autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Patagonija me omamila, teška srca se vraćam u Hrvatsku

AUTOR: Drago Pilsel / 19.11.2023.

Foto: Novica Mihajlovic (Delo)

Ako me godinama pratite i donekle poznajete, ovaj će vam tekst djelovati kontradiktorno. Ponovit ću: uza sve naše belaje, ratove i mržnje, Hrvatska je raj za Argentinu. Ipak, žudim za životom u Patagoniji.

U Argentini ćete izlazeći iz apoteke, jedne subote, na dan izborne šutnje – u nedjelju su Argentinci birali predsjednika između peronista Sergia Masse, sadašnjeg ministra ekonomije kojem je dolar stigao do tisuću pesosa, a godišnja inflacija se popela na 148 posto i domaće varijante brazilskog Bolsonara, ekonomista Javiera Mileia koji je najavio rat Centralnoj banci, privatizaciju zdravstva i školstva i naoružavanje građana da se sami bore protiv kriminalaca! (pobjedio je Milei, a o tome u idućoj kolumni Orbi et populis) popiti metak u glavu jer niste popustili onima koji bi vam uzeli auto. K tomu, penzioner ste i imate 75 godina. Fljus, dobit ćete metak u sljepoočnicu.

Ili imate osam godina i prehlađeni ste. Živite s majkom i šestero braće i sestara u sirotinjskoj četvrti jednog gradića na sjeveru zemlje, jedan od vaše braće se zamjerio bandi narkodilera. Njih petorica su došli u kaznenoj ekspediciji i otvorili vatru na potleušicu u kojoj živite. Dobili ste metak u grlo i u glavu. Poginuli ste na licu mjesta.

Kažem i ponavljam, u zemlji kriminala, strahovite korupcije i galopirajuće inflacije (da shvatite poantu ću dodati da je unutarnji dug zemlje nekih 480 milijardi dolara, a o vanjskom dugu bolje da vam ne govorim, najveći je u Latinskoj Americi), ne znam što da mi ponude da se vratim u Argentinu, ja opet ne bih tamo živio.

Ovo što imam u Hrvatskoj, uz lopovski HDZ, desnicu Penave, Mlinarića, Pavličeka…, idiotskog predsjednika Republike i užasne nacionalne televizije (za većinu medija, inače, ne dajem pet para i zato sam posvećen Autografu i Ekumeni te pišem za Nacional), oprostite na inzistiranju, raj je u odnosu na Argentinu.

Ma koliko mi se zgadilo pretvaranje dana pijeteta prema vukovarskim žrtvama u ustaško orgijanje (za što su i Plenković i Milanović pokazali ogromno razumijevanje), ostajem ovdje.

Dakako, ne znam za vas, kako gledate na crne zastave i Za dom spremni na ulicama Vukovara kao da smo na Hitlerovoj paradi u Nürnbergu, ali me povratak doma, što obavih, iskreno rečeno, teška srca, i susret s ”ustaškim Vukovarom” ili ustaštvom u Vukovaru zatekao u dvostrukom raspoloženju ili u nekoj vrsti raspeća.

Da, razapet sam između spokojstva kojeg osjećam svaki put kada se vraćam u Patagoniju, gdje mi je srce čitavo, a um smiren i osjećaj odgovornosti prema ljudima koji me čitaju i prate ravno 28 i pol godina (otkako redovno, bez tjedna pauze, objavljujem ovu kolumnu), iako sam prisutan u hrvatskim medijima nešto više, 33 godina (ono razdoblje novinarenja u Argentini od 1979., kada sam krenuo u profesiju, do dolaska u Hrvatsku, jasno je, ne brojim).

Elem, prije nego što se za tjedan dana opet u potpunosti posvetim ”našim, ovdašnjim temama” želim vam govoriti o mojoj Patagoniji. Vidio sam da moje objave na Facebooku ljudi više pozdravljaju i lajkaju ako se tiču Argentine. Poštujem radoznalost i neku vrstu bijega od stvarnosti čitatelja: Argentina mnogima predstavlja neko magično mjesto sreće.

Susreo sam pretposljednji dan boravka u Buenos Airesu, prije povratnog leta za Amsterdam i Zagreb, troje Puležana u možda najboljem ambijentu koji moj rodni grad pruža: knjižara El Ateneo, bivše kazalište pretvoreno u hram knjige i kulture, nešto što valja vidjeti, doživjeti i zapamtiti ako smo osuđeni živjeti u sirotoj Hrvatskoj, zemljici u kojoj se sve manje čita i u kojoj je kultura na izdisaju. Ti naši Istrani, najprije zatečeni i iznenađeni što im hrvatski novinar pristupa tako daleko od domovine, na licima su imali onaj meni poznati odraz i refleks ugodnosti i radosti kada se našim ljudima pripovijeda o Argentini.

Dakle, Patagonija.

Kada su završile moje obaveze kao pratioca delegacije Srpske Pravoslavne Crkve koju je predvodio patrijarh Porfirije, dakle, o svom trošku, nastavio sam boraviti u Argentini kako bih se susreo s mojima: sestrom, njenom djecom, mojom sestričnom i njenom obitelji iako sve Patagonce isto smatram ”svojima”.

Činilo mi se najpraktičnije, a i imao sam tu potrebu, odmah ”zapaliti” put Patagonije. O tom letu sam već nešto rekao u prošloj kolumni. Dodat ću ovo: gotovo uvijek u Patagoniji kada slijećem puše jak vjetar koji zanosi zrakoplov i vi skakućete u njemu.

To je dobra priprema. Avion mi poručuje: Drago, probudi se, omamio te prizor prijelaza iz zelene pokrajine Buenos Airesa, iz pampasa u sivilo smeđe Patagonije omeđene tirkiznim morem u kojem, već u završnici spuštanja prema zračnoj luci u Trelewu vidiš plave kitove ispred Puerto Madryna i zamišljaš sebe kako onomad, kada si šetao po Punta Tombu među pola milijuna pingvina, imaš mogućnost da u glavi svih patagonijskih dana zaboraviš da si Hrvat i da živiš u Hrvatskoj.

Kada sam u tom stanju patagonijske nirvane, disanja punim plućima i spokojstva jer znam da mi je srce na mjestu i ne dira me također prisutni kriminal i opći argentinski nered kojeg vidim oko sebe, dovoljno je stati na deset minuta na ulazu u Trelew ispred ogromne replike najvećeg dinosaura biljoždera koji je kročio Patagonijom (restauriran/izgrađen na temelju pronađenih kostiju i zahvaljujući sjajnim biolozima koji tu rade) da, dižući pogled do njegove glave visoko izdignute iznad zemlje (pogledajte fotku na mojoj FB stranici), shvatim da je ta zvijer tu i da nas podsjeti da ima zvijeri i među nama ljudima, ali da ja nisam zvijer, dapače, da sam duša u potrazi za mirom, introspekcijom, unutarnjim glasom koji će mi kazati: Stari, opusti se, doma si, uživaj u ovoj silnoj ljepoti.

Vozimo se ukupno nekoliko stotina kilometara sestrična Kristina, sestra Jadranka i ja, pijemo mate, zapravo ja vozim jer je to dio terapije. Čujem njihov smijeh, te dvije ”luđakinje” non-stop se šale, ali ja sam transportiran, ja sam u neopisivom mističnom iskustvu, vozim po ruti tri, tu i tamo cestu pretrči guanako, vjetar udara bočno naš kamionet, vozim polako, kao da brojim kilometre, kao da ih brzo hodam, šutim, upijam, rastem…

Stižemo do groblja u Puerto Madrynu. Nedjelja je. Znam što tražim i brzo dolazim do boxa (nicho) 550.

Tu su zemaljski ostaci bake Roze Pilsel (rođ. Ćosić) i Jakova Pilsela, mojeg djeda. Ona iz Mrkonjić Grada, a on iz Prnjavora, leže tu, u pripizdini patagonijskoj.

Unuk ih promatra, razmišlja, važe, odlučuje, kako i što učiniti s cijelim tim argentinskim iskustvom po povratku u Hrvatsku, u susretu s novom publikom koja me čita na beogradskom portalu Velike priče ili u dopisivanju s mojim drugovima i drugaricama u Sarajevu i drugdje (jer sam na ovom putu stekao važna poznanstva, dragi ljudi iz Srbije i Crne Gore i obećao sam si otići k svecu koji slutim da mi nešto govori, Vasiliju Ostroškom i u njegov manastir).

Kako i što napraviti s ostatkom života na Balkanu?!

To je pitanje ne koje ne znam još točno odgovoriti jer mi se čini da me ova posjeta Patagoniji jako uzdrmala i donekle razbudila. Natjerala me da se podsvijestim da nisam samo Hrvat, ili Hrvat iz Argentine, k tomu iz metropole Buenos Airesa, već da sam i Argentinac i Hrvat, podjednako i onaj koji guta suze dok se penje na avion koji će ga vratiti iz Patagonije u Buenos Aires i ovaj koji ovo piše na Medvedskom bregu u Zagrebu uz zvuk bagera koji ruši još jednu kuću stradalu u zagrebačkim potresima.

Beštija? Ma kakvi! Ja sam svjestan da je oko nas puno beštija obučenih u ljudsku kožu, ali beštija nisam. Ja sam stabljika koja nastavlja rasti i koju vjetar ne uspijeva slomiti. Zvao se taj vjetar HDZ, ili ustaštvo u Vukovaru, ili hrvatska korupcija, ili propadanje naših ljudi u siromaštvo…

Ja sam i novinar, od toga moram nekako živjeti, od usputnih knjiga i od pisanije kojekakve. Ali iznad svega i pored svega duhovno sam biće, kršćanin koji podjednako cijeni pametne riječi nuncija Giorgia Lingue u Vukovaru, poziv na bratstvo koje je patrijarh Porfirije ponavljao u Argentini ili protestantizam etike moje Claudije.

Napokon, iako sam naturalizirani Patagonac (nisam tamo rođen kao pokojni brat Branko niti sam s tom prirodom cijelo vrijeme stopljen kao što je sestra Jadranka) moja obaveza je biti tu, na korist hrvatskog društva otvoren prema svima u susjedstvu.

Kada su ljudi otvoreni i kada ih goni potreba za imaginacijom i maštanjem, a mene to silno goni, ufam se u slijedeće: moguće je postići mir iako smo ponekad rastrgani kao što sam ja rastrgan između Argentine i Hrvatske.

Želim se, na kraju, zahvaliti svima koji ovo čitaju s pažnjom ili možda s potrebom suosjećanja.

Tjerajmo dalje, pa do kud stignemo. Hvala.

I molimo za milost plakanja: valja plakati pred ljepotom, ja sam plakao pred ljepotom patagonijskom, valja plakati pred potrebama siromašnih i napuštenih, a ima ih i tu i tamo odakle sam stigao. To je plakanje koje obraća srce i vodi ga k dobru.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
     Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
     U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
     Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
     Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
     Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
     Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1