, barem za sada, Hrvatskoj jamči mir i mogućnosti kvalitetnog razvoja

Pravosuđe i uprava ponovo izgledaju kao prije desetak godina izgubivši povjerenje građana i gospodarstva. Ljudska i manjinska prava na ozbiljnim su iskušenjima.

Otvoreno se nasrće na sekularni karakter države, a ustašofilija je jača nego ikada od nastanka naše države.

Ona ustaška zmija na koju sam upozoravao i izazvao poricanje i bijes desnice glasno sikće o tzv. junačkoj hrvatskoj, zapravo, ustaškoj vojsci iz II. svjetskog rata, domoljubima Juri i Bobanu te radnom, gotovo turističkom kampu u Jasenovcu. Dobro financirani od države, kvazipovjesničari kreiraju drugu i drukčiju prošlost, onu u kojoj su ustaše domoljubi i osloboditelji, a partizani, jedini borci protiv Hitlera i Musolinija, zločinci i izdajnici.

Najgore, Hrvatska je izgubila reformski kapacitet. Od ulaska u EU nije poduzeta ni jedna ozbiljna reforma, čak ni jedna od onih na koje nas prijatelji iz EU stalno podsjećaju. Hrvatska je na ljestvici konkurentnosti na samom dnu. Tu nam je, u usporedbi s drugim EU državama, i ekonomija.

Tješimo se time da danas ipak, nakon duge i dramatične krize, ostvarujemo neki gospodarski rast, nažalost ostajući još uvijek na dnu europske ekonomije.

Klerikalni i desničarski krugovi zaustavili su reformu obrazovanja, a odsustvo reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava prijeti elementarnoj socijalnoj sigurnosti naših građana.

Mnogi odlaze iz Hrvatske, posebno mladi i obrazovani. Neki zato jer ovdje ne mogu doći do pristojnog posla. Mnogi, gotovo svi, jer im je puna kapa korupcije, nepotizma, nepravde i besperspektivnosti.

Ako je sve to tako, ima li naše članstvo u EU smisla?

Naravno da članstvo ima smisla

Rekao bih, ne samo da ima smisla, već nam je jedina preostala nada da ćemo možda ipak okrenuti stranicu i Hrvatsku vratiti na put kojim je krenula pregovarajući o svom članstvu u EU.

Nije riječ samo o mogućnosti da konačno počnemo brzo i efikasno koristiti EU fondove koji nam još u priličnom iznosu stoje na raspolaganju.

Listi akata sramoćenja predsjedničke funkcije i sebe osobno nastavila je večer kasnije onom neukusnom i agresivno egzibicionističkom epizodom u svlačionici naše polugole nogometne reprezentacije

Bez obzira na krizu koja trese gotovo cijelu EU, ona je još uvijek najbolje okružje u kojem imamo i dalje priliku ojačati gospodarstvo, znanost, obrazovanje, kulturu, sigurnost. Naravno, pod jednom pretpostavkom.

Bez konačnog osnaženja političke volje da se provedu ne lake i ne uvijek ugodne reforme Hrvatska će nastaviti svojim putem društvene i gospodarske regresije.

Ipak, nadam se drukčijem scenariju. Onome u kojemu europejstvo, optimizam i ambicija koje je bilo moguće osjetiti onog dana kada smo slavili ulazak u EU na Jelačićevom trgu, dijelom i na opisanom koncertu kojim smo slavili petogodišnjicu članstva, nadjačavaju letargiju i samodostatnost politika čiji su jedina briga naredni izbori i fotelje koje će se nakon njih dijeliti.

Samo se tako uspavana ljepotica, ona europska Hrvatska može probuditi i svojim ljudima ponuditi život dostojan čovjeka, dostojan građanina Europe.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
    •  Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
    •  Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru
    •  Hrvatska nekorektno prešućuje bugarsko ucjenjivanje Makedonije
    •  Kroki jednog skladatelja, dva predsjednika i tri monstruma
    •  JOSIP KREGAR (Ogulin, 1953. – Zagreb, 2020.) – Umro je Čovjek

> Svi tekstovi ovog autora