Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni

Jugoslavenska narodna armija bila je škrta na komplimentima. Kad god bih učinio nešto kako treba, starješina bi me počastio sljedećom pohvalom: ”Vrlo dobro!” Nikad ”odlično”, ”izvrsno”, ”bravo”, ”alal vera”, ”mašala”, ”svaka čast” – samo solidna četvorka.

Da budem iskren, i ona je bila nategnuta, jer su moje vojničke performanse bile vrlo oskudne, a voljni element više nego simboličan. Pa ipak, ne bi im kruna (pardon, šapka) pala s glave da su me bar jednom obradovali mrvicu izdašnijom pohvalom. A nisu. Častili su me isključivo četvorkama, a i njima ne osobito često.

Prvi put kad sam čuo famozno ”Vrlo dobro!”, kao pristojan mladić uzvratio sam srdačnim: ”Hvala lijepa”. Zgranuti starješina mi je tada objasnio da sam idiot i da je na njegov kompliment dopušteno odgovarati samo sljedećom frazom: ”Služimo narodu!”.

Kako ipak nisam potpuni nego samo djelomični idiot, nisam ga upitao zašto su od svih riječi koje nam stoje na raspolaganju dozvoljene baš te dvije. Uostalom, vrlo brzo sam sâm, bez ičije pomoći, uspio skontati zašto JNA inzistira na službi u množini i narodu u jednini.

Dok je Živi zid pucao kao da su ga šalovali od krokanta, javnost je (barem onaj njezin bučniji dio) uglas zaključila da su viđenije face iz te stranke konačno pokazale kako ih ne zanima služenje narodu, nego samo osobni probici i korist. Da mogu, svakome tko je izustio sličnu rečenicu, rado bih pokucao po tjemenu uz pitanje: ”Helouuu, enibadi houuuum?”

Naravno da dotičnu frazu moj nadređeni nije izabrao iz želje da me čuje kako samog sebe persiram. Namećući oblik ”služimo”, vojni bonton htio je naprosto poništiti svaku individualnost.

Regrut u pravilu nije imao imena, on je bio samo ”drug vojnik”, što bi se u prijevodu na standardni civilni idiom moglo prevesti kao ”govnu brat”. On kao osoba nije značio ništa, svoju fizionomiju, razlog i smisao dobivao je tek kao dio velike skupine sebi sličnih.

Ukratko, jedinke se nisu računale, samo jedinice. Tako je, uostalom, u svakoj vojsci otkad je svijeta i vijeka. Narod u jednini bio je tu da bi dodatno poništio sve razlike među nama i, naravno, podcrtao službeno učenje kako smo prije svega Jugoslaveni, pa tek onda Hrvati, Srbi, Slovenci…

S ove distance friga mi se i za jedninu i za množinu, no jednako kao i onda gadi mi se sama ideja služenja bilo kome. U mom pojednostavljenom materijalističkom svijetu nitko nikoga ne služi, čak ni konobari. Oni naprosto raznose naručena jela i pića s ljubaznošću koja bi trebala biti znak dobrog odgoja, a ne uspješno savladane profesionalne lekcije. Od služenja pojedincima, odioznija mi je samo ideja služenja cijelome narodu.

Dok je Živi zid pucao kao da su ga šalovali od krokanta, javnost je (barem onaj njezin bučniji dio) uglas zaključila da su viđenije face iz te stranke konačno pokazale kako ih ne zanima služenje narodu, nego samo osobni probici i korist. Da mogu, svakome tko je izustio sličnu rečenicu, rado bih pokucao po tjemenu uz pitanje: ”Helouuu, enibadi houuuum?”

U lipnju 2019. godine zaista je pomalo bizarno bilo kome dokazivati notorno: da se nitko nikada nije bavio javnim poslovima da bi služio maglovitoj zbirnoj imenici narod. Ljudi se time mogu baviti zbog cijelog niza razloga: zbog novca, utjecaja, moći, ambicije, kompetitivnosti, dokazivanja, profesionalnog ispunjenja, stjecanja popularnosti, uživanja u rizicima koje takva služba podrazumijeva…

Ali to nitko nije blesav činiti da bi dvorio narod. Možete li zamislite lidera koji bi trebao pristati na ulogu batlera? Meni to ne ide od ruke ni uz najbolju volju.

Da se razumijemo, moja malenkost ne vjeruje ni u filantrope. Da, naravno, postoje – i dobro da je tako! – mnogi ljudi koji čine velika i dobra djela, pomažu sirotinju dijeleći vlastiti imetak. No, ako mene pitate, oni to ne čine primarno zato da bi razveselili druge, nego ponajprije sebe.

Jugoslavenska narodna armija bila je škrta na komplimentima. Kad god bih učinio nešto kako treba, starješina bi me počastio sljedećom pohvalom: ”Vrlo dobro!” Nikad ”odlično”, ”izvrsno”, ”bravo”, ”alal vera”, ”mašala”, ”svaka čast” – samo solidna četvorka

I ta je motivacija, što se mene tiče, sasvim okej, dapače, držim da je moralno besprijekorna. Tako ćemo i u politici naići na primjere istaknutih osoba koje su svojim djelovanjem zadužili neki narod.

No, te zaslužne persone ponajprije su htjele biti zadovoljne sobom, činiti ono što drže ispravnim i što njih ispunjava. I dobro da je tako. Jer oni koji iskreno, strastveno i s dubokim uvjerenjem ispovijedaju čvrstu vjeru kako žele služiti narodu, vrlo su opasni. Svaka grandomanija – a kud ćeš veće od one koja je utjelovljena u čovjeku koji bi spašavao milijune? – loše završi.

Zato vam predlažem da u sljedećem izbornom ciklusu dobro otvorite oči i uši. Znajte da oni koji cijelom narodu budu jamčili samoprijegorno služenje ili lažu (što i nije neki problem, jer u tom smislu gotovo svi političari, jednako desni i lijevi, besramno lažu, čak i kad toga nisu svjesni) ili bi vas mogli povući sa sobom u ponor.

Neću reći da izaberete lažljivce, ali ću vam toplo preporučiti da se po svaku cijenu klonite samoproglašenih sluškinja i sluga.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Netko milosrdan trebao bi isključiti SDP s aparata
    •  Alem Ćurin, junak od papira i novinske boje
    •  HDZ je razbucao ustašofil koji seks plaća kokainom
    •  Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika
    •  Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici
    •  Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
    •  Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
    •  Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
    •  Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija
    •  Programska bijeda HTV-a

> Svi tekstovi ovog autora