autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Osveta kućevlasnice

AUTOR: Sibila Petlevski / 12.10.2013.

Kad sam čula da je Alice Munro postala ”nobelovka”, palo mi je na pamet sljedeće: kakva sreća da je tu nagradu, koja se štedljivo dodjeljuje ženama, dobila baš Alice Munro … kad već Nobela za književnost nije dobila Flannery O’Connor, spisateljica s američkog juga koja je umrla sredinom šezdesetih, prije nego što je navršila četrdeset godina života. Flannery je pisala o običnim ljudima, onakvima kakvih je najviše, koji prolaze kroz život misleći da ih se ništa ne tiče i trude se ništa ne vidjeti, a kad napokon osjete da bi nešto trebalo poduzeti, spoznaja dolazi prekasno – u njihovo čelo već se zabija metak.

 

Može nam se učiniti da Alice Munro, kao kroničarka života u jugozapadnom Ontariu, u ruralnom kraju Kanade, piše potpuno drugačije. Mogli bismo pomisliti da je njena sposobnost psihološkog portretiranja u okvirima kratke priče gušća i slojevitija od kratkih priča O’Connorice, ali i kod jedne i kod druge postoji nešto teško odredivo, što bih nazvala jezom svakodnevice. Tu jezu Munro zove ”kanadskom gotikom”. U njene likove ugrađeno je nasljeđe ”razvlašćenih”, osiromašenih ljudi koji su došli u Kanadu bježeći iz Europe pred kaznenim i vjerskim progonom, gladnih ljudi koji su htjeli umaknuti bijedi i siromaštvu. Oni su ukorijenjeni u okrugu Huron County. To mjesto je njihova sudbina. Sve što im se može dogoditi, događa se u tom ruralnom kraju bogu iza leđa, u kojem je sve u isto vrijeme ”i opipljivo i tajnovito” i u kojem vrijedi pravilo: ”Nikad ne podcjenjuj zloću u dušama ljudi … čak ni kad su prema tebi mili … posebno kad su mili”.

Munro piše na klasičan način i posjeduje spisateljsku magiju kojom se mogu pohvaliti samo najveći: u stanju je «uvući» čitatelja u svoj svijet i ne puštati ga. To je posebno zadivljujuća sposobnost u žanru inače podcijenjene kratke proze, gdje se iz priče u priču nižu najrazličitiji zapleti, pa postoji opasnost da čitateljska pažnja popusti, da se onaj tko je uzeo knjigu u ruke, prebrzo zadovolji i da zaklopi korice.

 

Ne, kod Alice Munro je nemoguće stati dok ne pročitate sve! Za Munro priča nije ”cesta koju slijedimo … nego nešto poput kuće”. U kuću uđemo, ostanemo tamo neko vrijeme, prošećemo ovamo-onamo, upoznamo se s rasporedom soba u odnosu prema hodniku, pogledamo kroz prozor da bismo vidjeli kako izgleda svijet iznutra prema van. Govoreći o svojem spisateljskom stilu, Munro razvija tu sliku priče-kuće. Obraća nam se neposredno i kaže nam da smo se promijenili – samim time što smo ušli unutra, u zatvoreni prostor. Bio on velik i dovoljno širok za kretanje, ili skučen, s puno zavoja; neovisno o tome je li poluprazan ili nakrcan namještajem – mi se tome prostoru prilagođavamo. Munro nam poručuje da se možemo uvijek ponovno vraćati u kuću, i da ćemo svaki put kad u nju uđemo imati dojam da smo tamo zatekli više stvari nego prije: ”Ona” – Munro pritom misli na kuću svoje proze – ”ima tvrdoglavu samosvijest u vezi s time da je izgrađena iz vlastite potrebe, a ne samo zato da bi vama pružila zaklon i mogućnost opuštanja”.

 

Dakako da bismo mogli raspravljati o tome zašto je u određenom vremenu Nobela dobio jedan pisac, a ne drugi; zašto ga je dobila žena, a ne opet muškarac, zašto iz ove zemlje, a ne iz one, zašto iz jednog društveno-političkog miljea, a ne iz drugog. Margaret Atwood, i sama više puta predlagana za Nobelovu nagradu, s pravom kaže da mnogi ne znaju kako je težak put prošla njena prijateljica Alice da bi došla do svojeg Nobela. Između ostaloga, nije bilo lako oprijeti se marketinškoj logici izdavača koji jedinom ”ozbiljnom” literaturom smatraju roman. Nije bila laka ni odluka Alice Munro da napusti velikog izdavača Macmillana i da krene u knjižarsku neizvjesnost za Douglasom Gibsonom, jedinim urednikom u kojeg je imala povjerenja. Vjerovala mu je jer joj je pomogao u trenucima egizstencijalne i kreativne krize da ustraje u pisanju ”prezrenog” žanra kratke priče.

 

Dati Nobela Alice Munro danas je bilo potrebnije nego ikad. Potrebno je nagraditi spisateljski dar kao takav. Goli dar bez medijskog omota. To je važno u vremenu u kojem medijski status poprima neusporedivo veći značaj nego što ga može imati vrijednost bilo čega što bi bilo tko mogao učiniti. Baš kao što je svojedobno rekao Guy Debord: ”Financijer može biti pjevač, advokat može biti policijski doušnik, pekar se može razmetati literarnim ukusima, glumac može biti predsjednik, šef kuhinje može filozofirati o pokretima u pekarskom zanatu kao da je riječ o prekretnicama u povijesti svijeta. Svatko se može pridružiti spektaklu kako bi javno usvojio ili ponekad u tajnosti prakticirao potpuno drukčiju djelatnost od one specijalnosti kojom je na početku stekao ime”.

 

Alice Munro je spisateljica golemog opusa koja, za razliku od mnogih, zna što dobro radi i drži se toga što zna raditi. Bilo je godina kad su gosti kojima je u svojoj kući servirala ručak i večeru mislili da je samo ”žena svojega muža”. On se bavio knjižarskim poslom, a u njihovoj kući su se tada okupljali provincijski pseudointelektualci – isti onakvi kakvi danas na Frankfurtskom sajmu kao mahniti kupuju prava za objavljivanje djela te nobelovke. Nije ih imala potrebu razuvjeravati. Pustila je da misle da je ”samo kućanica”. Dočekala je dan osvete. Dobro došli u kuću Alice Munro!

 

 

Još tekstova ovog autora:

     Edit Stein kao kolektivna snaga združenih anonimnih glasova

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1