Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?

Prije nepunih 35 godina mir na svijetu činio se nadohvat ruke. U zraku se osjećalo novo ”Proljeće naroda” koje se prvi put naziralo na političkom obzorju 1830. godine tijekom borbe naroda za slobodu, mir i nacionalno jedinstvo u svim europskim zemljama. Nažalost, tada se ta slutnja brzo izjalovila.

Duhovi 1989. godine odisali su vjerom da je taj san vrlo blizu ostvarenju. ”Duh Gospodnji ispuni svemir, … topi zidove tvrde i krute…” odzvanjalo je u Baselu, švicarskom gradu na tromeđi Švicarske, Njemačke i Francuske, koji je ugostio Prvi europski ekumenski skup ”Mir u pravednosti”.

Mirovni i ekološki aktivisti iz svih kršćanskih denominacija pozvali su aktiviste iz brojnih europskih zemalja, a prvi put su se mogli odazvati i predstavnici iz Istočne Njemačke, gdje su se tada u još represivnoj Njemačkoj Demokratskoj Republici naslućivali simptomi vrenja i buđenja slobode.

Istočnonjemački su se gosti u nevjerici pridružili ostalim europskim gostima u hodu iz jedne u drugu državu, preko granice i opet natrag, što je bilo nezamislivo, i to bez ikakve granične birokracije!

Njima su u Baselu ”porasla krila” pa će neki od njih na jesen te iste godine organizirati ”molitvene susrete” u crkvi sv. Nikole u Leipzigu, koji će izrasti u ”Demonstracije ponedjeljkom”. Ohrabrivat će svoje sumještane da građanskom hrabrošću prkose željeznom režimu Partije socijalističkog jedinstva Njemačke (SED).

Basel je bio tek jedan simbol nadolazećeg ”Proljeća naroda”. Nikad se taj cilj nije činio bližim, nego te 1989. godine, koja je mnogima ostala u sjećanju kao annus mirabilis.

Sporazumom Okruglog stola iz 1989. nakon kojega su u Poljskoj raspisani djelomično demokratski izbor, a potom potez ministara vanjskih poslova Austrije i Mađarske, Aloisa Mocka i Gyula Horna, koji su se krajem lipnja 1989. godine, također na Duhove, u blizini Sporona našli da zajednički prerežu posljednji dio bodljikave žice i granične ograde u Mađarskoj.

Tako su tijekom ljeta 1989. građani DDR-a, ”turisti” na Balatonu, masovno, doduše ilegalno, ali uz prešutnu neaktivnost mađarskih pograničnih djelatnika prelazili granicu. Iz Češke su vlakovi s takvim ”turistima” vozili prema Zapadu, sve dok građani – ”Mi smo narod” (Wir sind das Volk) – nisu iznudili otvaranje granice prema Zapadu i rušenje Berlinskog zida.

Slijedila je Baršunasta revolucija, nadahnuta karizmom Vaclava Havela, pa rušenje režima u Rumunjskoj, ali pod vrlo dvojbenim okolnostima. Kao domino pločice padao je sovjetski režim, a da Moskva ni jednom nije intervenirala.

Kasnije su se mnogi sa zebnjom zapitali, što bi bilo kad bi Rusijom vladao drugi ”car”. Svaki bi izdao zapovijed za pucanje, kao što je 1968. godine sovjetska invazija slomila Praško proljeće. Godine 1989. Francis Fukuyama je već vidio na pomolu ”završetak/kraj povijesti”, pobjedu demokracije i sveudilj mira.

Trezvenije promatrano, ali bez umanjivanja značaja mirovnih pokreta i njihovog pritiska na europske državnike, mora se uzeti u obzir da su razvitak događaja pospješivale određene okolnosti, koje su bitno utjecale na političke odluke.

Drugu stranu, u ravnoteži zastrašivanja, predstavljao je mudar državnik Mihail Gorbačov koji je okončao Hladni rat bez ispaljenog metka. Vrlo brzo je pokrenuo glasnost i perestrojku. Perestrojka nije bila samo i isključivo njegova mudra procjena, nego iznuđena nepremostivim ekonomskim poteškoćama, pred kojima su se nalazile i ostale zemlje Varšavskog bloka.

Ove su okolnosti prisilile cijeli Istočni blok na politički i ekonomski zaokret u Istočnoj Europi, a taj je nailazio na spremnost Zapada da pomaže Istoku po cijenu demokratizacije. Istok je bio spreman na to, a Zapad mudro nije iskorištavao slabosti druge strane kao stratešku prednost.

Koliko je mirovni pokret u tom smislu utjecao na svijest državnika, ne može se kvantificirati. Na bitne preduvjete za miroljubiv prijelaz iz diktature u slobodu, mirovni, ekološki i ini pokreti mogli su utjecati iz pozadine, poglavito ekolozi, jer je sjećanje na katastrofu u Černobilu, 1986. godine, bilo itekako svježe.

Komunističku su se sustavi urušili pod teretom imanentnih slabosti, ali može se vjerovati da su nadahnuća iz građanskih gibanja utjecala na političke vlasti u Moskvi i u satelitskim državama.

U Baselu je mirovni pokret s geslom ”ostvarimo mir bez oružja” budio nade i poticao aktiviste, tim više što su se uspjesi činili nadohvat ruke. Nade su splasnule već nakon godine i pol. Mirovni pokreti diljem Europe nisu spriječili izbijanje ratova devedesetih godina. U Jugoslaviji (1991.-1999.), u Čečeniji (1991.-1994.), Zaljevski rat (1991.-1992.), ni najveće zločine poslije kraja Drugog svjetskog rata, 1994. godine u Ruandi, a 1995. u Srebrenici.

Iako su mirovni aktivisti bili nemoćni pred izbijanjem naoružanog nasilja jamačno nitko nije zaboravio pod kojim su mukama i ugrozama nastojali ublažavati patnje civila – žrtava rata. Mirovni pokreti su se morali sučeljavati s iluzijama. Nažalost, njihovi glasni apeli na nenasilnom, nenaoružanom rješavanju povoda za ratno razračunavanje mirovnim pregovorima ostali su neuslišani, djelovali su – i na mene – naivnim, pukim aktivizmom.

Kako stojimo danas?

U europskoj su javnosti vođene brojne diskusije o tome, treba li Zapad svojim slanjem oružja napadnutoj Ukrajini, pomagati joj da opstane i odbija agresiju, ili će zapadno oružje pokrenuti spiralu nasilja i iznuditi sve teže i ubojitije oružje.

Diplomacija treba djelovati, treba pregovarati, učiniti sve da se dvije strane u ratu dogovore! ”Nasilje vodi u smrt”, ”prestanite”, ”dogovorite se” i slični apeli i savjeti pokazuju sada, nakon izraelske žestoke reakcije na Hamasov napad, odvođenje talaca i ubijanja u izraelskim kibucima i gradovima da je pokrenulo spiralu oružanih napada.

Izrael je najavio rat Hamasu do potpunog uništenja te islamističke organizacije i što je odgovor oružjem postao sve žešći, to su akcije odmazde postale još brutalnije. Odavno se Izrael kritizira na međunarodnom planu, jer i Ujedinjeni narodi smatraju da je već davno prekoračio načelo ”primjerenog reagiranja” razmjene uporabe oružja. No izraelski generali su odlučni nastaviti dok ne postignu cilj – onesposobiti Hamasovu vojnu strukturu.

Temeljna ideja mirovnih pokreta i ostvarenje mira bez oružja, za realizaciju zahtijeva određene preduvjete. Prvo, da sve zaraćene strane to načelno žele. Međutim, napadači će teško pristati na ”kapitulaciju” i ”gubljenje obraza”. Apeli za mir upućeni su i jednoj i drugoj strani – bez razlika, bez obzira na to da se svi zaraćeni protivnici nalaze kao ravnopravni ratnici na bojnom polju.

Vladar krene na vladara, zemlja na drugu zemlju, jer se nisu uspjeli dogovoriti za stolom. Ratuju pod istim uvjetima i s istim adutima. Tako je to izgledalo u srednjovjekovnim viteškim turnirima, ali ni tijekom povijesti skoro pa nikad ratovi nisu vođeni kao turniri, kao ”simetrične borbe”.

U slučaju Ukrajine ratuju dvije sasvim nejednake, neravnopravne zemlje. Podređenoj zemlji nedostaju resursi oružja i ljudstva, a uz to je napadnuta, a samim time u slabijoj poziciji. Protivnik joj osporava pravo na postojanje. Ukrajinci se bore, zahvaljujući pomoći sa Zapada, a da te vojne pomoći nije bilo, Ukrajina ne bi opstala.

Zapad je svjestan da će prestankom slanja oružja Ukrajinu ostaviti na cjedilu, žrtvovati je i prepustiti porazu – koji će biti, usuđujem se reći, vae victis. Svim tim argumentima usprkos, mirovnjaci diljem Europe zahtijevaju ”Prestanite!”.

Izrael se ne bori protiv druge zemlje i drugog (pravog) vladara, nego protiv jedne islamističke i terorističke organizacije, čiji je deklarirani, urbi et orbi, poznati cilj uništiti Izrael. Izrael danas, kao i u prošlosti, nije ratovao samo kao država protiv drugih država, nego i kao država protiv terorističkih organizacija. Oni napadaju prikriveno, sredstvima koji su prema međunarodnom ratnom pravu i prema kasnijim međunarodnom konvencijama zabranjena.

Teroristička organizacija koja predstavlja vlast u Pojasu Gaze (Hamas je legalno izabran na izborima unutar Palestinske samouprave 2007.) svoje ćelije i gnijezda ustanka smjestila je u gusto nastanjeno područje, uz ustanove koje posjećuju mnogi ljudi. Ili ispod njih.

Ratovanje u takvim okolnostima – da? To znači riskirati velik broj civila. Ne ratovati? To, pak, povlači za sobom zamrzavanje sukoba, ostavljanje uzroka da nastavlja djelovati i ugrožavati, s time da bi kad-tad ipak opet buknuo.

Ne čini mi se da su mirovnjaci, koji za Gazu zahtijevaju ”hitno zaustavljanje vojnog djelovanja” promišljali sve mogućnosti. Zar je mudro ”zamrznuti” sukob koji bi mogao postati uzrokom većeg rata? Zar treba dopustiti da sukob/problem ostane neriješen, što bi značilo stvoriti ”tempiranu bombu”?

U slučaju Ukrajine toga se boje baltičke zemlje, izravni susjedi Rusije i Bjelorusije, zemalja koje imaju povijesna iskustva i imperijalističke snove, uz državnu doktrinu koja počiva na brutalnom makijavelizmu.

Baltičke države su usprkos svih mirovnih apela, odlučne naoružavati se i biti vojno-operativno spremne. Čak i da Putin, kao na nedavnoj godišnjoj konferenciji za novinare, nije najavio da će odustati od rata u Ukrajini tek nakon što pobijedi, svatko tko vjeruje u mirovno rješenje, morao bi se zamisliti nad granicama diplomacije i miroljubivih rješenja, trećeg puta ili drugih prijedloga.

Mogu se principijelno složiti s ”preduvjetima za mirovno rješenje, uvažavanje potreba, ljudskih digniteta i priznavanja prava na svoj komadić zemlje za miran život – i to priznati objema stranama”. No problem je kad nema protivnika kojem mogu nametnuti te uvjete, i koji ni ne pomišlja da na njih pristaje (što je slučaj Hamasa). Odnosno, postavljajući si ovakve ciljeve, moramo imati nasuprot sebe protivnika koji poštuje, barem principijelno, kao ja, ratno pravo, ius in bello.

Sugestije da je za svaki pokušaj posredovanja u cilju mira i pomirbe potreban prvi korak – ”Stop nasilju”. Dakle, oteti se logici oružja. To bi se rado učinilo, ali oružje i vjera u njegovu moć, nameću se kao učinkovitije metode nego vjera u miroljubivost protivnika ili njegov strah od poraza.

Jednostavno bi bilo kad bi se mir tako lako uspostavio ili održavao kao što sugerira izreka ”Mir počinje u svačijoj (privatnoj) kući”. Nažalost, mudrosti se iz međuljudskog suživota u malim krugovima ne može kopirati i prenijeti na odnose među državama i narodima.

Mirovni pokret je građanski pokret, a kao takav on može djelovati učinkovito samo ako mu politika daje prostor. Za iznošenje zahtjeva i programa i za njihovo ostvarivanje mirovni pokreti nemaju instrumenata, osim vlastitoga glasa i novac donatora. Naime, odluke o političkim akcijama donose za to izabrane institucije. Mirovni pokreti ne moraju razmišljati ni o uspjehu ni o neuspjehu, ni o njihovoj provedivosti ni o nepovredivosti.

Nasuprot pripadnicima mirovnih pokreta, ja zastupam stav da je geslo ”stvaranje mira – bez oružja” u aktualnim ratovima, beznadan promašaj, nerealno, neučinkovito.

Je li stvarno nemoguće, to ne mogu procijeniti, niti to mogu dokazati.

Pod kojom bi pretpostavkom uspostava mira bez primjene oružja obećavala uspjeh? To je prilog razmišljanjima mnogih, koji će možda nekoga nadahnuti, no tu je skromnost prva pretpostavka.

Držim se spoznaje apostola Pavla da je moje znanje samo jedna krhotina (1 Kor 13), djelić, pokušaj razmišljanja o elementima, preduvjetima, dosadašnjim rezultatima i iz toga treba izvući zaključak, za sebe i za druge.

Nikad više rata – to se nakon Drugog svjetskog rata pokazalo iluzornim. U drugim zemljama, naročito u Izraelu, poučak iz iskustva rata glasi drukčije: Nikada više bez obrane! (Da Izrael nema sofisticiranu obranu od raketa koje ispaljuju Hamas i Hezbollah stanja bi bilo neodrživo za civile Izraela, a Hamas uspjeva i sada gađati 70 km udaljeni Tel Aviv). Miroljubivost nije zajamčena, nego ovisi o mnogim čimbenicima na koje pojedinac jedva ili nimalo ne može utjecati.

Beskompromisno ocrnjivanje svake vojne prisile može biti bijeg iz konkretne odgovornost. Postoji razlika između nasilja koje podupire nepravdu i vojne moći koja se bori protiv nepravde.

Zato moram priznati da primjena vojne sile pod uvjetima, kakva su od sv. Augustina preko sv. Tome Akvinskog s učenjem o ratu kao ultima ratio sve do utemeljitelja suvremenog međunarodnog prava i međunarodnog ratnog prava definirali kao ”pravedni rat”, realna, odnosno nužna opcija. Unutar tih – uskih! – granica moguć je ”pravedni rat”. Razumijem da ne zvuči dobro, ali druge opcije sada nema. Ni za Ukrajinu, ni za Izrael nakon nečuvenih i neprepričljivih zločina hamasovaca.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju
    •  Tko je primatelj vaših apela? Bolje ideje za ophođenje s teroristima, molim!

> Svi tekstovi ovog autora