Papa Franjo ulazi u ”lavlju špilju”. Zaslužuje podršku kršćana!

Toliko blizu svetim mjestima islama ni jedan papa do sada nije bio. Papa Franjo nije išao u Meku ili Medinu, ali ipak na Arapski poluotok, u Abu Dhabi, i to povodom 800. godišnjice susreta sv. Franje Asiškog sa sultanom Al Kamilom na ušću Nila tijekom Križarskih ratova.

Posjet pape Franje Ujedinjenim Arapskim Emiratima i njegov susret s prestolonasljednikom šeikom Mohammedom bin Zayedom te međuvjerski razgovori svjetska su premijera i pothranjuju nadu da će Papa ostvariti osjetan, značajan su iskorak za buduće odnose između Katoličke crkve i islamskog svijeta te položaj kršćana u islamskim zemljama.

Proturječnost? Jest, ali on funkcionira u realnom svijetu. U zemlji koju Papa je sada posjetio živi gotovo milijun kršćana, na cjelokupnom Arapskom poluotoku procjenjuje se njihov broj na tri milijuna.

To su migranti, expats iz Europe, Australije i SAD-a te gastarbajteri iz afričkih i dalekoistočnih zemalja, bivših kolonija s kršćanskim stanovništvom. Papa ih je pohodio i ojačao njihovu svijest o tome da su dio Crkve, dio čija je dobrobit Papi pri srcu.

Međureligijski dijalog je drugo težište tog Papinog putovanja u Emirate – njihovo je vodstvo međuvjersku komunikaciju usvojilo kao svoj raison d’ etre.

Godine 2018. prestolonasljednik je jednu od najznačajnijih džamija imenovao po Mirjam/Mariji. Papa Franjo hvali Emirate zbog nastojanja da služe kao model koegzistencije, ljudskog bratstva i sestrinstva, susreta vjere i tehničko-kulturnog napretka, napose zbog nastojanja da emigrantima pruži sigurno mjesto za rad i život, za slobodu i poštivanja različitosti

Dijalog ljudskog bratstva i osvješćivanje zajedničkih korijena bit će teme kojima vatikanska delegacija nastavlja inicijative započete u drugim islamskim zemljama (Egiptu, Turskoj, Palestini, Jordanu i Azerbajdžanu); ove godine Papa će još posjetiti Maroko, Bugarsku i Makedoniju (također zemlje s muslimanskim skupinama), a emiratski dužnosnik je u prosincu 2018. godine kao prvi Arabljanin prekoračio prag Vatikana.

Godine 2018. prestolonasljednik je jednu od najznačajnijih džamija imenovao po Mirjam/Mariji. Papa Franjo hvali Emirate zbog nastojanja da služe kao model koegzistencije, ljudskog bratstva i sestrinstva, susreta vjere i tehničko-kulturnog napretka, napose zbog nastojanja da emigrantima pruži sigurno mjesto za rad i život, za slobodu i poštivanja različitosti.

Papa vjeruje da su Emirati hrabro kročili putem vjerske slobode i zaštite te slobode kao temeljnog ljudskog prava. Naravno, nada se da će i druge arapske države slijediti taj primjer – nada se tome svim suprotnim iskustvima iz stvarnosti unatoč.

Nijekanje vjerske slobode nemuslimanskim vjernicima, smrtna kazna za otklon od islama, islamsko nasilje nad Koptima u Egiptu, diskriminacija kršćana u Turskoj pobijaju svaku nadu u opipljiv odraz poboljšanja realne situacije.

No u teoriji je moguće uspješno komunicirati i dogovarati se o nužnosti suradnje u cilju dobrobiti čovječanstva čak i sa suprotstavljenim taborom. A nada umire zadnja i kršćanski se nadati unatoč beznadežnosti.

Kršćanska nada nadahnjivala je i vatikanske diplomate koji su 22. rujna 2018. potpisali Privremeni sporazum s Narodnom Republikom Kinom o imenovanju biskupa. Papa je 8. rujna te godine, ”nakon dugotrajnog razmišljanja i mnogo molitvi”, primio ”u duhu velike dobrote” sedmoricu kineskih biskupa Nacionalne crkve kao pravovaljano posvećene biskupe u zajednicu Crkve.

U okviru tog čina pozvao je sve biskupe da obnove svoju punopravnu pripadnost Kristu i Njegovoj Crkvi, te ih upozorio da kao pripadnici kineskog naroda ”trebaju iskazivati poštovanje i lojalnost državi i njezinim vlastima”, a da su ujedno dužni ostati vjerni Evanđelju sukladno Kristovom nauku ”Caru carevo, a Bogu božje” (Mt 22, 21).

Caru carevo – to znači da će ti biskupi, sada vraćeni u zajedništvo Crkve, posebne zadatke koje im povjeri Papa, poslove što ih iziskuje njihovo poslanje obavljati u realnim lokalnim prilikama i sukladno specifičnim potrebama njihove sredine.

Kad su biskupi 8. prosinca 2018. preuzeli svoje dekrete, obećali su podjednako privrženost Rimskoj crkvi i kineskim tradicijama. Provodit će ih u skladu s aktualnom politikom ”sinizacije” svih kulturnih manifestacija i aktera (iz kojih nisu izuzete vjerske zajednice u suvremenoj Kini).

Papa je u svojoj poruci kineskim katolicima i svjetskoj crkvi od 26. rujna 2018. naglasio da je ”pitanje vraćanja u puno zajedništvo s Crkvom biskupa bitno za budućnost evangelizacije Kine i za ponovnu uspostavu potpunog zajedništva kineskog katoličanstva s Rimskom crkvom” podsjetivši da je ”recentna povijest Katoličke crkve u Kini obilježena – nažalost – dubokim rascjepima, ranjavanjem i razbijanjem jedinstva” i da je katolike polarizirala ličnost biskupa, koji su čuvari vjere i jamci crkvenog jedinstva.

Papa zato želi oživjeti jedinstvo među katolicima, otvoriti novu fazu bratske suradnje u cilju motiviranja kineskih katolika da prihvate Evanđelje, koje je temelj crkvene misije, jamstvo za pravu Crkvu okupljenu oko Isusa Krista.

Dijalog ljudskog bratstva i osvješćivanje zajedničkih korijena bit će teme kojima vatikanska delegacija nastavlja inicijative započete u drugim islamskim zemljama (Egiptu, Turskoj, Palestini, Jordanu i Azerbajdžanu); ove godine Papa će još posjetiti Maroko, Bugarsku i Makedoniju (također zemlje s muslimanskim skupinama), a emiratski dužnosnik je u prosincu 2018. godine kao prvi Arabljanin prekoračio prag Vatikana

Sveta Stolica se, prema dnevniku L’Osservatore romano, trudi promicati dijalog kako bi se i druga pitanja – počevši od civilnog priznanja dosad nepriznatog klera – rješavala dalekosežnim strpljivim naporima i status Katoličke crkve u Kini sve više približio normali.

Hoće li se ispuniti ta nada – iako su se u roku od pet mjeseci od datuma potpisivanja tog Privremenog sporazuma nanizale vijesti o novim hapšenjima svećenika, uništavanju vjerskih objekata, zabrani javnih vjerskih manifestacija…

”Jesu li kineski komunisti priznali ili prevarili papu Franju?” opravdano se pita Peter Kuzmič (Autograf.hr, 3. 2. 2019.).

Kardinal Fernando Filoni, prefekt Kongregacije za evangeliziranje naroda, naglašava da je riječ o privremenom sporazumu uz pomoć kojeg bi se u nekoj (ne)doglednoj budućnosti mogla rješavati i druga pitanja od bitnog značaja za Katoličku crkvu, pa i za druge kršćanske denominacije.

Za neposrednu budućnost Crkva ni je dosad od Kine očekivala ništa više od dozvole nesputanog pastoralnog i duhovnog  djelovanja, od naučavanja i nagovještavanja Evanđelja, i to u punom duhovnom i vidljivom jedinstvu s Rimom.

Kardinal Filoni izrazio je (prema pisanju njemačkih medija) razumijevanje za rezerve prema potpisanom ugovoru i kritike zato što je Papa ispao ”naivac”, no on je uvjeren da Crkva ne treba posustati i iznevjeriti svijet koji pokazuje glad za vrijednostima koje osmišljavaju ljudski život i učvršćuju ljudsko zajedništvo. Upravo to kršćanstvo danas nudi Kini.

Crkva se prema – naoko uzaludnim – nastojanjima da svijetu demonstrira nepokolebljivu vjeru u pobjedu duha suradnje i zajedništva te vjere i drži.

Može se reći da Crkvi nije stalo do toga da u odnosima s nevjernicima i inovjercima uvjeravanjem pobijedi i ostavi na bojišnici poražene neprijatelje. Ona ide na win-win situaciju, na rezultate s kojima se mogu pomiriti obje strane – upravo je za azijske sugovornike u dijalogu bitno sačuvati obraz; samo ako sugovornik ne izgubi svoj obraz, daljnji susreti su uopće mogući.

U 60 godina postojanja Patriotskog udruženja svećenika u Kini svi su – ne podjednako, nego na različite načine – dramatično patili i fizički i moralno zbog raskidanja jedinstva sa Svetom Stolicom i zbog odluke kojom su se, neki zacijelo pod pritiskom, opredijelili za kinesku Patriotsku crkvu.

I njima treba izaći u susret i radovati se jednoj ”ovci koja se vraća u tor više nego devedesetero ovaca koje su ostale na okupu”.

Skeptici imaju više nego jedan argument za svoje rezerve naspram Sporazuma s Kinom – zbog dosadašnjih iskustava Crkve s odnosom komunista prema vjeri i zbog odnosa prema svojoj ”vjeri”/ideologiji te prema sustavu kojeg se drže jer nomenklaturi osigurava opstanak.

Oni su pragmatici, štoviše, oni su pravi makijavelisti: dobro je što je za državu dobro i dok državi koristi.

Nijekanje vjerske slobode nemuslimanskim vjernicima, smrtna kazna za otklon od islama, islamsko nasilje nad Koptima u Egiptu, diskriminacija kršćana u Turskoj pobijaju svaku nadu u opipljiv odraz poboljšanja realne situacije

Iskustva su i iz ne toliko davne prošlosti, kad je državni tajnik Svete Stolice kardinal Agostino Casaroli u pontifikatu pape Pavla VI. (1963.-1978.) provodio vatikansku istočnu politiku u cilju ugovaranja s državama iza ”željezne zavjese” modus vivendi za vjernike i za slobodno djelovanje Crkve.

Vjekoslav Cvrlje, veleposlanik SFRJ pri Svetoj Stolici u vrijeme pape Montinija (do 1971.) opisao je to u svome prikazu ”Vatikanska diplomacija” (Zagreb 1992.). Govori o Casarolijevim kontaktima sa socijalističkim zemljama i potpisivanju Protokola sa SFRJ (1966.), te je ustanovio kako su za mali pregršt slobode vjernici u tim zemljama (poglavito u Čehoslovačkoj, ali i u Jugoslaviji) plaćali cijenu, jer su deklarativne vjerske slobode praktički izigravane. U Mađarskoj i u Čehoslovačkoj vjernici su stekli dojam da ih Vatikan žrtvuje na oltaru svojih sloboda.

Ni međukonfesionalne inicijative pape Ivana Pavla II. nisu polučile statusne promjene za kršćane u zemljama islamskog svijeta. Zato je na Međunarodnoj i međukonfesionalnoj konferenciji o dijalogu Papa u Abu Dhabiju kršćane u muslimanskom okruženju pozvao na ”dijalog u svakodnevnici” i na sjećanje na zajedničke korijene kršćanstva i islama.

Katolicima je, dakako, preporučio da svjedoče poruku Evanđelja i da daju svoj doprinos društvu, miru i pomirbi.

”Dijalog u svakodnevnici” lijepa je poštapalica. Hoće li opravdavati svoje postojanje u stvarnosti – i to u stvarnosti koja opetovano obeshrabruje?

I što može Papin posjet, koji čak i katolici kritiziraju zbog toga što je prekratak da bi se moglo ući u dublje upoznavanje i s muslimanskim i kršćanskim mentalitetom?

Ni muslimani ni katolici nemaju konkretno formuliranih odgovora na to pitanje. Kao odgovor im mora biti dovoljno da traže ”event”, doživljaj, događanje kao takvo, a ne i neki rezultat.

Možda u srcu slute što i sam Papa i njegovi suradnici očekuju: ”oživjeti sjećanje na korijene našeg bratstva” (Kardinal Državni tajnik Pietro Parolin).

Očekuju zagrijavanje srdaca, iskricu oduševljenja i energije za svakodnevnu borbu protiv demotivirajućih iskustava.

Hoće li te inicijative uspostaviti dijalog s inovjercima i s ne-vjernicima, hoće li biti na neki način ipak korisne ili će sve završiti pukim l’art-pour-l’artizmom?

Papa Franjo je preuzeo punu odgovornost za Sporazum naglasivši da se na njemu brižljivo radilo desetak godina, te stoga nije riječ ni o kakvoj improvizaciji ni opasnom kompromisu, nego na jed(i)nom putu u budućnost boljih odnosa i jamčenih vjerskih sloboda. Iz njegovih usta u Božje uho!

Upozorenje kardinala Josepha Zena, umirovljenog nadbiskupa Hong Konga, da je papa Franjo u cijeloj stvari ispao naivan jer ne shvaća koliko su kineski komunisti opasniji od komunista u njegovoj Južnoj Americi ne bi bilo mudro ignorirati.

Govori o Casarolijevim kontaktima sa socijalističkim zemljama i potpisivanju Protokola sa SFRJ (1966.), te je ustanovio kako su za mali pregršt slobode vjernici u tim zemljama (poglavito u Čehoslovačkoj, ali i u Jugoslaviji) plaćali cijenu, jer su deklarativne vjerske slobode praktički izigravane. U Mađarskoj i u Čehoslovačkoj vjernici su stekli dojam da ih Vatikan žrtvuje na oltaru svojih sloboda

Ne jednom je vatikanska diplomacija precijenila svoju snagu i učinkovitost: ne samo kad je papa Pio XII. mislio naciste ukrotiti i prisiliti na ispunjenje konkordatske obveze od 1933. godine već je i kardinal Casaroli 1960-ih morao uvidjeti da u odnosima među nekim silama i državnim vođama načelo pacta sunt servanda važi samo ako pomaže interesima i utilitarizmu.

Takozvana win-win situacija je nerijetko samozavaravanje: istina je da međuljudski odnosi funkcioniraju kad su sve strane složne i korektne, no bez stanovitih ustupaka – recimo kompromisa – nema života. S kim ući u kompromis, to je važno.

Papa Pio XII. je navodno šapnuo nekom diplomatu: ”To (Hitler & Co.) su divlje zvijeri, s njima ne možete pregovarati”.

Borba protiv svih vrsta fundamentalizama i radikalizama kojoj Papa i vatikanska diplomacija namjeravaju dati svoj doprinos time što ”ulaze u lavlju špilju” zaslužuje podršku kršćana.

To je podrška njegovanju kulture uvjeravanja i susreta bona fide te izgradnji kulture rješavanja sukoba. Da ne zvuči pretenciozno, ja bih katoličkim aktivistima koji se sada bore sa sudovima i vlastima oko njihovih prava i priznanja propisala obavezni coaching za razrješavanje sukoba i dilema.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora