autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Oumuamua – Jesmo li sami u svemiru?
Marija Dugandžija
Neobičan kamen iz svemira tema je danas astrofizičarskih seminara, tekstova i salonskih afterwork partija.
Dugačak, a uzan, kamen koji se protivi Galilejevim i Newtonovim zakonima. Ulazi u Sunčev sistem iz intersteralnog prostora, ali kreće se nepravilno, oblika čudnog. Nema os, već se prevrće. Neposlušan prema velikom gazdi, gravitaciji Sunca. Prvo je bio komet, ali nema repa. Pa je trebao biti asteroid, ali ne kreće se po elipsi.
Jedno kamenče krajnje nedisciplinirano i namćorasto. Ni traga za njim, ni putanje, ni pravila…
Još mu dadoše takvo ime Oumuamua, havajsko, iz naroda sklonog tradiciji magije i čarlijanja. ”Glasnik izdaleka koji stiže prvi”. Nenajavljeni gost na večeri.
I, eto ga sad, izazva silne rasprave. Je li solarno jedro pokretano nama nepoznatom tehnologijom solarne energije? Je su li ga poslali? Traže li nešto ili samo promatraju?
Ili je to samo običan kamen, kao i milijarde drugih, što lete i prolijeću ovuda?
Netko pametan odozgo s kim bismo, kad to već ne možemo sami, shvatili da je živjeti na jednom kamenu, zapravo na jednom zrnu pijeska, na rubu svemira i posvećivati svoje živote ubijanju, razvrstavanju, suđenju i mržnji jedni drugih pomalo jadno
Jesu li su se Oni mudro u kamen prerušili? Stižu li nakon Oumuamua i ostali? Jesu li im namjere poštene? Jesi li izbjeglice? Ratne ili ekonomske? Imaju li OIB?
Je li nešto važno, suštinski ili nešto što gledamo svaki dan – komad željeza i cinka na proputovanju?
Pitamo se i pitat ćemo se. Oumuamua će najvjerojatnije ubrzo sići s naslovnica portala, zaboravit ćemo ga kao što smo zaboravili i sve ostalo.
Zaboravili smo i kad smo poslali ploču s Voyagerom s uputama o ljudskom rodu: Malo naše glazbe i jezika, DNK, goli muškarac i žena. Na zlatu, da se malo pohvalimo. Poljubac, pjesma kita, nekoliko dijagrama o tome dokle smo stigli u znanosti. Par oznaka kemijskih elemenata od kojih smo sastavljeni, slika radioteleskopa… Cijela povijest jedne civilizacija u nekoliko grafika.
Carl Sagan i nekoliko tadašnjih entuzijasta saželi su priču o čovjeku na zlatnu ploču i daleke 1977. odaslali je u svemir. Nadajaći se susretu, već su gotovo svi pokojni. A Voyager još putuje…
Zaboravili smo i kad se prije nekoliko godina na komet Čurjumov-Gersimenko spustila supersofisticirana europska letjelica; nadali smo se da ćemo na njemu naći tragove života, mahovinu, algu ili bar neku bakteriju ili virus. Jer, tamo, u dalekom i praznom svemiru, bilokakav život za nas bi imao značenje.
No, džaba naši tehnološki dometi. Svi su pokušaji bili bezuspješni. Ne javljaju se ovi do kojih je ploča stigla, nema ništa na Čurjumov-Gerasimenku, nema na Mjesecu, ni na Marsu. Praznina i pustoš. Kamen i led.
Zašto bi to uopće bilo važno? Zašto smo dali tolike silne pare u traganju za nečim za što ne znamo ni da postoji?
Paaa…
Prvo, sva logika astronomije i kozmologije govori da je to što nikog do sad nismo našli vrlo neobično. Vidimo, tj. čujemo, duboko u svemir već godinama. Od Galileja koji je uspio vidjeti okolne planete stigli smo do pustinje Atakama i kompleksa antena od 16 kilometara, kojima vidimo 14 milijardi godina unazad. Jer, naravno, gledajući u prostor, mi gledamo u vrijeme. Vidimo rođenja zvijezda!
Osim što vidimo trebali bismo ih čuti. Imamo dobre uši ovdje. Ako odašilju bilo kakve elektromagnetne valove umjetnog porijekla, naši će ih instrumenti, doduše s puno godina zakašnjenja, zabilježiti.
Carl Sagan i nekoliko tadašnjih entuzijasta saželi su priču o čovjeku na zlatnu ploču i daleke 1977. odaslali je u svemir. Nadajaći se susretu, već su gotovo svi pokojni. A Voyager još putuje…
Ali mi smo dalje sami.
A drugo, trebao bi nam, već godinama, jedan susret. Netko pametan odozgo s kim bismo, kad to već ne možemo sami, shvatili da je živjeti na jednom kamenu, zapravo na jednom zrnu pijeska, na rubu svemira i posvećivati svoje živote ubijanju, razvrstavanju, suđenju i mržnji jedni drugih pomalo jadno.
Trebao bi nam da se postidimo istrebljivanja ili proizvodnje životinja, uništavanja rijeka i jezera zbog gomilanja zelenih papirića, te zločina svih vrsta prema ovom planetu. Pa kad nas vide odozgo, da svrati u našu kuću i prijateljski nas zapita: ”Što to radite?” – da se malo zacrvenimo.
A možda bi nam trebao i da se zapitamo čemu trčanje okolo zbog bizarnog straha za vlastiti život, lutanje i udaranje u zidove kao muhe bez glave; depresije, anksioznosti i dileme; lijekovi i terapeuti; infarkti i rakovi?
Zaboravljanje čovjeka i sebe, zaboravljanje da smo Jedno, jedna vrsta, jedan planet, evolucijski isto krojeni, jedni na druge upućeni.
A kako sada stvari stoje – i jedini!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Ne vidim razlog zašto bi znanost i religija bile u suprotnosti
• Hajde, druže Papa...
• Uštedimo na drveću i na konopu
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Atakama, Carl Sagan, Čurjumov-Gersimenko, Marija Dugandžija, Oumuamua, Voyager
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
