autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Odjavna špica

AUTOR: Milan Vlajčić / 05.06.2014.

Meni teče odjavna špica, reče mi jedan prijatelj na ulici, a ja se malo stresoh, jer smo približno godište. Odjavnu špicu valja u životu otpratiti do kraja, a to važi i za bioskopsku predstavu. Nažalost, kao što ste se nebrojeno puta mogli osvedočiti, za devedesetak odsto naših bioskopskih posetilaca odjavna špica nije sastavni deo filma, na prvi nagoveštaj približavanja kraja, uz prerani titl ”prevela Ana Vučković”, golema većina skače na noge lagane i juri ka izlaznim vratima.

 

Ako ste i vi u ovom delu građanstva, možda vam je mlaka uteha u činjenici da su filmski novinari i kritičari, s ređim izuzecima, najbrži u ovom u suštini nekulturnom postupku. I to ne samo u nas.

Na Kanskom festivalu, od blizu četiri hiljade akreditovanih, na novinarskoj projekciji, jedinoj na koju mogu da uđu sa svojim službenim propusnicama, jedva stotinak ostane do kraja sa pogledom uprtim u platno. I odmah znate: oni koji su odmah zagrabili ka izlazu više vole filmska muvanja, konferencije za štampu i prijeme nego sam film. Globalni fenomen

 

Na Kanskom festivalu, od blizu četiri hiljade akreditovanih, na novinarskoj projekciji, jedinoj na koju mogu da uđu sa svojim službenim propusnicama, jedva stotinak ostane do kraja sa pogledom uprtim u platno. I odmah znate: oni koji su odmah zagrabili ka izlazu više vole filmska muvanja, konferencije za štampu i prijeme nego sam film. Globalni fenomen.

 

Verovatno ste primetili da sve češće veliki filmski projekti više i nemaju uvodnu špicu, nego pune podatke o autorima, umetničkim saradnicima, glumcima, direktorima fotografije, lokacijama na kojima je sniman film možete da doznate tek iz odjavne špice. Iz odjavne špice osrednjeg holivudskog spektakla ”Sahara” sam doznao da sjajnu pesmu iz sredine filma peva senzacionalna pevačica iz afričke državice Benin Angelique Kidjo. Neki filmovi uz samu odjavnu špicu prate i dalje radnju filma, često sa ključnim raspletom priče.

 

Tako je pre petnaestak godina, na festovskoj projekciji Chabrolovog trilera ”Ceremonija” kad je gotovo celo gledalište (dvorana Centra Sava) već bilo u holu, završna sekvenca razotkrila da su ubice pronađene. Kad sam to u foajeu ispričao prijateljima, mislili su da sam dao mašti na volju.

 

Čak i ako ostavimo po strani da neki filmovi nude delove izostavljenog filmskog materijala (to sve češće čine holivudski majstori komedije), čitanje odjavnih špica podozrivijem gledaocu otkriva mnoge stvari. Tako da neki filmovi poput Scorseseovih (”Kundun”) i Bertoluccijevih (”Shattering Sky”) otkrivaju da su umesto Dalekog istoka ili neke druge udaljene zemlje pronašli pogodne lokacije u Maroku.

Pročitao sam desetak monografija o ovom filmskom čarobnjaku i tek nedavno iz jedne knjige doznajem da nijedan kadar nije snimljen u samom Riminiju! Gotovo ceo gradić je pažljivo rekonstruisan u čuvenom rimskom studiju Cinecitta. Koštalo je basnoslovno, ali je zato Fellini imao beskrajne mogućnosti da ponavlja sekvence, sve dok ne bi bio potpuno zadovoljan

 

Čuveni ”Gladijator” Ridleyja Scotta sa Russellom Crowom nije sniman, naravno, u izvornom Colosseumu (rimsko dobro je čuvano kao relikvija), nego nedaleko od prestonice Malte, gde i dan danas služi kao turistička atrakcija.

 

Kad je reč o mjuziklima, iz odjavne špice doznajemo da li glavni glumci sami pevaju ili koriste ”pozajmljene glasove”. Kad sam ove zime odgledao najnoviji film Braće Coen ”Inside Llewin Davis”, jedan od njihovih najboljih, koji govori o sudbini nepoznatog blues pevača, sabrata velikog Boba Dylana, sve vreme sam se pitao: da li glumac Oscar Isaac sam izvodi i peva tu gubitničku deonicu. I Odgovor sam dobio iz odjavne špice: da, na moje veliko zadovoljstvo. Hvala Braći Coen na višestrukom pogotku.

 

Neke špice ne otkrivaju sve, to je diskretno autorsko pravo. Veliki maštar i čarobnjak, mistifikator i snevač Federicko Fellini je posle svog antologijskog filma ”Amarcord” bezbroj puta pričao o svom rodnom Riminiju. O gradiću koji ima posebnu atmosferu i duh mediteranske neponovljivosti. Zapravo to je niz arhetipskih situacija koje je samo genije mogao da pretopi u maštariju o gradovima i ulicama našeg detinjstva.

 

Pročitao sam desetak monografija o ovom filmskom čarobnjaku, i tek nedavno iz jedne knjige doznajem da nijedan kadar nije snimljen u samom Riminiju! Gotovo ceo gradić je pažljivo rekonstruisan u čuvenom rimskom studiju Cinecitta. Koštalo je basnoslovno, ali je zato Fellini imao beskrajne mogućnosti da ponavlja sekvence, sve dok ne bi bio potpuno zadovoljan.

Dužina nekih odjavnih špica (credits) seže i do desetak minuta, sa beskrajnim nizom novih zanimanja koja nam ukazuju kakvi se radovi obavljaju u nečem što običan, neupućen gledalac poistovećuje sa intervencijom nazvanom photoshop. Ali nove kompjutersko-digitalne mogućnosti idu znatno iznad gledaočevih slutnji

 

Manje čuvana tajna bila je čuvena ulica Via Veneto, rimska ulica koja je dobila mitske dimenzije posle Fellinijevog filma ”La dolce vita”. I danas horde turista hrle ka ovoj ulici u nadi da će iza nekog ugla iskrsnuti Marcello Mastroianni sa Anitom Ekberg. Ali Fellini je u studiju načinio rekonstruisanu ulicu, izneverivši neke njene osobine (smanjena strmina).

 

Oni koji vole da prate doprinose umetnika u tehničkim disciplinama (a u filmu je sve povezano sa tehnologijom i njenim unapređenjima) mogu da primete da neki ozbiljni spektakli, koji nastaju na udaljenim tačkama sveta, imaju posebne snimateljske ekipe, ponekad ih je četiri-pet. Kasnije se celokupni snimljeni materijal postprodukcijski doteruje u studiju, te na kraju dobijamo ime glavnog direktora fotografije. Pažljivije oko, ipak, može da primeti da se delovi filma razlikuju u nijansama, što ne mora da znači da je sve ostalo pod kontrolom.

 

Uostalom, dužina nekih odjavnih špica (credits) seže i do desetak minuta, sa beskrajnim nizom novih zanimanja koja nam ukazuju kakvi se radovi obavljaju u nečem što običan, neupućen gledalac poistovećuje sa intervencijom nazvanom photoshop. Ali nove kompjutersko-digitalne mogućnosti idu znatno iznad gledaočevih slutnji. Gledalac ima pravo da ne razmišlja o svemu tome.

 

Da li filmska slika nastaje na klasičnoj 35-milimetarskoj traci (24 sličice u sekundi, 18 u epohi nemog filma) ili je reč o novim, digitalnim kamerama za nekog može da bude čisto akademsko pitanje. Ali film i tehnologija su neraskidivo povezani i prenebregavanje ove veze ponekad ipak ide na uštrb punog sineastičkog zadovoljstva.

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Potemkinova unučad
     Fest, bez padanja u nesvest
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1