Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti

Volim tetovaže. Volim proučavati religije, pronalaziti im zajedničke nazivnike, istovjetna stremljenja, podudarnosti, ishodišta, ciljeve i svrhu.

Svoje sam dvije ljubavi utjelovila na rukama. Na lijevom naličju dlana imam tetovažu El Hakk, na arapskome. El Hakk znači: Istina. Istina je u islamu jedno od devedeset devet čovjeku obznanjenih Allahovih imena. Na desnom mi dlanu piše Emet, na hebrejskome. Emet na hebrejskome znači: Istina.

Gledam ljude koji gledaju moje s razlogom načinjene tetovaže. Gledam njihove reakcije i vidim koliko vide, vidim koliko su zaslijepljeni.

Sve su rjeđi oni koji u njima vide ljudsko zajedništvo u traženju višeg smisla, prosvjetljenja. Sve je više onih koji prema jednoj Istini pokazuju otvoreno gnušanje, dok mi na drugoj ”čestitaju”. Kao da Istina ovisi o pismu, kao da je zapravo uvijek i oduvijek najvažnije bilo pronaći, iznaći opravdanje za zlo koje se, imanentno, perpetuira kroz cijelu povijest čovječanstva, koje zapravo krvlju kolči vremensku lentu naše duge povijesti.

Zanimljivo je, naime, koliko je ljubav mnogima čudna, neobjašnjiva, koliko je ljubav vremenski ograničena, po nekoj definiciji uvjetovana korišću ili hormonima. Zanimljivo je koliko se trsimo zlo opravdati uzrocima i povodima, koliko ga volimo hraniti, toviti.

Nemali je broj onih koji će uspon nacizma tridesetih godina prošlog stoljeća opravdati činjenicom da je ”Njemačka ponižena u Drugom svjetskom ratu”. Ti mnogobrojni bez iznimke spominju ”bijes poniženog”, ”žudnju za pravdom”. Čak i nakon razvidnog pokušaja ”pravednika” da arijevsku rasu očisti ”od štakora” i uzdigne je iznad svega.

Nemali je broj onih koji sad govore kako ideologija ”rođena iz poniženja” nije ”posao obavila do kraja”. Čitaj: ”Nije pobila sve Židove”. Jedan dio tog mnoštva (trudim se vjerovati) to govori iz neznanja, nepoznavanja činjenica, u šoku zbog prizora s mrtvom palestinskom djecom. Drugi dio, nadam se manji, smatra kako je kucnuo čas da razotkriju svoj ”raskošni” antisemitizam koji je u zapadnome društvu do sad bio potpuno neprihvatljiv.

U Gazi je pakao u kojem ginu nevina djeca. Činjenica. Strašna činjenica.

Vrata pakla (koji je na zemlji) uvijek su odškrinuta. Hamas ih je širom otvorio 7. listopada. Ne samo da su njegove hulje tad pobile više od 1.400 nevinih civila, ne samo da je sukob koji je oduvijek ondje tinjao pretvorio u oganj najžešćeg sukoba, nego je nevinim žrtvama pridodao nove nevine žrtve i posijao sjeme iz kojega će niknuti nova, trpka, postojana mržnja. Preživjela djeca izvlače mrtvu djecu iz ruševina i hrane se mrakom koji išće osvetu, odmazdu, ”izjednačavanje” u patnji. Hamas novači nove ubojice.

Hamas generira nove, ogorčene, moćne antisemitizme, islamofobije, rađa nesreću kao kob od koje, čini se, ne možemo pobjeći, predodređuje djecu iza koje se krije da postanu krvoloci koji će tražiti ”pravdu” za mrtvu braću i sestre, za mrtve majke.

Hamas nije islam, on je opreka učenju islama koji je temeljno vjera mira. Hamas je ekstremizam u njegovom najopakijem agregatnom stanju. I neopisivo je pogubno što ga mnogi doživljavaju kao nositelja spasenja. Kao pod efektom štokholmskog sindroma, Palestinci teroriste koji se njihovom djecom služe kao štitom ponad njihovih tunela i podzemnih prostorija doživljavaju kao spasitelje. Teroristi znaju da je u kaosu sve moguće.

Zlo generira kaos kao vlastito prapočelo. Bilo da trguje oružjem, naftom, teritorijem, mešetari dionicama, zlo i zli u njemu ne mare za živote i duševna stanja ljudi u kaosu. Zlo i zli misle isključivo na sebe. Na ovo sada. Narcistički ne mare za budućnost, budući da je ona ionako onkraj njih. Zli ne misle izvan sebe.

Vukovarski gradonačelnik tako misli da je u predizbornoj godini sve opravdano. Osobito najniže razine politikanstva. Njemu nije važan svima toliko potreban spokoj, dostojanstvo žrtava i Grada koji se prije trideset dvije godine mjesecima urušavao.

Njemu su važni politički bodovi prikupljeni polarizacijom između onih koji još nisu izronili iz traume i onih kojima je dosta nadmetanja ”tko je veći Hrvat i domoljub”. On bi o(p)stao na vlasti. Po svaku cijenu. Pa makar i ”malo” nahranio zlo svađom oko toga tko je žešće branio Vukovar: HOS-ovci ili ostali, tko je bio veća faca, tko treba biti na čelu kolone.

”Političar” koji valjda nije svjestan da je jedan vukovarski, ratni vatrogasac, ili monter, ili pekar veći čovjek i heroj od njega, mjernički servira mjeru za domoljublje kao tezu: ”Tko ne voli HOS nije domoljub”. Što uopće znači ”voljeti HOS”? Poštovati postrojbu koja se junački borila ’91.? Ili idiotski inzistirati na pokliču s amblema, pokliču nastalom u marionetskoj, nimalo nezavisnoj državi?

Kao bivša pripadnica HOS-a velim da 1991. nismo ginuli za taj poklič kojim smo se (barem ja) inatili onima koji su preko medija sve Hrvate nazivali ustašama, nego smo branili svaku kuću, ulicu, sve ono što je bio i ostat će krajolik našeg djetinjstva.

Taj poklič je sad, trideset dvije godine kasnije isključivo jeftina provokacija za kojom posežu bezidejni politikanti kao za neospornim dokazom vlastita domoljublja koje bi trebali drukčije dokazivati: planovima za bolju, sretniju, financijski sigurniju budućnost stanovnika Hrvatske.

Kad biste pitali mrtve, kad bi vam oni mogli odgovoriti, sigurna sam da bi vam rekli da bismo konačno trebali prestati toviti mržnju i zlo. Mržnja i zlo su preteški za uspomene, vuku nas u mrak u kojem nitko ne bi trebao biti.

Zlo je gramzivo, grlato, bahato, častohlepljivo, manipulativno, spremno na sve, želi sve. I ruga se ljudima, ljudima koji svake godine u Koloni sjećanja tiho Vukovarom kroče za Ljude kojih više nema, koji su trebali biti. Tu. S nama.

Nitko nema pravo mrtvima se služiti kao alatkom za bilo kakav probitak, kopati im po ranama, hraniti njima mržnju i razdor.

Vukovaru treba normalan, miran život. Dovoljno mu je što se studeni vraća svake godine. Dovoljna mu je već ta tuga.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
    •  Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
    •  Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
    •  Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
    •  Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad

> Svi tekstovi ovog autora