Oporavak žrtava potresa i obnova infrastrukture idu zajedno

Nakon potresa u El Salvadoru u siječnju 2001. godine psihijatar i istraživač Germán Casas Nieto, zaključio je: ”Nakon prve, prirodne katastrofe, dolazi ona druga da i ona uzme svoj danak od žrtava – psihološka katastrofa”.

Prvi potres na Baniji dogodio se u ponedjeljak 28. prosinca 2020. neočekivano, kao i uvijek kod potresa. Još je neočekivaniji bio onaj drugu, razoran, od 6,3 po Richteru, koji je Baniju pogodio u utorak 29. prosinca.

Događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva, koji izaziva intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti, gubitka kontrole, povezanosti, smisla, prijetnju uništenja života, dobara, okoliša – nazivamo traumom. U ovom slučaju izazvanom prirodnom katastrofom.

Dok neke druge prirodne katastrofe donekle mogu biti predvidive (na primjer, erupcija vulkana, dolazak uragana), potres je iznenadan.

Prema teoriji, psihološke reakcije nakon prirodnih katastrofa javljaju se u pet faza:

1. faza upozorenja (nije prisutna kod potresa),
2. stanje neposredno nakon događaja (životna ugroženost),
3. zatim faza sagledavanja (što se zapravo dogodilo i kako to utječe na pojedinca,
4. faza neposrednog oporavka (emocionalna, psihološka, tjelesna nelagoda iz prethodne faze se smanji; djelomično je to ”dio prirodnog procesa oporavka na koji, između ostaloga, utječe podrška obitelji i drugih, te odgovor šire zajednice na traumu”) i potom
5. dugotrajni oporavak (traumatski stres kod nekih osoba može postati kroničan, iako se posljedice neće pojaviti kod svih postradalih…).

Reakcije na potres povezane su s dva ljudska urođena straha – od gubitka podloge i jakih zvukova.

Iskustvo i praćenje u nekim zemljama pokazalo je da je psihološki opravak nakon potresa usko povezan s rekonstrukcijom infrastrukture odnosno proces dugoročnog oporavka žrtava i obnove infrastrukture odvija se paralelno

Zbog nepredvidivosti i univerzalnosti (svi u pogođenom području proživljavaju teške osjećaje i posljedice potresa), te nepovratnosti štetnih posljedica, smatra se da je za oporavak od potresa potrebno duže vremena nego kod drugih prirodnih katastrofa.

Iskustvo i praćenje u nekim zemljama pokazalo je da je psihološki opravak nakon potresa usko povezan s rekonstrukcijom infrastrukture odnosno proces dugoročnog oporavka žrtava i obnove infrastrukture odvija se paralelno.

Praćenje događanja oko potresa na Baniji, razmišljanje o pogođenom stanovništvu u potresu (koji traje danima), suosjećanje s postradalima (ljudi i zajednice koje poznajem i poštujem kroz rad u Nevladinoj organizaciji Rehabilitacijski centar za stres i traumu Zagreb (NVO RCT-a Zagreb), vraća mi iskustva rada s ratnom traumom, njenim dugotrajnim posljedicama i odnosom društva prema tim problemima.

Što zajedničko mogu imati potres i ratna trauma?

Stanovništvo Banije doživjelo je različite vrste ratne traume, mnogo stvarnih i simboličkih gubitaka, niz nepravdi, nebrige, kršenja ljudskih prava, nedovoljno prilika za rad i razvoj. Doživjelo je progone, mučenja (uglavnom bez pravde i rehabilitacije).

Različite grupe stanovnika starosjedilaca imali su i višekratne promjene mjesta boravka, iskorjenjivanje i ponovne početke u promijenjenom i devastiranom starom kraju.

Novodošli stanovnici iz BiH, nakon svojih ratnih trauma, nastoje se ukorijeniti u novom i nepoznatom kraju. Mnogi odlaze dalje ako imaju priliku.

Izvještaji o stanju mentalnog zdravlja u Sisačko-moslavačkoj županiji navode izražene posljedice zbog ratnih stresora kao što je osjećaj beznađa i bespomoćnosti, depresivnost, brojne posttraumatske reakcije.

Rezultati istraživanja pokazuju kako su i deset godina nakon završetka rata psihičke smetnje žrtava (korisnici usluga RCT-a) značajno izraženije nego kod onih koji nisu doživjeli ratnu traumu.

Kod žrtava koje su imale priliku za psihoterapijsku pomoć jasno se pokazalo kako promjenjiv psihosocijalni kontekst u kome se odvija terapija ima ogroman utjecaj na njezin ishod (o čemu smo se s različitim grupama žrtava osvjedočili u kliničkom radu).

Posttraumatski stresni simptomi i socijalni aspekti poslijeratne sredine snažno utječu na mentalno zdravlje i kvalitetu života žrtava.

U dugotrajnom poslijeratnom razdoblju nedostaje sustavnih programa za unapređenje mentalnog zdravlja i dobrobiti žrtava, a autori jednog istraživanja zaključuju kako bi, uz poželjne programe za ciljane grupe, trebalo uključiti i prijeko potrebne socijalne intervencije.

Ove preporuke struke (i zdrave pameti) ne stižu daleko: graditi kontekst koji bi svim žrtvama pružio odgovarajuće prepoznavanje, socijalno priznanje, pravdu, obeštećenje i rehabilitaciju, te omogućio cjelovite programe koji bi doprinijeli socijalnoj rekonstrukciji zajednica, ostaje neostvariva želja.

Unatoč donedavno lijepo sročenom imenu ”Područje od posebne državne skrbi”, kamo je spadala i Banija, nema rezultata koji bi govorili u korist stvaranja uvjeta za rad, gospodarskog oporavka, odgovarajuće psihosocijalne klime koja bi oslobodila snage razvoja.

Nedavno otkriće teške prevare s obnovom kuća u sada ponovo porušenoj Petrinji pruža pogled na to što je (ne)učinjeno u cijelom tome kraju.

Na prvu traumu – rat kao katastrofa počinjena od ljudi, koji je narušio osjećaj povjerenja, sigurnosti, smisla, nastavila se druga trauma – psihološka katastrofa (vjerojatno bi zaključio i G. C. Nieto) poslijeratnog zanemarivanja, sada simbolički pokazana kroz lažnu obnovu u Petrinji.

Nakon sadašnje prirodne katastrofe zbog potresa i kaosa u upravljanju kriznom situacijom – kako se mogu osjećati ponovo traumatizirani stanovnici Banije, kako i kome sada u potresu vjerovati, na koga se mogu osloniti kada su najranjiviji?

Koliko puta oni moraju početi iznova i trebaju li to moći sami? Mogu li ponovo mobilizirati svoje snage otpornosti na životne nevolje?

Smjernice koje može dati psihologija u vezi krize izazvane potresom odnose se na situacije kada postoji jasna organizacija i upravljanje krizom.

Najprije se osiguravaju osnovni uvjeti – sigurnost, životne potrebe, kako bi se ljudi osjetili sigurno, zbrinuto, prepoznato. Uz istinite i jasne informacije te osjećaj da nisu prepušteni sami sebi, to je ono što umiruje i stabilizira u prvom razdoblju (to prvo razdoblje, nažalost, u ovom slučaju već je prošlo, ne na najbolji način).

Potom dolazi vrijeme za psihoedukaciju: žrtve potresa osim straha za svoj i život bližnjih, izgubile su dom (sigurnost, mjesto za obitelj, teško stečenu imovinu… u seoskim sredinama je ugroženo ili stradalo blago); mnogi su izgubili posao, poznatu okolinu, bliske ljude, brinu što će biti s djecom i nemoćnima za koje su odgovorni…

Nakon potresa u El Salvadoru u siječnju 2001. godine psihijatar i istraživač Germán Casas Nieto, zaključio je: ”Nakon prve, prirodne katastrofe, dolazi ona druga da i ona uzme svoj danak od žrtava – psihološka katastrofa”

Proživljavaju teške osjećaje, često i kroz različite tjelesne smetnje. Informiranje o ovim osjećajima i reakcijama kao normalnim za doživljenu traumu (koja traje i dalje, tlo se ne smiruje tjednima) pomoglo bi prevenirati teže psihološke posljedice.

Postradali se sada nalaze u situaciji koja zahtijeva adaptaciju na novu realnost (nad kojom i nadalje neće imati veliku kontrolu). Ta situacija nužno će i dalje neko vrijeme izazivati psihološku nestabilnost…

Važno bi bilo da saznaju i kako prepoznati kada je potrebna i stručna pomoć.

Informiranje o tome što sve potres izaziva u psihološkom smislu kod žrtava, te stvaranje mogućnosti za izražavanje osjećaja – oslobađa snage za bolje suočavanje s problemima.

Educirajući/ukazujući donositeljima odluka u zajednici na značaj psihološke patnje i važnosti lokalnih načina pružanja uzajamne pomoći u zajednici, moglo bi pozitivno djelovati na cjelinu akcije pomoći i zbrinjavanja nakon potresa.

Strukovne i civilne udruge spremne su volonterski pružati psihološku podršku, ali bi trebalo organizirati više od toga.

Pitamo se hoće li stručna pomoć biti uopće organizirana za ovu specifičnu situaciju, k tome još na način da bude proaktivna?

Ili će se dogoditi kao s civilnim žrtvama rata i kršenja ljudskih prava (koje pratimo), unatoč potrebama, ustrašene i nepovjerljive, one se mogu obratiti službama za mentalno zdravlje kao svi građani.

Međutim, tih službi u ovom kraju je nedovoljno, opterećene su, udaljene, nesenzibilizirane za specifičnu problematiku ovih pacijenata.

Iz našeg iskustva na Baniji moguće je senzibiliziranjem/edukacijom zdravstvenih radnika obiteljske medicine o psihološkoj traumi pomoći osjetljivim grupama budući da su oni prvi koji imaju kontakt sa žrtvama i mogu puno učiniti u prepoznavanju i prevenciji psiholoških smetnji.

A što se dogodilo na terenu?

U prvi mah nakon potresa ova nesreća bila je popraćena velikom empatijom i nesebičnim spontanim naporima s raznih strana u pomaganju stanovništvu. Volonteri, ljudi dobre volje, firme, gradovi i zemlje – pohrlili su i daju nesebično sve od sebe za pomoć postradalima. Nitko nije mogao ostati ravnodušan, oni su vraćali nadu u solidarnost.

Dogodilo se da su volonteri, organizirani, odlučni i predani, zasjenili snage koje su trebale organizirati i voditi akciju nakon potresa.

Nažalost, tako dragocjena pomoć i poruka solidarnosti volontera nije se imala kamo uklopiti zbog toga što sustav nije na vrijeme profunkcionirao?!

Nažalost, jedan volonter je izgubio i život (a odgovornost onih koji upravljaju krizom je i dobrobit volontera).

Stoga je teško pročitati izjavu volontera u trećem tjednu krize: ”Mi sebe ne vidimo kao heroje. Mi smatramo da je ovo sasvim normalno i da bi se svi trebali uključiti, ali nehumani su uvjeti ovdje i za ove ljude i za nas. Čini mi se kao da je Petrinja već zaboravljena. Cijela ta početna akcija koja je bila fenomenalna prvih 7-10 dana kao da sad ide u jednu veliku katastrofu.” (Portal Index, 14. siječnja 2021.).

Prema izvještajima s terena upravljanje krizom zakazalo je u početku najelementarnijeg dijela zadovoljenja potreba sigurnosti i osnovnih životnih potreba, čeka se koji će koraci uslijediti.

Možemo se upitati znači li to da se ovo izmučeno stanovništvo već našlo u psihološkoj katastrofi nakon one prirodne?

Na ovo će pitanje možda jednom odgovorit neki budući istraživači dugotrajnih posljedica psihološke traume.

Mogli bismo zaključiti kako je nakon prirodne katastrofe izazvane potresom nedostatak kvalitetnog i odlučnog odgovora vlasti uzrokovao psihološku katastrofu, koja se kumulativno nastavlja na neprorađenu ratnu i poratnu traumu.

U našem psihosocijalnom radu u ovom području imali smo priliku sretati izuzetne osobe koje su nas obogatile svojom energijom kreiranja smisla u nepoticajnim okolnostima.

Ovdje ističem osobe u ulozi donositelja odluka. U ovoj krizi jasno se vidi na lokalnom nivou koji su lideri (i snažni pojedinci/ke) posvećeni dobrobiti zajednice.

Ove osobe u svojim sredinama neposredno nakon traume pronalaze rješenja djelujući predano i energično, ”iz baze”, ne čekajući u ovoj hitnoj situaciji rješenja ”odozgo” (od institucija s neposredno nadređenog i državnog nivoa).

Ipak, samo susretom tih dvaju nivoa moguć je oporavak i cjelovita obnova života nakon potresa: infrastruktura, gospodarstvo, kvalitetne institucije, psihološko zdravlje i dobrobit stanovnika.

Postradali se sada nalaze u situaciji koja zahtijeva adaptaciju na novu realnost (nad kojom i nadalje neće imati veliku kontrolu). Ta situacija nužno će i dalje neko vrijeme izazivati psihološku nestabilnost

O tome kakve će se odluke donositi i provoditi, hoće li stanovništvo na neki način biti dio procesa, u velikoj mjeri ovisit će i rezultati obnove, pa i opstanka pojedinih mjesta.

Iskustva iz drugih sredina (na primjer, potres u Turskoj 1999.) pokazuju kako izmještanje stanovnika (većinom nužan korak) može otežati povratak kada on jednom bude moguć.

I tu se može povući paralela s ratnom traumom. Nakon nekog vremena izbivanja iz svog mjesta traumatiziranima je povratak težak. Povratak predstavlja novi početak, suočenje s traumom koju inače nastoje potisnuti.

Čini mi se da će na različit način suočenje s traumom doživjeti seosko stanovništvo koje ostaje u svome mjestu, od stanovnika gradova.

Prvi se neposredno suočavaju s izvorom stresa i njegovim posljedicama, što kod njih brže vraća osjećaj kontrole barem nad onim što je moguće.

Stanovnici gradova, ako su duže odsutni, mogli bi imati više teškoća oko povratka budući da protekom vremena u nekoj sredini počinje prilagodba i traženje drugih rješenja, osobito ako nema sigurnosti za posao i ostvarivanja drugih potreba u svom mjestu, u svojoj zajednici koja će, nužno, biti promijenjena.

Željela bih zaključiti s nadom: Poznato je da trauma i kriza može biti poticaj, iskorak i rast za razvoj.

Ima li nade za porušenu Baniju?

Želim vjerovati da prijeteća psihološka katastrofa nakon potresa neće još jednom uzeti svoj danak.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije
    •  Život Vjere Solar u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu
    •  Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?
    •  Zambija zove: Moja ispovijest o usvojenjima

> Svi tekstovi ovog autora