Papa Franjo kao Martin Luther?

U njemačkom Bildzeitungu je na slici papa Franjo zajedno s protestantskim crkvenim dostojanstvenicima za posjeta Švedskoj. Te su novine papu Bergoglija nazvale ”Martinom Lutherom 2017. godine”.

Njegovo sudjelovanje u slavljima prigodom početka proslave 500. obljetnice Lutherova objavljivanja 95 teza (o dilemi ”otkupljenje vjerom ili djelima”) svojevrsna je molba za oprost papinim prethodnicima, koji su – sami nedostojni visoke dužnosti – svojom okorjelošću Martina Luthera gurali na put kojim učeni i pobožni redovnik iz Erfurta nije do tada namjeravao krenuti.

Naime, papa Lav X. i njegovi isljednici, špije i denuncijanti išli su tako daleko da Lutheru umjesto teološkog disputa, dobronamjernog i iskrenog među ravnopravnim sugovornicima, pošalju ozloglašena inkvizitora i papinsku bulu o izopćenju.

Što bi bilo da su se Martin Luther, Jan Hus (koji je 1415.godine završio na lomači kao i Savonarola) pokorili papinskoj anatemi, izmolili oprost i nastavili živjeti u skladu s Crkvom?

Luther je odlučio nametnutu mu ulogu odmetnika odigrati svojim neprijateljima na sramotu, a svojim sljedbenicima na primjer. ”Ovdje stojim, ne mogu drugačije, Bog mi pomogao. Amen”.

Luther nije prvi reformator koji je vjernicima ne samo dopustio, nego naložio svakodnevno čitanje i proučavanje Biblije; želio je da Biblija uđe u svaku kuću i da ju vjernici – i vjernice! – sami čitaju i sebi tumače. Napredak, iskorak ogroman!

Taj pripisani mu citat i dokaz nepokolebljivosti protestante je držao na okupu u progonima. Postojanost i čvrstinu će isticati kao svoje vrline kojim ih je podučavao Martin Luther, a Katolička crkva je shvatila da je ”okorjelost” reformatora, zbog kojeg je papa Luthera izopćio iz Crkve, Rimokatoličkoj crkvi pomagala prisilivši je da se konačno primi zadatka reforme koju su Lutherovi prethodnici bezuspješno od nje tražili.

Što bi bilo, kad bi bilo…? Povjesničaru besmisleno pitanje, no gledajući iz današnje perspektive, vidim čega svega ne bi bilo: puk čita Bibliju – papa Franjo pohvalio je Luthera zato što je ”Božju riječ povjerio puku”.

Luther nije prvi reformator koji je vjernicima ne samo dopustio, nego naložio svakodnevno čitanje i proučavanje Biblije; želio je da Biblija uđe u svaku kuću i da ju vjernici – i vjernice! – sami čitaju i sebi tumače.

Napredak, iskorak ogroman!

Katolicima-laicima je tada čitanje Biblije bilo zabranjeno još od 1199.godine, a od 1229.godine (na biskupskoj sinodi u Toulousu) papa Grgur IX. zabranio je neklericima čak i posjedovanje biblijskih knjiga. Prijevodi na pučki jezik – đavolska stvar!

Sinoda u Frankfurtu (794. godine) odlučila je da se Bog smije hvaliti i moliti samo na svetim jezicima – hebrejskom, grčkom i latinskom. Time su biskupi htjeli spriječiti heretike da svoje protivljenje službenoj Crkvi opravdavaju pozivom na Bibliju, poglavito na apostola Pavla i ”divnu slobodu kršćanina”.

Heretici, neposlušni službenoj Crkvi i papama, bili su hrabri: žrtvovali su udobnost života u suglasju s normama Crkve slobodi savjesti.

Sinoda u Frankfurtu (794. godine) odlučila je da se Bog smije hvaliti i moliti samo na svetim jezicima – hebrejskom, grčkom i latinskom. Time su biskupi htjeli spriječiti heretike da svoje protivljenje službenoj Crkvi opravdavaju pozivom na Bibliju, poglavito na apostola Pavla i ”divnu slobodu kršćanina”

Sumnjičeći Crkvu da laike želi držati u neznanju, jer su ljudi poslušni i podatni samo dok su neuki, oni su vjernike poticali na opismenjavanje.

Martin Luther je dao osnovati škole za nepismeni puk – i to škole u kojima su se opismenjavale djevojčice zajedno s dječacima (koedukacija, koja je danas toliko mrska novim moralistima da bi je što žurnije ukinuli).

To bi bilo: Protestantizam je pomakao težište vjerske prakse na samostalno prosuđivanje o uvjerljivosti vjere, obrazovanje i racionalnost ugradio je u praksu kao neizostavni element psihološkog fenomena vjerovanja, čija je jedna strana emocionalna nabijenost, ushićenost i – okrenuto u negativno – iracionalnost.

Možemo prihvatiti protestantizam kao poticaj na razvijanje samoodgovornosti i samosvojnosti koja ostaje na svojim pozicijama i kad je ”cijeli svijet protiv” (kako glasi čuveni koral iz vremena konfesionalnih ratova).

Što bi bilo da je Luther popustio papi? To mi je palo na pamet kad sam se susrela s osebujnim dokazom neposluha prema papi – kad su se žene iz Austrije, Njemačke, Nizozemske i SAD-a dale zarediti od katoličkog biskupa – istina, ekskomuniciranog (no, shodno katoličkoj dogmatici sakramenata, jedanput zaređen i posvećen za svećeničku službu – zauvijek zaređen!).

Papa Benedikt XVI. zahtijevao je od njih odricaj uz prijetnju izopćenja. Nisu se odazvale, pa se dogodilo što se moralo dogoditi.

Mišljenja o njihovoj ”okorjelosti” bila su oprečna. I u tom slučaju nameće se pomisao: Što bi bilo kad bi se heretici ”radi mira u kući” pokorili papama?

Protestantizam je pomakao težište vjerske prakse na samostalno prosuđivanje o uvjerljivosti vjere, obrazovanje i racionalnost ugradio je u praksu kao neizostavni element psihološkog fenomena vjerovanja, čija je jedna strana emocionalna nabijenost, ushićenost i – okrenuto u negativno – iracionalnost

Posljedice Lutherova neposluha po Crkvu, ali i po europsku povijest, su bile ogromne – u dobru i u zlu.

Humanizam i iskorak Čovjeka iz nezrelosti napredovali su velikim koracima. Žene, koje su, ne obazirući se na anatemu, nastavljale vršiti svećeničke dužnosti, učinile su usluge svim katoličkim ženama.

Neće, doduše, iznuditi papinu odluku o pripuštanju žena svećeničkim službama, ali će dokazivati svojom karizmom kako je moguće ostaviti za sobom neplodonosne tradicije.

Vidite, ovako bi se moglo kad bi današnji Papa skupio hrabrosti ostaviti za sobom neplodonosne tradicije. Kad bi u Švedskoj učinio presudni korak ka zajedništvu dviju Crkvi i omogućio zajedničko slavljenje Sv. Večeri/euharistiju ili kad bi – nakon susreta s dvjema protestantskim ženama-biskupima i katolkinjama otvorio vrata ređenju, a ne samo marginalnim službama.

Crkvi je nedostajalo i hrabrosti i mudrosti u odnosu prema reformaciji, kao što joj i sada manjka odlučnosti. Kao što ni zajedništvo kršćana ne dolazi samo od sebe ili kad se o njemu priča, a ništa ne poduzima – tako se ni danas Crkva neće znati bolje nositi s izazovima vremena.

Papa Bergoglio zacijelo nije novi Luther; niti će to biti, niti mu je to ambicija.

Papa Bergoglio je Crkvi podario čovjekoljubiv imidž – to ne treba podcjenjivati. No, ako iza imižda ne stoji i čovjekoljublje kao djelo, imidž se troši. Toga su svjesne ”neslužbene” svećenice i poručuju: Kap po kap – more.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora