Odricanje

Odricanje – je li to ključna riječ 21. stoljeća? U Parizu, na najvećoj konferenciji o klimi ikad organiziranoj, ona se, koliko vidimo, ne spominje. A opet, ondje se ne traga ni za čim drugim nego za – odricanjem. 

Neprirodna promjena klime, ta još donedavno egzotična tema, posljednjih je godina poput cunamija provalila u baš svačiju svakodnevicu.

Rečenica ”klima se nepovratno mijenja” zvuči već samorazumljivo, premda, zastanemo li i razmislimo, zapravo apokaliptički zastrašuje. Manjina upozorava već desetljećima, većina shvaća tek danas – promjena klime posljedica je ljudske nezajažljivosti omogućene nezdravom tehnologijom.

Već pedeset godina znanstvenici upozoravaju da štetne tehnologije pripremaju, ni manje ni više, nego konac ovoga svijeta.

Rečenica ”klima se nepovratno mijenja” zvuči već samorazumljivo, premda, zastanemo li i razmislimo, zapravo apokaliptički zastrašuje. Manjina upozorava već desetljećima, većina shvaća tek danas – promjena klime posljedica je ljudske nezajažljivosti omogućene nezdravom tehnologijom

Upozorenja su zvučala toliko alarmantno, da im je uistinu bilo lako ne povjerovati, politički ih diskreditirati, i proturječiti im drukčijim znanstvenim tumačenjima. No danas je jasno da su katastrofičari bili možda i preblagi.

Uz južne obale Amerike bujaju dijelovi oceana, golemi poput mora, u kojima života više nema. Pacifikom navodno pluta golemi otok – zovu ga čak ”osmim kontinentom” – planina nagomilanog plastičnog smeća, za koju procjenjuju da je četrdeset puta veća od Hrvatske.

Ali ne moramo tako daleko: plastični otpad uništava i jadranski živi svijet. Upravo je globalni Discovery channel premijerno prikazao dokumentarac ”Utrkivanje s izumiranjem”, koji tvrdi da će do kraja stoljeća nestati polovina danas poznatih vrsta.

Živimo u vremenu usporedivom s izumiranjem dinosaura – osim što ovaj put izumiranje uzrokuje čovjek. Što se Hrvatske tiče, ostvare li se crne prognoze, obala bi za 35 godina, uključujući Stradun, splitsku Rivu i riječki Korzo, mogla postati dnom mora.

Rješenje se čini istodobno jednostavnim i nedostižnim: da zaustavimo apokalipsu, moramo se odricati, i pojedinačno i kolektivno. No već sljedeći korak postavlja nerješive prepreke: tko da se odrekne? Čega? Kako? Tko će prvi? Zašto prvo mi, a ne oni? Zašto siromašni, zašto ne bogati? Zašto ja, zašto ne vlada? Zašto naša vlada, zašto ne susjedna?

Jer naravno – svi smo uvjereni da imamo pravo ne samo na sve što imamo, nego i na još mnogo više.

Živimo u vremenu usporedivom s izumiranjem dinosaura – osim što ovaj put izumiranje uzrokuje čovjek. Što se Hrvatske tiče, ostvare li se crne prognoze, obala bi za 35 godina, uključujući Stradun, splitsku Rivu i riječki Korzo, mogla postati dnom mora

Potrošačka kultura, taj dominantni obrazac ovoga svijeta, uvjerila nas je kako trebamo, pa i moramo, stjecati što više.

Uostalom, zašto ne? Ta čak i oni koji imaju nepojmljivo mnogo, nemaju li na to pravo? Nisu li pošteno zaradili?

Oni, pak, koji nemaju ništa, imaju pravo steći sve što posjeduju i najbogatiji. Ali planet očito postaje premalen da svatko dobije što hoće – što se, uostalom, nikada i nije dogodilo.

Zato u Parizu traje utrka s vremenom. Sudionici ne traže odricanje, nego način da prljave energije zamijenimo čistima.

To je, dakako, sjajno. No sumnja je velika, političari ne vjeruju samima sebi. S iznimkom pape Franje, ni ne pokušavaju obuzdati opće uvjerenje kako svi trebamo dobiti sve što želimo.

Znanstvenici pak opominju da nijedan pariški dogovor neće biti dovoljan: ne pregovara se, naime, kako izliječiti planet, nego kako usporiti zagađenje i prilagoditi se posljedicama.

Rješenje se čini istodobno jednostavnim i nedostižnim: da zaustavimo apokalipsu, moramo se odricati, i pojedinačno i kolektivno. No već sljedeći korak postavlja nerješive prepreke: tko da se odrekne? Čega? Kako? Tko će prvi? Zašto prvo mi, a ne oni? Zašto siromašni, zašto ne bogati? Zašto ja, zašto ne vlada? Zašto naša vlada, zašto ne susjedna?

Rješenje svi znamo, ali i prešućujemo, jer zvuči beznadno naivno: odricanje ima smisla samo ako krene od nas, od svakoga ponaosob. ”Budi promjena koju želiš vidjeti” – rečenica Mahatme Gandhija ovdje je na mjestu. I, što ćemo? I hoćemo li išta? Prodati auto? Odreći se zrakoplova? Odustati od mesa? Zadovoljiti se jednim cipelama? Odseliti u polje, uzgajati vlastitu hranu? Pretvoriti se, po današnjim mjerilima, u askete? Ili možemo sve to izbjeći, pa nekom srećom nastaviti po starom?

A možda ćemo, sviđalo nam se ili ne, na odricanje biti prisiljeni, kao što su to doživotni robovi bankarskih kredita, ili milijuni Grka, pa i – premda posve nevine – stotine tisuća onih kojima se smrtonosno more danas čini sigurnijim od vlastite zemlje?

Eto zadatka naše generacije: tko prepozna i prizna, a potom mudro, holistički i produhovljeno razriješi sukob želje za imanjem s očitom nužnošću odricanja, taj će biti dostojan svog vremena.

Jer alternativa je, čini se, samo još molitva – bogu kojeg nema.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Metafizička Srebrenica patrijarha Porfirija
    •  Životinje iz džungle
    •  Kraus: Dok se ZDS ne zabrani, neće biti zajedničke komemoracije
    •  Šuljanje represije
    •  Protiv predsjednice KGK, ali za instituciju
    •  Mirna dezintegracija
    •  Godina je dana da je Duje na onome svijetu
    •  Stjepan Mesić: ''Plenković mora čim prije ovladati HDZ-om''
    •  Koalicija za REKOM: Važan link za dokumentiranje ratnih žrtava
    •  Franjo Tuđman bio je političar nasilništva i mržnje

> Svi tekstovi ovog autora