Parabola o plaćama

Zacijelo smo za liturgijskih čitanja mnogo puta čuli parabolu o radnicima najamnicima u vinogradu kojima je domaćin, najmodavac dao istu plaću bez obzira jesu li radili od jutra ili tek jedan sat (Mt 20,1-16). Uvijek iznova svećenici tumače ovu na manje-više isti način – iz kršćanske soteriološke i eshatološke perspektive. A najčešće i kroz stereotipe o suprotstavljenosti židovske i kršćanske prakse ili starozavjetnoga Zakona i novozavjetne milosne ljubavi.

Da se parabole tumače kao alegorije prvo su nas učili sami evanđelisti tumačeći neke od njih (primjerice onu o sijaču i sjemenu) iz vlastite povijesne situacije: identitet kršćanskih zajednica tek se uspostavljao, i to usuprot židovskih, a same kršćanske zajednice htjele su naći svoje mjesto unutar društvenoga i političkoga okvira Rimskoga Carstva, istodobno očekujući Isusov povratak. Stoga su evanđelisti razumijevali Isusove parabole u tom svjetlu: kao tumačenje njihove vlastite situacije i njihovih vlastitih nada i iščekivanja. No, alegorijska tumačenja nisu vlastita žanru parabole kojim se Isus služio.

Pričanje parabola (hebr. mašal) ima dugu tradiciju unutar hebrejske kulture i svrha mu je potaknuti slušatelje na razmišljanje i djelovanje, a ne ponuditi gotovo odgovore ili kakvu moralnu pouku, a ponajmanje teološku. Prije nego o alegoriji, riječi je o analogiji, što je logička, a ne ponajprije retorička metoda kakvom se o odnosu značenja i smisla zaključuje na temelju sličnosti.

Isus je bio Židov i pričao je Židovima. A Židovi prvoga stoljeća zacijelo su Isusove parabole razumjeli drukčije nego što ih mi danas tumačimo. A jamačno bi nas i danas imali štogod naučiti kako bismo bolje razumjeli samoga Isusa te imali manje predrasuda prema narodu kojemu je Isus potpuno pripadao. Odnosno, vratili bismo se u ono kršćanstvo kakvo zanima sadržaj onoga što je Isus učio, a ne u kakvoga Isusa valja vjerovati

Kraljevstvo Božje zacijelo nije ni kvasac ni tijesto, ali jest nalik na ono što se događa tijestu kada u njega bude stavljen kvasac. Naglasak je na djelovanju.

To je prvo što valja uzeti u obzir kada tumačimo Isusove parabole. Potom, važno je obratiti pozornost i na preciznost prijevoda, na okvir Isusova učenja unutar kojega je pojedinačna parabola i ispričana te ponajprije – na konkretan povijesni kontekst.

Naime, Isus je bio Židov i pričao je Židovima. A Židovi prvoga stoljeća zacijelo su Isusove parabole razumjeli drukčije nego što ih mi danas tumačimo. A jamačno bi nas i danas imali štogod naučiti kako bismo bolje razumjeli samoga Isusa te imali manje predrasuda prema narodu kojemu je Isus potpuno pripadao. Odnosno, vratili bismo se u ono kršćanstvo kakvo zanima sadržaj onoga što je Isus učio, a ne u kakvoga Isusa valja vjerovati.

Židovi prvoga stoljeća, dakle, ne bi parabole razumijevali kao alegorije, a još manje kao alegorije u kojima bi pojedini lik gospodara, domaćina ili oca obavezno bio alegorija Boga samoga a ovozemaljski život alegorija onozemaljkoga.

Isusa je više zanimalo kako volimo svoje susjede nego kako ćemo dospjeti u nebo. Kraljevstvo nebesko je među nama ili ga nije. Razumijevali bi ih iz istoga mjesta iz kojega ih im je Isus i pripovijedao: ne kao deklaraciju uvjerenja, nego kao radikalan izazov za svakodnevni život i odgovornu ljubav prema bližnjima.

U paraboli o najmodavcu i najamnicima riječi je o pravim radnicima što na tržnici čekaju da ih tkogod unajmi za posao i o pravom najmodavcu koji ih unajmljuje. Poruka parabole ne tiče se eshatologije ni soteriologije, nego – ekonomije. Nije riječi o spasenju u budućem svijetu, nego o mnogo važnijem: o spasenju u sadašnjem svijetu.

U paraboli o najmodavcu i najamnicima riječi je o pravim radnicima što na tržnici čekaju da ih tkogod unajmi za posao i o pravom najmodavcu koji ih unajmljuje. Poruka parabole ne tiče se eshatologije ni soteriologije, nego – ekonomije. Nije riječi o spasenju u budućem svijetu, nego o mnogo važnijem: o spasenju u sadašnjem svijetu

Ključnu riječ koja nam može pomoći da parabolu razumijemo iz nove perspektive nalazimo u grčkom, ali ne i u prijevodima. Naime, domaćin se pogodio s najamnicima ”po denar na dan“ (20,2). Na grčkom (ek denariou ten hemaren) to zapravo znači za ”dnevnu plaću“, točnije za plaću koja je dostatna najamniku i njegovoj obitelji da dostojno preživi dan.

Ako su svi najamnici, bez obzira koliko su radili, dobili svoju dnevnu plaću, odnosno dostatno da dostojno prežive taj dan, što nam to kaže o stavu što ga najmodavac ima o pravednosti plaća?

Iako se čini da je njegov postupak nepravedan, nije li se pogodio s najamnicima i do kraja se držao svoje pogodbe? Iako je razumljivo da se najamnici koji su više radili osjećaju prevarenima jer drže da trebaju biti plaćeni više od onih koji su radili manje od njih (čak i ako ovi nisu bili vlastitom krivnjom besposleni cijelo jutro), nisu li usredotočeni više na novac nego na osjećaj za zajednicu koji nalaže da potrebe sviju budu zadovoljene? Ne izaziva li nas Isusova parabola da upravo to vidimo?

Bolji naslov parabole od ”Radnika u vinogradu“ bio bi: ”Parabola o neočekivanim plaćama“.

Onima koji se danas pitaju o vlastitu spasenju, Isus bi zacijelo rekao da je bolje pitanje: ”Imate li svi, djeco, dovoljno jesti? Ili: imate li noćas gdje prespavati?“

Ako smo mi ljudi braća i sestre, kako se možemo brinuti o pravednosti kakva legalna postupka ukoliko bi ma tko uz nas ostao uskraćen za ono što mu je nužno potrebno? Nisu li najamnici trebali biti zadovoljni jer su njihovi kolege u poslu, zahvaljujući velikodušnosti najmodavca, dobili dovoljno novaca da oni i njihove obitelji dostojno prežive dan?

Ako smo mi ljudi braća i sestre, kako se možemo brinuti o pravednosti kakva legalna postupka ukoliko bi ma tko uz nas ostao uskraćen za ono što mu je nužno potrebno? Nisu li najamnici trebali biti zadovoljni jer su njihovi kolege u poslu, zahvaljujući velikodušnosti najmodavca, dobili dovoljno novaca da oni i njihove obitelji dostojno prežive dan? Jest, najamnik može biti alegorija za Boga, ali prije svega on jest uzor za sve nas: tražiti od svakoga prema njegovim sposobnostima i dati svakome prema njegovim potrebama. U Kraljevstvu Božjem radimo li za privilegije pojedinih ili za dobrobit sviju?

Jest, najamnik može biti alegorija za Boga, ali prije svega on jest uzor za sve nas: tražiti od svakoga prema njegovim sposobnostima i dati svakome prema njegovim potrebama. U Kraljevstvu Božjem radimo li za privilegije pojedinih ili za dobrobit sviju?

Isus nije ni marksist ni kapitalist. Prije je i idealist i pragmatist. Često se manje usredotočuje na ”radosnu vijest siromasima“, a više na odgovornost bogatih. Svaka skupina treba onu drugu: radnicima treba novac, a najmodavcima njihov rad, a i jednima i drugima takva suradnja koja bi vodila brigu o potrebama sviju i svakoga ponaosob.

Odgovorni smo jedni za druge, a ne za vlastito spasenje.

Poticani smo ne da bismo bili nagrađivani, nego da bismo radili na dobrobit sviju.

Sljedećega dana možda će prvi biti posljednji: onaj tko kuka jer nije dobio bonuse, možda sutra uopće neće imati posla jer ga nitko neće unajmiti.

Brinemo li se više za vlastite želje ili za potrebe sviju i svakoga?

Ako najmodavac i jest alegorija Boga, parabola nas poziva da djelujemo poput njega, budemo velikodušni prema svima i vodimo brigu o potrebama svakoga.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora