Parlamentarni izbori u Austriji: Iza nas potop!

Rezultat izbora u Austrijsko narodno vijeće (Parlament) 2017. godine moraju još probaviti kandidati koji su ostali ispod svojih očekivanja, njihovi stožeri (neki će se morati prijaviti uredima za zapošljavanje i tako upoznati stvarnost iz njima neobičnog kuta gledanja) i naposljetku sami glasači. Oni koji su dali svoje glasove kandidatima zbog njihove vanjštine i performansa zanemarivši njihove programe, tumačeći njihove najave prema svojim željama, a ne prema sadržaju.

Muslimanska imigracija i njezine posljedice po demografski razvitak, po socijalnu i ekonomsku sigurnost, već uočavane poteškoće njihove integracije – kako se moglo očekivati – to su bile dominantne teme: iz razumljivog razloga posljedice se tiču svih nas, svatko se ponaosob sučeljava s poljedicama politike koja se mora latiti svih izazova što ih predstavlja prirast stanovništva od nekoliko stotina imigranata iz kulturalno i razvojno vrlo različitog, vrlo stranoga svijeta.

Kako su točno prognozirali demoskopi, tema ”muslimanska imigracija” izaziva zebnju, strahove, zabrinutost – rijetko kad se od glasača čuo pozitivan stav prema tim imigrantima

Kako su točno prognozirali demoskopi, tema ”muslimanska imigracija” izaziva zebnju, strahove, zabrinutost – rijetko kad se od glasača čuo pozitivan stav prema tim imigrantima.

Susret kultura i nada u uzajamno bogaćenje – to glasačima nije palo na pamet. S tim imigrantima ljudi povezuju ”muslimanski radikalizam”, netolerantnost prema ”nevjernicima”, nespremnost i(li) nesposobnost integriranja, što znači prihvaćanja i prilagodbe europskim vrijednostima izraslima iz kršćanske matice i iz prosvjetiteljstva – ne trebaju ih usvojiti, nego se samo tolerantno i pozitivno odnositi prema njima.

Povrh toga, to je i pitanje njihova zbrinjavanja – iako niti jedan kandidat nije izrijekom naglasio da će država morati računati na spremnost na odricanja i izdvajanja iz riznice jedne od najbogatijih zemalja na kontinentu, svakome tko ne živi u oblacima to je jasno. Samo se pita u kojoj će se mjeri odricanje odražavati na blagostanje i socijalnu sigurnost pojedinaca.

”Muslimanska imigracija” bila je ne samo dominantna, nego najomiljenija tema sada već gotovo pa potvrđenom pobjedniku i najmlađem šefu vlade, ne samo u Austriji, nego u Europi. Svoje je predizborne nastupe i sva pitanja, što bi mu ih postavljali novinari, spretno preusmjeravao u pravcu imigracije.

Kako i ne bi kad se upravo on proslavio izumom ”zatvaranja Balkanske rute”, te ”blokiranja Sredozemlja”.

Njegov se izum pokazao djelotvornim, što je neprestance isticao. Isto tako se nada uspjehu trećeg recepta: ”Ili integrirati ili šupirati”.

Kao jedini kriteriji za odluku o tome tko ima šanse za azil, a tko mora napustiti Austriju stratezi predizborne propagande Austrijske pučke stranke, koja je promovirala novu političku zvijezdu Sebastiana (Bastija) Kurza, uveli su pojam ”sigurna zemlja podrijetla”.

Uredi za ispitivanje zahtjeva i prava na azil imaju svoju – nedokučivu – logiku: Vjerujemo li aktivistima za zaštitu temeljnih prava imigranata i azilanata, ne mogu se načuditi koje su sve zemlje u očima činovnika tih ureda ”sigurne”: Afganistan svakako (!), Pakistan, – već razmišljaju o tome kad će Siriju i Irak proglasiti ”sigurnima”.

Susret kultura i nada u uzajamno bogaćenje – to glasačima nije palo na pamet. S tim imigrantima ljudi povezuju ”muslimanski radikalizam”, netolerantnost prema ”nevjernicima”, nespremnost i(li) nesposobnost integriranja, što znači prihvaćanja i prilagodbe europskim vrijednostima izraslima iz kršćanske matice i iz prosvjetiteljstva – ne trebaju ih usvojiti, nego se samo tolerantno i pozitivno odnositi prema njima

Turska po njima nije sigurna ”samo” za političke oporbenjake i Nijemce. Podsaharska zona u Africi, iz koje dolaze velike skupine izbjeglica, po ocjeni činovnika je ”zona u koju treba ulagati za zbrinjavanje na licu mjesta”, a izbjeglice iz mahom afričkih zemalja s plemenskim ratovima i prirodnim katastrofama koje prouzrokuju glad i neimaštinu šalje ”ekonomske migrante” koji, dakako, nemaju prava na azil.

Još jedan pojam je ušao u politički repertoar i igrao ulogu u predizbornim obraćanjima:  ”Obergrenze” (gornja granica). Taj konjunkturni pojam dominirao je njemačkom predizbornom borbom (koja je završila dva tjedna prije austrijskih izbora). Njemački su političari zazirali od toga pojma, a još više od definiranja ”gornje granice” – broja prihvaćenih imigranata.

Otkad je bivši predsjednik Njemačke Joachim Gauck apelirao ”Srca su nam otvorena – no mogućnosti su nam ograničene, ne možemo prihvatiti sve koji žele doći k nama” u Njemačkoj kao da je zavladao neki zazor od definiranja ”Obergrenze”. No u Austriji je ova brklja od srama i nelagode naspram poizvoljnom utvrđivanju granice pomoći urušena.

Na njezinu demoliranju nisu sudjelovali samo krajnji desničari. Štoviše, nova zvijezda austrijske politike Sebastian Kurz pozicionirao se – u odnosu na pitanja imigracije – desno od desnice. Njegova zaljubljenost u ”uspjeh”, ”učinkovitost” čini ga prihvatljivim i za neoliberale – ali samo na prvi pogled i samo u tom pogledu.

Neoliberalna stranka, mlada, relativno nova, mogla bi davati korisne savjete u pogledu potrebe da se uhvati u koštac s posljedicama globalizacije (čiji su ”proizvod” i migracije!).

Neoliberali, koje je država ostavila na cjedilu, su sami plivali i održali se: u predizbornoj borbi se njihov glas jedva čuo zbog halabuke oko ”islamskog terora” i ”islamističkih radikala” o kojima su zborili oni čija je najvjernija klijentela – takozvani ”mali čovjek”.

Bojali su se oni kojima je stvarno dobro – a koji se stoga boje da će se njihovo blagostanje istopiti nastavi li se kao do sada, tj. nastavi li se pomagati ”Krethi et Pleti”: Njihova percepcija socijalne politike bila je ta da država – crno-crvena koalicija – previše pomaže onima koji nisu uspješni zahvaljujući ”boljem” podrijetlu, nasljedstvu, obrazovnoj eliti.

To je plakativni opis – no stvarni mentalitet tog ”malog čovjeka” je još mnogo plakativniji, a zabrinutost gotovo da graniči s agresivnošću i radikalizmom. ”Ljudi danju i noću čuju samo to ‘Stranci? – Gluhi su i slijepi na sve drugo”’, žalio se bečkom dnevniku Der Standard ”samostalni gospodarstvenik”, koji je prepušten vlastitoj domišljatosti u borbi s mnoštvom problema 21. stoljeća).

Ne morate biti konzervativac da Vaše političko glasovanje bude usmjereno strahom za budućnost. Strah je rasprostranjen u srednjem sloju: Strah da je postignut gospodarski uspjeh i blagostanje ugroženo jer na njega polažu zahtjev za dijeljenjem ljudi koji nisu ništo pridonijeli.

Kao jedini kriteriji za odluku o tome tko ima šanse za azil, a tko mora napustiti Austriju stratezi predizborne propagande Austrijske pučke stranke, koja je promovirala novu političku zvijezdu Sebastiana (Bastija) Kurza, uveli su pojam ”sigurna zemlja podrijetla”

Globalizacija je ”ne-riječ” ove predizborne borbe: globalizacija je neprijatelj blagostanja, jer ona potiče na imigraciju – a imigranti se, s rijetkim izuzecima – najprije zanimaju za socijalnu sustav.

Kurz je to shvatio i barata opasnostima što ih navodno uzrokuju imigranti; ne grubim napadima na njih, nego prikrivenim opaskama i primjedbama – no njegova klijentela poruku razumije.

Dio te zbrinute klijentele, tradicionalni izborni rezervoar Slobodarske stranke ukoliko se radi o nezaposlenima i radnicima u ugroženim radnim odnosima, prije su bili glasači socijaldemokrata. Otkad socijaldemokrati ozbiljno ”boluju” od manjka ideja i novih glasačkih slojeva, ”mali čovjek” traži zvijezdu – i našao ju je.

”Basti” mu imponira – tim više što je izrastao iz ”radničke obitelji” (ne baš sasvim proleterske, ali ipak skromne), pa se može predstavljati kao ”mladić koji je uspio ostvariti svoje snove” (da nije završio studij, zbog ranog odlaska u politiku, to je za takvu klijentelu preporuka, a ne nedostatak).

”Promjena – Želimo promjenu sada!”, ”Vrijeme je za promjene”, ”Austrija je uspješna” i ”Austriji trebaju promjene” su najave koje su ovladale političkom klimom u zadnjoj fazi predizborne utrke kad je Sebastian Kurz već bio ostvario vidljivu prednost pred svojim bivšim partnerima socijaldemokratima.

Iznenadila sam se da nikome nije pala u oči proturječnost tih dviju izjava: ”Zašto tražite promjene kad je Austrija uspješna” (ili želite neuspješnu Austriju???) ”Taj će već znati što Austriji treba” – tako su neki protumačili nelogičnost izjava i očigledni manjak konkretnih koraka i mjera koje bi iziskivao uspjeh – uspjeh u čemu?

Najviše se boje oni kojima je dobro, najglasnija su njihova zapomaganje i prizivanja promjena: Promjene trebaju kako bi sve ostalo kao do sada, – to je njihova logika, i nju je dokučio.

Austrijski Savez sindikalista je, na sreću, ipak reagirao: Misli li Kurz na smanjivanje socijalne sigurnosti i(li) na odustajanje od socijalnog partnerstva (moćnog i učinkovitog sredstva austrijske socijalne politike za očuvanje socijalne države), Sindikalisti su zaprijetili odlučnim otporom. Sindikalisti su najavili da nemaju namjere dopustiti novoj vladi ugrožavanje socijalnog mira.

Hrvatski i zapadnoeuropski mediji su Kurza notorno proglašavali ”konzervativnim” – bez obzirom na svoje geslo ”Promjene!”.

Otkad je bivši predsjednik Njemačke Joachim Gauck apelirao ”Srca su nam otvorena – no mogućnosti su nam ograničene, ne možemo prihvatiti sve koji žele doći k nama” u Njemačkoj kao da je zavladao neki zazor od definiranja ”Obergrenze”. No u Austriji je ova brklja od srama i nelagode naspram poizvoljnom utvrđivanju granice pomoći urušena

Konzervativac koji želi promjene?

I to je jedna od nebuloza kojima inače obiluje njegov ”program”: promjene su privlačile i stare i mlade. Analize izbornog tijela, slojeva, starosti birača potvrđuju da je budući šef vlade uspio pridobiti mlade, i to i sveučilišnu mladost. Oni imaju svog novog idola – ”Smart selfmade mana”, Yuppieja.

Ova predizborna borba pokazala je da su u Austriji tradicionalne stranke – Austrijska pučka stranka i Socijalnodemokratska stranka – vidljivo izgubile (odnosno odbacile) neke tradicijske značajke i vrijednosti.

Austrijska pučka stranka je od svog osnutka (odnosno uskrsnuća nakon rata iz ruševina Kršćanskosocijalne stranke) oslonjena na seljaštvo i na krščanstvo, poglavito na katoličanstvo, te na tijesnu spregu s Oltarom.

”Kršćanstvo” je odbacila za ljubav bliskosti sa slobodarcima-nacionalistima, a i seljaštvo je izgubila u korist Slobodarske stranke. Pučkoj stranci je ostao relativno tanak sloj srednjih seljaka, srednjeg činovništva građanstva. Do sada je bilo teško precizirati za što se ”konzervativna” Austrijska pučka stranka danas zalaže – osim za emocionaliziranje opasnosti, iz čega je teško očekivati pametnu mjeru.

Socijaldemokrati još od smjene komunista u Istočnoj Europi traže novi imidž i nove glasače (i u Njemačkoj su u krizi, kao što su pokazali izbori za njemački parlament prijed dva tjedna).

”Jednakost”, odnosno ”ravnopravnost šansi” pretočen je u model gospodarsko-socijalne politike koja pomaže da svatko dođe do svojih šansi pozitivnom diskriminacijom.

Dok konzervativci promiču perspektivne, poduzetne, one koji mogu i obećavaju da će uspjeti – socijaldemokrati su osmislili osnivateljski ideal – ”solidarnost”. Nepomirljivost apsolutne solidarnosti s izazovima internacionaliziranog gospodarstva zadala je i njima brigu s kojom nisu uspjeli izaći na kraj.

Oni koji dobro žive, i zato što ih država potpomaže, najviše se boje da bi se – pobijede li socijaldemokrati ili zeleni – državna potpora preraspodijelila i da bi oni mogli izgubiti.

Neoliberali, koje je država ostavila na cjedilu, su sami plivali i održali se: u predizbornoj borbi se njihov glas jedva čuo zbog halabuke oko ”islamskog terora” i ”islamističkih radikala” o kojima su zborili oni čija je najvjernija klijentela – takozvani ”mali čovjek”

Potpuno su ”podbacili” zeleni, srodnici socijaldemokrata sa svojim programom solidarnosti. No ona se, međutim, u prvom redu odnosi na solidarnost u brizi za održivi svijet i angažman za zaštitu prirodnih resurza.

Klimatske promjene, potrebe novog radnog stila i radne etike, borba protiv zloporabe dobrobiti socijalne države teme su koje su u ovoj godini (i zbog Trumpa i zbog niza katastrofa) dobile posebnu važnost. No nisu ih uspjeli protumačiti ljudima tako da i ”mali čovjek” shvati potrebu razmišljati i o prirodi, a ne samo o očuvanju svojih prava i povlastica.

Za sada se još ne može procijeniti kakvu će koaliciju ili manjinsku vladu Austrija imati – do Božića? Do Nove godine? Kao Austrijanka se samo nadam da neću morati zaključiti da su Austrijanci – prema našoj poslovici – skup teladi koja je sama izabrala tko će ih zaklati.

Mogla bih reći (s obzirom na moje godine) Iza mene potop, no previše volim taj svijet, zemlju – i voljela bih da još mnoge generacije žive na njoj i odlučuju o njoj, nadam se mudrije i opreznije nego što to čine sadašnje generacije.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora