Oproštaj s našom Dafinkom

U ožujku 1988., dakle točno prije 35 godina, jedna je neformalna ženska grupa – Ženska grupa Trešnjevka, pokrenula oblik ženske samopomoći kakav je tada već bio uobičajen u svijetu – SOS liniju za zlostavljane žene, za žene žrtve obiteljskog nasilja.

Naše je geslo bilo svima prepoznatljivo – glasilo je ”ženska pomoć odmah” ili ”ženska pomoć sada”. Godinu dana kasnije pod imenom ”Ženska pomoć sada” registrirale smo udrugu kojoj je prva predsjednica bila naša volonterka, odvjetnica Dafinka Večerina.

Našu Dafinku pamtit ćemo na mnogo i na više načina. Izdvojit ću ono po čemu je nama mlađima bila uzor i po čemu je ostavila trag u povijesti hrvatskog ženskog pokreta kao i više žena iz njezine generacije: filozofkinje Blaženke Despot, Gordane Bosanac i nešto mlađe Jasenke Kodrnje (također volonterke ŽPS-a).

Povlačim ove paralele zato što je Blaženka Despot u svojim filozofskim ogledima, pogotovo u onom ”Kako čitati Hegela ženskim naočalama” (”Što žene imenuju muškim mišljenjem?” iz 1987.) o filozofiji slobode u području filozofije prava i države, pružila teorijsko uporište Dafinki za njezine praktičke analize položaja žene u pravu, pogotovo u obiteljskom i bračnom pravu koje je kasnije proširila i na Krivični zakonik.

Sjećam se kako nam je Blaženka uvijek govorila da je za feministkinje najvažnije poznavanje prava, jer tek tu žena može napustiti (filozofski rečeno) svoj partikularitet (ne-umnost prirode) i stupiti na povijesno tlo slobode (umnost u zajednici, državi i obitelji).

Dakle, pamtit ćemo Dafinkinu upornost u zalaganju za prava žena, posebno onih koje su pretrpjele nasilje; pamtit ćemo njezino poznavanje prava i sudske procedure dok je dragovoljno zastupala žene u parnicama i na radionicama podučavala nove volonterke.

Svojim je znanjem pomagala u pisanju zahtjeva za promjenu obiteljske legislative, a zajedno s više pravnica i odvjetnica iz različitih ženskih organizacija i u pisanju već povijesnih amandmana na tada novi Nacrt Ustava RH dok je još bio u javnoj raspravi.

Ti su amandmani bili upućeni u Hrvatski sabor sa ”ženskog sabora” (održanog u prosincu 1990. godine) i svi su bili prihvaćeni. Osim članka koji je isticao ”nepovredivost doma” što je imalo dalekosežne posljedice na naš rad sa zlostavljanim ženama, žrtvama obiteljskog nasilja.

S tog ženskog sabora javnosti je bila upućena i Deklaracija o reproduktivnim pravima i to s radionice o nasilju nad ženama koju je vodila naša Dafinka.

Slobodno mogu reći da su ove aktivnosti prijeratnog ženskog pokreta u Hrvatskoj u kojima je značajno sudjelovala i Dafinka Večerina imale dugoročno pozitivne posljedice na zakonski položaj žena u Republici Hrvatskoj.

To je vrlo važno istaknuti jer su u tada novonastaloj društvenoj konstelaciji, višestranačju i tržišnoj ekonomiji mnoga stečena ženska prava erodirala ili su bila ukinuta u procesu društvene pretvorbe i privatizacije. Nakon rata ekonomski i društveni položaj žene u Hrvatskoj znatno se pogoršao, mahom i zbog toga što su mnoge industrije koje su većinski zapošljavale žene, propale.

Citirat ću sada samu Dafinku. Tekst je napisan prije rata u Hrvatskoj u ožujku 1990. (nakon dvogodišnjeg rada SOS linije) i ostao je neobjavljen. Vidjet ćete da je to vrijeme kad još nismo koristili ni mobitele ni internet…, a mnogima nije bio dostupan ni najobičniji telefon.

U tom je tekstu Dafinka vrlo precizno analizirala nejednaki položaj žrtve i počinitelja kaznenog djela u tadašnjem Zakonu o krivičnom postupku (ZKP-u). Iz te je analize razvidna porazna činjenica kako je u ZKP-u položaj žrtve vrlo težak jer je i u postupku pred sudom, kao i u životu, manje zaštićena od počinitelja.

Nemoć zakona u djelotvornoj zaštiti žena i djece od nasilja u obitelji

”U ovim vrelim i ubrzanim vremenima, kad nas iznenađenja zapljuskuju sa svih strana svijeta, teško je, gotovo nemoguće izdvojiti ono što nas je najviše potreslo ili zadivilo. Svakoga se dana događa nešto novo, i dok se još nismo sabrali od krvoprolića u Rumunjskoj, gledamo kako ginu u Azerbajdžanu, ali i kako se bude Bugari.

Jedna vrsta nasilja međutim gotovo je konstantna: to je nasilje u obitelji. Tu nema iznenađenja, nasilnici su uvijek isti: muškarci, ‘glave obitelji’, oni jači, moćniji, bogatiji i dok su žrtve uvijek žene i djeca, dakle oni koji su slabiji, nesigurniji i nemoćni čak u obrani svog tjelesnog i duhovnog integriteta.

Obiteljsko je nasilje najnepravednije, najneravnopravnije i najbrutalnije nasilje, rasprostranjeno podjednako na istoku i na zapadu, sjeveru i jugu, provode ga i Englezi i Albanci i Crnogorci i Hrvati i Rusi i Turci.

To nasilje nikada neće biti do kraja istraženo, jer je zaštićeno debelim zidovima DOMA, svetinjom braka, i ZAKONIMA (ist. D.V., sva daljnja isticanja su Dafinkina), koji štite maloljetnu djecu, ali ne i ženu, pa ogroman, neshvatljiv broj zločina, koji se događaju u oazi braka ili izvanbračne zajednice, nikada ne postane dostupan ni zaštiti ni istraživanju.

Znamo samo za one najteže, u kojima se nedjelo, zbog okrutnosti počinitelja i teške posljedice za žrtvu, nije moglo sakriti. Usuđujem se tvrditi da je to zanemariv broj prema onome što se događa, a mnoge su žene samo slučajem ili prisebnošću ili radi pomoći izvana izbjegle najtežu posljedicu i tako nisu ušle u statistiku. A ona je ovakva:

Prema istraživanju Instituta za sudsku medicinu fakulteta u Beogradu, a koje se odnosilo na desetogodišnje razdoblje, od 1976. do 1985. godine, od ukupno ubijenih bilo je 30 posto žena, a te su stradale u 40,5 posto slučajeva od muža, 10,8 posto stradalo ih je od bivšeg muža, 9,9 posto od partnera, a 4,9 posto od izvanbračnog muža. U 72,2 posto slučajeva žene su ubijene u vlastitom domu!

A prema dokumentaciji Općinskog suda u Zagrebu, od 1981. do 1986. godine, teške su tjelesne povrede najčešće među bračnim, izvanbračnim ili bivšim partnerima. Počinitelji su u 96 posto slučajeva muškarci, a žrtve su u 60 posto slučajeva žene. Dakle, kako je sjajno rekla u svom članku u Startu kolegica Jasenka KODRNJA, za ženu je najopasniji prostor dom, najopasnija institucija brak, a najopasnija osoba – muž! Onaj, koji bi trebao biti zaštitnik, nekad branitelj i stup obitelji!

Dodat ću i podatke do kojih smo došli u gotovo dvogodišnjem radu našeg SOS telefona, osnovanog u Zagrebu 3. ožujka (marta) 1988. godine. U godini dana bilo je 6.000 poziva, od toga su žene zvale 4.800 puta ili 800 posto, djeca 672 puta ili 11,2 posto, muškarci 360 puta ili 6 posto, ostali su uputili 68 poziva, što iznosi 2,8 posto.

Pozivi se i dalje javljaju u sličnim omjerima, mjesečno nas zovu po 500 puta. To su i dalje većinom žene, koje je muškarac pretukao, prijetio im da će to ili nešto još gore učiniti, ili ih je vrijeđao tako i toliko da to više nisu mogle podnijeti, pa su digle slušalicu, AKO JE IMAJU…

Mnoge žrtve stanuju u stanovima ili ”stanovima” bez telefona i nemaju nikakve mogućnosti traženja zaštite. One nisu mogle biti obuhvaćene našom pomoći ni našim istraživanjima, one nažalost ulaze u statistiku tek onda kad im više nitko ne može pomoći.

Čini mi se da žene najviše zovu zbog ugrožavanja sigurnosti, ni ne znajući da se radi o krivičnom djelu protiv slobode i prava čovjeka i građanina iz čl. 51 KZ Hrvatske. Počiniteljem tog krivičnog djela smatra se onaj tko ugrozi sigurnost druge osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti ili tijelo druge osobe ili njoj bliskih osoba.

Počinitelj je obično muž, bračni ili izvanbračni, bivši ili budući.

Žrtva je ŽENA. Bliske osobe, čiji se život također ugrožava, su DJECA.

Prijetnja kako Zakon predviđa mora biti ozbiljna, tako mora biti izgovorena, a i shvaćena.

U mnogim zajednicama, koje su zasnovane na ljubavi, u kojima postoje zajednička djeca, imovina, u kojima je nekad postojala i zajednička vjera u budućnost, snove su zamijenile prijetnje. Svakodnevne, gnjevne, ozbiljne i vrlo opasne. Znaju trajati danima, mjesecima, godinama i decenijama, ali ih nažalost nerijetko prekine OSTVARENJE te prijetnje.

A za krivično djelo ugrožavanja sigurnosti gonjenje se poduzima po PRIVATNOJ TUŽBI, a počinitelj se, ukoliko se utvrdi njegova krivična odgovornost, proglašava krivim i može se kazniti NOVČANOM KAZNOM ili zatvorom DO ŠEST MJESECI!

Osobe čija je sigurnost ugrožena, u većini slučajeva žene i djeca, obično ne poduzimaju krivično gonjenje, jer:

1. Nisu upućene da je to krivično djelo
2. Ne znaju kako se podnosi privatna tužba
3. Budući da obično nema svjedoka, boje se da neće moći dokazati ozbiljnost prijetnje
4. Boje se novih prijetnji i NJIHOVA OSTVARENJA.

To je sve razumljivo, na žrtvi je podnošenje privatne tužbe, sav teret dokaza, troškovi, neizvjestan rezultat i STRAH.

Nažalost, prijetnje se OSTVARUJU. Tek se tada sazna da su postojale, trajale godinama te da žrtva nikada nije podnijela tužbu zbog prijetnje! Mnogo puta žrtvi, kad se obrati za pomoć radi ugrožavanja sigurnosti, kažu da ne mogu ništa poduzeti, dok se nešto ne dogodi.

Navela sam krivično djelo ugrožavanja sigurnosti kao vrlo zanimljivo i značajno upravo za obiteljsko nasilje. Najrjeđe se prijavljuje, vrlo je opasno, često se ostvaruje, a opasna je i sama prijetnja, jer izaziva strah, pojačava u ženi osjećaj ugroženosti i nemoći i dovodi do sindroma zlostavljane žene. A ukoliko se prijavi i dođe do osude, ona je blaga, obično novčana, te počinitelja ne sprečava u daljnjim prijetnjama.

Kod nanošenja lakih tjelesnih povreda, također se gonjenje poduzima privatnom tužbom. Kao što se vidjelo iz rezultata istraživanja, žene su često žrtve teških tjelesnih povreda koje im nanese muž ili ljubavnik.

No još puno češće osobe s kojima dijele životni prostor nanose im lake tjelesne povrede, i to često, bez povoda i razloga, brutalno, tako da su mogle zadobiti i puno teže ozljede. Laka tjelesna povreda je potres mozga, fraktura jednog rebra, izbijanje jednog zuba, ili bezbrojne modrice po licu i tijelu, nagnječenja, ogrebotine, koje su često nanesene istovremeno po licu i po cijelom tijelu.

Ne samo što bole, ponizuju, unakazuju i izbezumljuju ženu, nego prilikom zadobivanja tih povreda, koje su sudsko-medicinske LAKE, žena proživljava užasan strah, jer nikad ne zna na čemu će nasilnik stati i kada će biti dosta. Muškarci najčešće tuku po glavi. Ako žena padne ili je bačena, onda je gaze nogama po leđima, nogama, a ako se pokušava obraniti, onda joj stradaju ruke.

S licem punim plavih, crvenih i žutih tragova nasilja odlazi na svoje radno mjesto, gdje obično doživljava solidarne poglede svojih kolegica kojima se isto dogodilo jučer ili će ih snaći sutra. Šefu, obično muškarcu, kaže da je pala niza stepenice i on joj obično ”vjeruje”. I nitko ne prijavljuje.

Ona je trebala podnijeti privatnu tužbu. Ali OBIČNO NIJE. Kako ni za ugrožavanje sigurnosti. Nije ni otišla liječniku. Misli, proći će, a kad prođe, on će je opet išarati ožiljcima i dokazima svoje snage i muškosti.

Zato je apsurdno da se krivična djela ugrožavanja sigurnosti i lake tjelesne povrede jednako tretiraju, ako su učinjena na ulici, među recimo, dvojicom pijanih ili jednako agresivnih muškaraca, ili u okružju bračnih zidova, nad nezaštićenom, nemoćnom i slabijom ženom i djecom.

U krivičnom bi zakoniku morao postojati propis, koji bi štitio žrtvu obiteljskog nasilja od zlostavljanja, koje se često teško može podvesti pod bilo koji propis krivičnog zakona.

Ta zlostavljanja su često vrlo okrutna, traju godinama i ponižavaju žrtvu, koja potpuno gubi ljudsko dostojanstvo, da bi na kraju postala uza sve ostalo i posve nekritična – više ne zna, ne sjeća se kakvo je normalno ponašanje, uvuče se u položaj bespravne, bijedne, šutljive mučenice.

Kad si pokuša bar dočarati život, kakav smatra dostojnim, pa pokuša razgovarati o problemu, kako bi se prekinuo lanac nasilja, obično biva ušutkana novim ponižavanjem. To su često batine BEZ VIDLJIVIH POVREDA (dakle, ne može biti čl. 42 ili 41 KZH), ali svakodnevne, znalačke i bolne, to su vrijeđanja pogledom, pokretom ili nedostatkom bilo kakve pažnje (mjesecima ne razgovara s njom) ili je pred drugim ljudima opisuje kao glupaču, neznalicu, lijenčinu. A da se ne govori o tome, da ta lijenčina radi sve kućne poslove, a osim toga ravnopravno (ili superiorno) pridonosi u kućni budžet.

Takav propis mogao bi biti sličan čl. 101 KZH, gdje je kao žrtva određen maloljetnik. Nažalost, zlostavljana žena biva tretirana gore od bilo kakvog živog bića, pa iako je po Ustavu i zakonima ravnopravna, to nije u OBITELJI, pa bi zato trebala u TAKVOJ OBITELJI BITI I POSEBNO ZAŠTIĆENA.

Čak i onda kad žrtva ima zaštitu javnog tužilaštva (a to su slučajevi, oni najteži, kad se gonjenje poduzima po službenoj dužnosti, te javni tužilac predlaže pokretanje istrage, podiže optužnicu i zastupa optužnicu pred sudom), položaj žrtve oštećene vrlo je reduciran u pravima i kontroli postupka koji u ime te žrtve pokreće javni tužilac.

No to će biti predmet drugog rada, a ovdje ću tek spomenuti kako, na primjer, oštećenik može temeljem čl. 341 st. 1 t. 1 ZKP u završnoj riječi obrazložiti imovinskopravni zahtjev te UPOZORITI O KRIVIČNOJ ODGOVORNOSTI. NIŠTA DRUGO. Oštećenik se može žaliti protiv presude samo u odnosu na troškove krivičnog postupka!

Dakle, ako oštećenik – žrtva nije zadovoljan s radom javnog tužilaštva, nema baš nikakve mogućnosti da to izrazi. Recimo, javni se tužilac ne žali protiv kondemnatorne presude, koja je prema mišljenju oštećenika preblaga, ili PROTIV OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE, kojom je počinitelj zločina nad žrtvom oslobođen od optužbe, i oštećenik-žrtva nema više nikakve šanse.

Optuženik i okrivljenik mogu, naprotiv sami podnijeti žalbu, a može je podnijeti i njihov branitelj.

A da i ne govorim o nepravdi propisa, prema kojemu optuženik, koji je optužen za djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina, dobiva branitelja, dok se oštećeniku temeljem čl. 65 st. 2 ZKP može, NA NJEGOVO TRAŽENJE, postaviti punomoćnik, ako se postupak vodi NA NJEGOV ZAHTJEV ZBOG KRIVIČNOG DJELA ZA KOJE SE MOŽE IZREĆI VIŠE OD PET GODINA ZATVORA, ako je to u interesu postupka i ako oštećenik kao tužitelj ne može podmiriti troškove zastupanja!

Vrlo restriktivno! Uz to nisam nikada čula da bi sudac o tome upozorio oštećenika! A u svim onim bezbrojnim slučajevima, kad se postupak vodi po službenoj dužnosti, oštećenik je, ako nema novca, potpuno sam!

Jer, javni tužilac, i kad je vrlo stručan, savjestan i temeljit (što obično jest) kao službena osoba nije u mogućnosti, a nije niti ovlašten da sate i sate razgovara s oštećenikom-žrtvom, da ispituje ne samo činjenice relevantne za postupak nego i psihu žrtve, te da stekne njeno povjerenje, a SVE RADI MATERIJALNE ISTINE I ZAŠTITE TE ŽRTVE, što sve može raditi i radi branitelj sa svojom strankom, okrivljenikom-optuženikom.

Dakle, već iz ovih se primjera vidi da je položaj žrtve, u ZKP-u vrlo težak i da je žrtva i u postupku pred sudom, kao i u životu, manje zaštićena od počinitelja!”

Pamtit ćemo kod naše Dafinke i njenu ljubaznost kao i njenu duhovnu radoznalost i širinu vidika te nadasve njezinu empatiju za sve slabije, nezaštićene, ugrožene, drugačije i zlostavljane.

Pamtit ćemo njezinu velikodušnost u dijeljenju znanja sa ženama i za žene bez obzira na dob i socijalni status.

Jer među volonterkama, a isto tako i među ženama žrtvama nasilja, bilo je i čistačica i sveučilišnih profesorica i studentica i radnica za strojem.

Na stotinu je žena prošlo obuku u kojoj smo govorile o feminističkom pristupu nasilju, o sprezi alkoholizma i obiteljskog nasilja, o prevenciji i našoj suradnji s društvenim institucijama, te o konkretnom dežurstvu uz telefon, a kasnije i o radu u skloništu za žene.

Dafinka je volonterke upoznavala s pravnim aspektima nasilja nad ženama. Mnogim ženama je taj poziv SOS-liniji značio spas i glas podrške, kao i prozor u novi život.

I na kraju, pamtit ćemo Dafinkinu energičnost u javnom nastupu i dosljednost u zastupanju feminističkih stavova u javnosti, na radiju i na televiziji, u novinskim intervjuima te u javnim polemikama s antifeminističkim i mizoginim stavovima o ženinom tobožnjem ”pravom mjestu” i ”pravoj prirodi”, a koji bi je htjeli uniziti i oduzeti joj ljudsko dostojanstvo.

Upravo zahvaljujući djelatnosti SOS-linije za zlostavljane žene kao i kasnijem radu sa ženama u skloništu i savjetovalištu, mnogo se toga u obiteljskoj legislativi, u zaštiti i u prevenciji od obiteljskog nasilja danas promijenilo.

Međutim, ono što je ostalo isto, ”vrst nasilja koja je konstantna”, kako ga je Dafinka u svom tekstu nazvala, to je rodno uvjetovano nasilje i zločin iz mržnje prema ženi ili ubojstvo žene samo zato što je žena ili iz mržnje prema ženi kao spolu/rodu.

Slobodno mogu reći da je Dafinka bila predšasnica onih zahtjeva što upravo danas u Hrvatskoj traže da se takav zločin iz mržnje prema ženi zakonski kvalificira kao femicid i krivično sankcionira.

Zato počivaj u miru, naša Dafinko!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora